Piše: Novak ADŽIĆ
U to vrijeme zelenaške vođe su odbijale svaku saradnju sa četnicima Blaža Đukanovića i odbijali su da prihvate sporazum Biroli-Đukanović, skopljen 24. jula 1942. godine bez učešća i saglasnosti zelenaša. Zbog toga je dolazak Baja Stanišića avgusta 1942. godine na Cetinje, od strane zelenaša shvaćen kao akt provokacije i pokušaja prijetnje i vršenje pritiska na vođstvo zelenaša i njihove pristalice da se povinuju sporazumu potpisanom između guvernera Pircia Birolija i Blaža Đukanovića.
Umalo rat zelenaša i četnika na Cetinju: Zato je Stanišićevo prisustvo na Cetinju bilo usmjereno „jedino na izazivanje međusobnih borbi“, između četnika i zelenaša, kako govore obavještajni izvori komunističko-partizanske (NOP) provinijencije (Ibidem). Navedeni izvještaj glasi u cjelini: „U vezi sa jučerašnjom posjetom Baja Stanišića i njegovih četnika Cetinju; među zelenašima je zavladala prava panika. Da bi vodeće ličnosti zelenaša spriječili svaku novu posjetu četnika na teritoriji koju posijedaju trupe đen. Krsta Popovića, pokušavaju da kod italijanskih vlasti prikažu da dolazak četnika među „pravim crnogorskim nacionalistima“ može imati katastrofalne posljedice. Dalje objašnjavaju da čim je čula četa Krsta Popovića za njihov dolazak, bila je toliko revoltirana da je htjela s oružjem u ruke otjerati četnike iz Cetinja i to („tobož“) blagodareći prisebnošću njihovih vođa uspjelo im je da ih spriječi u namjeravanoj akciji... (Ovo je djelo K. Popovića i B. Markovića). Što se tiče sporazuma sa đen. Blažom Đukanovićem o tome nema govora. Svaku saradnju s njima, zelenaši demostrativno odbijaju. Dolazak B. Stanišića u Cetinje, među zelenašima se raspravlja kao akt izazivanja uperen jedino na izazivanje međusobnih borbi...“).
Iako je Lovćenska brigada, na čijem se čelu nalazio brigadir Krsto Zrnov Popović, u pogledu komandnog osoblja bila dominantno sastavljena od zelenaša, (takva je situacija bila i u smislu njenih pripadnika-vojnika, redova), ipak je, u okviru nje, postojao i djelovao izvjestan broj oficira i drugih elemanata, koji su bili četnički orijentisani, i to kako na području Lješanske i Riješke nahije, tako jednim dijelom i u Katunskoj nahiji.
Zapravo, „čak i među komandim osobljem brigade, uglavnom u komandnim sastavima četa, nalazio se jedan broj oficira bivše jugoslovenske vojske koji su bili četnički orijentisani (Ilija Vukotić, Jovan Nikolić, Petar Đukanović, Đorđije Draganić, Petar Đuković, Milivoje Mitrović i dr). Ipak može se reći da su separatisti na području Lovćenske brigade imali više pristalica nego četnici“ (Dr Đuro Vujović, “Lovćenski NOP odred i njegovo područje u Narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945”, Cetinje, 1976, str. 409). Zbog svoje privrženosti četničkom vođstvu u Crnoj Gori i njegovoj ideologiji, u vrijeme tadašnjih otvorenih konfrontacija između zelenaša i četnika, artiljerijski kapetan II klase bivše jugoslovenske vojske Jovan Nikolić demonstrirao je otvoreno svoje antizelenaško opredjeljenje, te je krajem 1942. ili početkom 1943. godine podnio ostavku na položaj komandira 2 čete 1 bataljona Lovćenske brigade sa sjedištem na Čevu. Inače, kapetan Jovan Nikolić bio je jedan od glavnih obavještajaca Nacionalnog odbora na čijem se čelu nalazio general i četnički zapovjednik Blažo Đukanović, koji je na osnovu njegovih (Nikolićevih) izvještaja pisao ranije eleborat guverneru Alesandru Pirciu Biroliju (Vidi o tome: Dr Đuro Vujović, “Lovćenski NOP odred i njegovo područje u Narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945”, Cetinje, 1976, str. 433.). Krajem 1942. ili početkom 1943. godine, kapetan Jovan Nikolić svojim nadređenim u četničkom taboru podnio je izvještaj o vojno-politikoj situaciji na prostoru Katunske nahije, odnosno, na onoj teritoriji koja je bila formalno i formacijski potčinjena komandi Lovćenske brigade. Nikolić je izričito tvrdio da zelenaši, predvođeni glavnim operativnim komandantom u Katunskoj nahiji, komandirom Dušanom Stankovim Vukovićem održavaju konstantnu vezu sa prvacima i pripadnicima partizanskog NOP-a i da sa njima sarađuju (oslobađaju prvake partizana iz zatvora, naoružavaju ih, sastaju se i dogovaraju sa njima, novčano i na druge načine njih i njihove pristalice materijalno pomažu i štite, te smjenjuju one oficire, koji nijesu dokazani zelenaši-gaetanci, itd).
Nikolić veli da je dobro obaviješten da će i sam biti uhapšen od strane zelenaša, te ga je i to nagnalo da podnose pismenu ostavku na svoj dotadašnji položaj i da bi to izbjegao sklonio se na izvjesno vrijeme sa Čeva. On izražava bojazan da može doći i do fizičkog sukoba između zelenaša i bjelaša u Katunskoj nahiji i procjenjuje da bi ako bi se to eventualno zbilo zelenaši dobili punu podršku okupatora (Italijana). U tome izvještaju, četnički orijentisani kapetan Nikolić, na samom početku tvrdi da je u Katunskoj nahiji „stanje dosta teško, obzirom na razorni i izdajnički rad Zelenaša“ (DACG, AOP, Zbirka NOB-a 1941-1945, IX 1a-212 (42), Izvještaj kapetana Jovana Nikolića neimenovanom četničkom komandantu krajem 1942. ili početkom 1943 (prepis), str. 1.. Izvještaj je bez oznake mjesta i datuma njegovog nastanka. Izvještaj smo citirali vjerno prepisu, u čijem tekstu se nalazi kombinovana upotreba ekavice i ijekavice. U prepisu izvještaj sadrži 3 strane kucane latinicnim pismom. Prepis izvještaja je vlastoručnim potpisom ovjerio pješadijski potpukovnik Slobodan Grujić).
Otvorena saradnja zelenaša i partizana: Potom se isti ovrće na djelatnost zelenaša u Katunskoj nahiji i primjećuje: „Tačno je i nepobitna činjenica, da Zelenaši, na čelu sa Dušanom Vukovićem, održavaju stalnu vezu sa prvacima partizanskog pokreta iz Katunske nahije: Veljkom Mićunovićem, Krstom Popivodom, Nikolom K. Popovićem, Lazarom Popivodom, Maksimom Nenezićem, Mirkom Gardaševićem i ostalim. Spremajući napad i istrebljenje „Srpske gospode“, kako to oni kažu javno agitujući i prikupljajući svoje pristalice“ (Ibidem). Za Nikolića rad zelenaša „nema nekog naročitog odziva među narodom u tome kraju“ (Ibidem), ali, kako on ističe, s obzirom da su oni „vlastodršci u tome kraju, smetaju i remete pošteni i časni rad“ (Ibidem). Predstavljajući zelenaše i njihove prvake u Katunskoj nahiji kao saradnike i pomagače partizana i komunista, Nikolić u nastavku izvještaja kaže: „Isti vlastodršci u imenu Krsta Popovića i Dušana Vukovića novčano pomažu partizane ovog kraja“ (Ibidem). Potom za tvrdnje o pomoći koju partizamima ukazuju zelenaši i njihovi vođe, kapetan Nikolić piše:
„a.- Begstvo Mirka S. Gardaševića iz Cetinjskog zatvora, pomoćnika komandanta Čevsko-bjeličkog partizanskog bataljona, jeste delo Krsta Popovića.
Naime, sin Krstov, Nikola, komandant Cucko-ćeklićkog partizanskog bataljona poslao je pismo svome ocu Krstu, i traži od njega, da ako hoće da njegov rad postigne željene rezultate, neophodno je potrebno da se Mirko Gardašević oslobodi iz zatvora, pošto je isti neophodno potreban za službu koju oni obavljaju. Kako i na koji način je imenovani Gardašević pušten iz Cetinjskog zatvora, to mi nije poznato, ali sa sigurnošću tvrdim da je isti Gardašević sa Cetinja doneo pismo od Krsta Popovića, Lazaru Popivodi komandiru partizanske Bjeličke čete, koji se sada nalazi na slobodi, i da je isti Popivoda dao Gardaševiću pušku od osamnaest metaka i tri bombe, odakle su obadvojica pošli kod Nikole, sina Krsta Popovića. Sjutra dan su sva trojica Popivoda, Gardašević i Popović pošli za Bihać kao kuriri.
b.-Prije izvesnog vremena Dušan Vuković je imao sastanak u Velestovo sa Veljkom Mićunovićem, političkim komesarom Lovćenskog odreda. Pojedinosti o sastanku nisu mi poznate, ali se nadam, da ću ih uskoro saznati o čemu ću Vas blagovrmeno izvestiti. Napominjem, da Dušan Vuković, obavlja sve sastanke preko Lazara Popivode, Maksima Nenezića i Joka Damjanovića žandarmerijskog narednika, koji se sada nalazi kao komandir žandarmerijske stanice na Rezi. Bilo bi poželjno, da se imenovani Damjanović ukloni sa svoga položaja, ako njegov rad nije poznat nadležnim.
v.-Na Čevu se sada nalazi oko 30 izbeglica iz Podgorice, Lješanske nahije, Zagarača i Bjelopavlića, čija su imena Vam već dostavljena. Svim ovim se izdaje hrana kao četnicima sa koje su hrane skinuti, naši najbolji nacionalisti Jugoslovenski orijentisani, a njihova hrana se izdaje ovim izbjeglicama. Svim ovim izbjeglicama daje se i novčana pomoć preko Dušana Vukovića. Među njima ima mnogo njih koje traže naši nacionalni sudovi za djela teže prirode.-
2. Skoro svi jugoslovenski oficiri koji su bili na dužnostima komandira četa, smijenjeni su sa svojih položaja, a na njihova mjesta su postavljeni „Gajetlije“. Jasan je dokaz kako nas tretiraju.
Slučaj hapšenja rezervnog poručnika „Gajetlije“ Radovana L. Roganovića i rezervnog poručnika Vojina Pešikana, kao i tačan izveštaj da će potpisati sa još nekoliko ljudi biti uhapšen, primorao je potpisatog da podnese pismenu ostavku, na položaj komandanta 2 čete jednog bataljona Lovćenske brigade, i da se za izvesno vrijeme kloni sa Čeva. Motivacija moje ostavke, kao i razlog za nepošteno i nečasno hapšenje njegovih mlađih drugova-oficira-Roanovića i Pešikana.
3.-Nije usamljen slučaj da karabinjeri sa stanice Čeva pozivaju mnoge istaknute ljude Jugoslovenski orijentisane i da ih pitaju da li su zelenaši ili bjelaši. Kako i zašto ovo rade neznam ali naslućujem da ima nečeg zakulisnog i da ovo čine na traženja zelenaša, koji su kod njih našli potpunu podršku.
Gornje potvrđuje jasno slučaj rezervnog potporučnika Pešikana koji je prije tri dana njegovog hapšenja, bio pozvat od strane karabinjera sa Čeva i pitan da li je zelenaš ili bjelaš.
Kako apsolutna većina naroda ovih krajeva sa nepovjerenjem gleda u zelenaški rad, a u mnogim slučajevima javno protstvuju, postoji bojaznost da može doći do konflikta, u kom slučaju bi zelenaši našli punu podršku kod okupatora“ (Ibidem, strana 1-3 rečenog izvještaja). Na kraju izvještaja, kapetan Nikolić, u napomeni ukazuje da „rezervni poručnik Roganović/Gajetski/ bio je zelenaš kao i emigrant u Gajetu, dok danas na protiv najveći je nacionalista i protivnik zelenaški“ (Ibidem).
S obzirom na činjenicu da je kapetan Jovan Nikolić duže vrijeme bio u oficirskom sastavu „Lovćenske brigade“, odnosno, njenih „Katunskih trupa“ i komandant 1 čete njenog 2 bataljona, sa sjedištem na Čevu, premda, tada, u ideološko-političkom i drugom smislu i akcijama nije dijelio (već naprotiv) stavove vođstva crnogorskih zelenaša, njegovo svjedočenje, makar kada se to tiče iskaza i prezentacije dokaza o saradnji između zelenaša i pripadnika NOB-a na prostoru Katunske nahije u tom vremenu, koje je, inače, bilo determinisano izraženim četničko-zelenaškim polarizacijama i trvenjima, sa stanovišta pouzdanosti i vjerodostojnosti može se smatrati u priličnoj mjeri relevantim i osnovanim. Međutim, uprkos tome, treba zadržati određenu naučnu sumnju i rezervu u odnosu na neke ocjene i kvalifikacije izrečene u citiranom Nikolićevom izvještaju.
U toku četničke kampanje i mobilizacije za pohod na Bosnu decembra 1942. godine, crnogorski zelenaši-nacionalisti, okupljeni oko onog krila vojno-političkog vođstva Crnogorske stranke u domovini, i »Lovćenske brigade«, vršili su agitaciju i propagandu protiv ove akcije. Februara 1943. godine crnogorski zelenaši otvoreno su istupili protiv pohoda na Bosnu i žestoko su napali i osudili četničko vođsvo. Crnogorski zelenaši odbili su da idu u Bosnu da se bore protiv partizana i aplaudirali su partizanskoj pobjedi i slomu četničke vojske u bici na Neretvi. Februara 1943. godine general Krsto Popović, bivši crnogorski ministar Mihailo Ivanović, akademik prof. dr Novica Radović, bivši crnogorski ministar Petar Plamenac, bivši crnogorski generalni konzul dr Ivo Jovićević, advokat dr Božo Vukov Krivokapić, bivši crnogorski ministar Pero Vučković i drugi obznanili su jedan proglas, kojeg su rasturali po Crnoj Gori u formi letka, u kojemu su jasno rekli što misle o četničkim vođama u Crnoj Gori Blažu Đukanoviću, Baju Stanišiću i Pravlu Đurišiću. U tome proglasu oni su energično osudili čentički pohod u Bosnu, pokolje i druge zločine koje su nad Muslimanima u Sanžaku izvršile četničke oružane formacije, kao i generalnu politiku jugoslovenske vlade u emigraciji i ravnogorskog pokreta. Protiv četničkog pohoda na Bosnu crnogorski suverenisti, okupljeni oko generala Krsta Popovića, održali su i nekoliko javnih protesnih zborova. Pod zelenaški barjak Krsto Popović je primao sve one koji su se sklanjali od četničkog terora i pogroma, kao i one koji su izbjegavali četničku mobilizaciju za pohod na Bosnu. Tada su se mnogi pripadnici i simbatizeri NOP-a i partizana sklanjali na teritoriji koju je kontrolisala vojska generala Krsta Popovića i bili pod njegovom zašitom.
Manifest Krsta Popovića: U manifestu crnogorskog zelenaškog vođstva okupljenog oko generala Krsta Popovića, povodom četničke mobilizacije u Crnoj Gori za pohod na Bosnu, ističe se i ovo:
»Crnogorci, iz izloženog Vi vidite i iskusili ste na svojim životima, čašću i imanju ko se sve krije pod imenom nacionalnog pokreta. Blažo Đukanović, Bajo Stanišić i Pavle Đurišić i njihovi plaćenici, oni žele da pomoću terora pod okupatorom da primoravaju narod za ostvarenje svojih ciljeva, uspostavljanjem onakve države, prostituisane, lupeške Jugoslavije, sa trgovačkom dinastijom Karađorđevića koja je u ostvarivanju svojih želja zagazila u nedjela ravna najobičnijim zločinima. Možete misliti kakva bi bila država u kojoj bi bili ministri ravni Đukanoviću, Stanišiću i Đurišiću i njima sličnim zločincima.
Uvijek imajte na umu da ste Crnogorci i mislite crnogorski. Grupišite se i složno odbijte od sebe izdajničku propagandu Draže Mihailovića i njegovih pomoćnih ageneta kojih je prepuna Crna Gora«.
General Krsto Popović je prilikom susreta sa italijanskim okupacionim guvernerom Crne Gore armijskim generalom Alesandrom Pircijom Birolijem na Cetinju 19. oktobra 1942. godine odbio njegov zahtjev da stavi 1.000 Crnogoraca na raspolaganje Italijanima i četnicima radi pohoda na Bosnu. Tada je Krsto Popović rekao Pirciju Biroliju: »Nijednoga Crnogorca ne dam. Ja sam formirao Crnogorski pokret protiv izdajničke jugoslovenske vlade u Londonu, odnosno, njenog ministra na terenu Draže Mihailovića. Glavu dajem-Crnogorca ne dam«. Na to mu je Pircio Biroli odgovorio: »Gospodine đenerale, Vi ste kompromitovani. Cetinje ne smijete napustiti« (O tome vidjeti pomenute »Memoare« Blaža Markovića).
Glavni politički savjetnik generala Krsta Zrnova Popovića od kraja 1941. do druge polovine 1944. godine bio je prof. dr Novica Radović iz Martinića. U zapisniku sa saslušanja dr Novice Rsdovića, koje je vršeno pred Vojnim sudom na Cetinju 31. decembra 1944. godine, stoji i to da je vođstvo crnogorskih zelenaša (suverenista): Krsto Popović, dr Ivo Jovićević, Petar Plamenac i Novica Radović bilo protiv četničkog pohoda na Bosnu, zbog čega su u Miločeru od strane Italijana bili internirani Novica Radović, Ivo Jovićević i Petar Plamenac, a Krsto Popović bio u svojevrsnom zatočenju (kućnom pritvoru) na Cetinju. dr Novica Radović navodi da je tada zastupniku okupacionog italijanskog guvernera generalu Menstati rekao da bi »crnogorski zelenaši bili plaćenička vojska ako bi pošli da se bore na tuđoj zemlji« i zato su odbili da učestvuju u pohodu na Bosnu (O tome vijdeti: Zapisnik sa isljeđenja Novice Radovića, priredio Slavko Burzanović, časopis »Matica«, broj 15/16, jesen /zima 2003, strana 283).
Izdaja Blaža Đukanovića: O komandnatu crnogoorskih četnika Blažu Đukanoviću je dr Ivan-Ivo Jovićević, bivši generalni konzul Kraljevine Crne Gore, crnogorski federalista između dva rata i član Štaba »Crnogorske nacionalne komande« Krsta Popovića i jedan od njegovih glavnih političkih savjetnika, na isljeđenju 14. oktobra 1944. godine, rekao i to da je 1918. godine »Blažo Đukanović izdao slobodu crnogorskog naroda, pa će kao stari izdajnik, mislili smo mi, raditi na tome da sloboda Crne Gore nikada ne vaskrsne«. O četnicima iz Crne Gore dr Ivo Jovićević je zborio i ovo: » Mi smo crnogorski federalisti znali što znače četničke organizacije za slobodu crnogorskog naroda, ali na žalost nijesmo mogli spriječiti njihovo formiranje, iako smo na razne načine kod Italijana pokušali da spiječimo četničke organizacije«.
O odnosu između vojske Krsta Popovića i četničke vojske koja je bila pod komandom Blaža Đukanovića, Ivan- Ivo Jovićević je govorio:
»Organizacija Blaža Đukanovića i organizacija Krsta Popovića jedna drugu gledale su krvničkim očima, jer su njine ideologije stajale u potpunoj suprotnosti, budući da je prva imala za cilj uništenje crnogorske slobode, a druga, naprotiv, za cilj slobodu crnogorskog naroda«.
Ivo Jovićević ističe i ovo: »Četnici su dolazili u masama na Cetinje, u automobilima na kojima su se nalazili puškomitraljezi, njihova crna zastava sa mrtvačkom glavom, a oni svi sa četničkim kapama, na kojima su bile mrtvačke glave, naravno, svi bradati, crni i strašni, crnji i strašniji i od samih fašista, tako da ulijevaju strah i trepet kod narodnih masa i da dokažu narodu da su oni sila, da su oni vlast u Crnoj Gori i da narod mora prilaziti njima i nikome drugome«. Ivo Jovićević navodi da je Krsto Popović odbio sve pritiske Pircija Birolija da pošalje pripadnike svoje vojske u pohod protiv partzizana u Bosnu.
U vezi sa s tim on tvrdi: »Blažo Đukanović i kompanija bili su razjareni, pa su predložili Biroliju da odmah uhapsi Petra Plamenca i mene, a tako isto i Novicu Radovića, budući da je on savjetnik Krstov glavni, pa kad Krsto ostane sam, bez savjetnika i bez pomagača, da će onda možda i popustiti. I tako su nas trojicu poslali u Miločer, ali sa tim nijesu ništa dobili, jer Krsto Popović je ostao čvrsto pri donesenoj odluci, to jest da se ne šalje nijedan vojnik iz njegove brigade u Bosnu. A kad smo u Miločer doznali da su partizani potukli četnike i Italijane to je za nas bila velika radost i te večeri su Petar Plamenac i Novica Radović dobro se ponapili vina, a ja ga uopšte ne pijem« (Dokumenta sa isljeđenja Iva Jovićevića, Novice Radovića, Jova Popovića i Dušana Vučinića nalaze se u Odjeljenju za sređivanje i obradu arhivske građe-novi period-Podgorica, radi se o ranijem Arhivu Istorijskog instituta Crne Gore u Podogirci, zavedena su pod signaturom br. 1163/7a-1(44). Saslušanje dr Iva Jovićevića istražila je više puta je objavila mr Jadranka Selhanović).
Rimski istoričar Amijan Marcelin je rekao: „Istoričar koji svjesno prećutkuje događaje vrši svjesnu obmanu kao onaj koji piše o onome što se nije dogodilo“. (Kraj)
(Autor je diplomirani pravnik, magistar i doktorand istorijskih nauka i stručni saradnik/profesor po ugovoru na Filozofskom fakultetu Univerziteta Crne Gore u Nikšiću na odsjeku za istoriju na predmetima „Uvod u istoriju i istorija istoriografije“ I i II i „Istorija Jugoslavije“ I i II).
Prethodni tekst možete pročitati na linku:
http://www.portalanalitika.me/clanak/277923/ideolosko-politicki-sukob-cetnika-i-zelenasa-u-crnoj-gori-za-vrijeme-drugog-svjetskog-rata-i
