Ako nijeste znali, naša krševita zemlja prepuna je raznih mađioničara, vila i vilenjaka, zlatnih ribica, čarobnih lampi, dobrih i zlih duhova i ostalih bajkovitih likova. E da - tu su i Alisa i Mala sirena – kako njih da zaboravim. Neću vam pojašnjavati ko je ko, zaključićete sami.
Za nama je čarobna sedmica. I umjesto da zapjevamo po koju patriotsku (htjedoh reći četničku u znak zahvalnosti zbog ovolikih darova) mi se po vas bogoveti dan žalimo. Te nam smetaju investicije, te slupana službena auta, te sinovac predsjednika Skupštine sa podebelim dosjeom... Ali, mora se priznati, „oslobodioci“ su vazda bili džekovi. Doduše, više za svoj nego za hatar građanki i građana, ali nemojmo sad ulaziti u sitna crijevca.
2Pogledajte samo kakvom su nas gozbom počastili. Arapske melearde (Alabarove izgleda ponajmanje), ali makar za pitanja bez odgovora ministarke Adžović imamo kad. Elem, ako ni zbog čega drugog, Alabaru se valja zahvaliti što smo dobili još jedan izmišljeni resor, po principu uhljebljenja u idealnom momentu. Ali ova ministarka, za razliku od onih čija imena nabrojiti ne znamo, ostaće upamćena po tome što niti na jedno postavljeno pitanje nije uputila konkretan odgovor. Dobro, da ne budem previše cinična, nabudženi resor, pa takve i nadležnosti, ali ko oće da uči vremena ima.
Logika kaže – ovim pitanjem trebao se baviti prostorni ministar Radunović, no bolje nekom mlađem i neiskusnijem podmetnuti nogu. Stari, prefigani DF - imena mijenja, iskustvene taktike nikad.
Kad smo već kod sporazuma, žignu me nešto gledajući onaj performans ispred Skupštine. Pa se, onako u čudu, zapitah jesu li ovo podržavaoci litijaško-apostolske Vlade, svi od reda, kolumnisti aktivisti itd, i grupa politički neaktivnih građanki i građana, došli da performativno brane Veliku plažu od Milojka, kao što su onomad branili Sinjajevinu i čemprese. I spontano zaključih – to je njima njihova višedecenijska borba dala.
Poruka Evropi - vjerujete li da Mandić Crnu Goru na leđima nosi ka EU. Naravno da ne, što je poslanik Sokol oštroumno saopštio
Posebno mi se suze svrćeše kad viđeh onu čitulju, bolje reći knjigu žalosti, za upokojenim nam Ustavom. U prethodnoj kolumni napisah da je odbrana crnogorskih dragulja, bila to Velika plaža, Jaz, Buljarica, ili neka nepoznata nam sjeverna ili centralna lokacija - dužnost svih nas. Jer u ovoj sagi jedini javni interes je ne dozvoliti državi da pod plaštom tog istog javnog interesa rasprodaje privatnu imovinu. Jer, recimo, čusmo kako poslanica Nedović u Parlamentu objeručke poklanja svoju đedovinu Alabaru, a u nekom promotivnom klipu ističe kako je to za nju najveća vrijednost. Ah, ti čudnovati politički aršini – prvo patike, pa đedovina.
Elem, Mandić je odlučio. Spajiću je poklonjen sporazum, a dekor Mrkić, kako i predviđeh, već je kapitulirao. Kako nekad ne omašim u ovim zloslutnim predviđanjima, zaboga.
Vratimo se čitulji za, što bi braća u Hristu rekli, blaženopočivšim nam Ustavom. Možda je to samo moj utisak, ali koliko me pamćenje služi odumiranje Ustava počelo je formiranjem Zdravkove Vlade. Najprije, pokušajem da se nasilno izmijeni Zakon o državljanstvu, pa smanjenjem kriterijuma za prijem u crnogorsko državljanstvo. Zatim, primjenom nedozvoljenih sredstava prinude nad golorukim demonstrantima tokom pancirnoga ustoličenja Jovana Mićovića.
Da osvježimo pamćenje, Ustav je dobrovoljno zgažen i neustavnim izmjenama Zakona o predsjedniku, s ciljem nasilnoga svrgavanja Mila Đukanovića. Ustav se krši svakodnevno, skupštinski poslovnik i drugi propisi ne postoje. Javne rasprave nije su se sprovodile ni prije sporazuma sa UAE – rijetki su se bunili. Zapravo, pitanje je da li je Spajićeva Vlada makar nešto odradila transparentno. Ako jeste (a nije), iskrene čestitke.
Podsjetiću, Crna Gora je prema Ustavu građanska, sekularna, antifašistička, ekološka, država vladavine prava i socijalne pravde.
Ustav je, gospodo draga, odavno sahranjen, a zajedno s njim i strateški kurs Crne Gore. Nije Kremlj slučajno izbacio transkript razgovora iza zatvorenih vrata
Pitanje broj jedan: Možemo li smatrati građanskom državu u kojoj se ne poštuju osnovna prava manjinskih zajednica, već se prijeti njihovim iseljenjem iz donedavno multietničkih zajednica, a prijetnje se nastavljaju crtanjem grafita koji aludiraju na novu Srebrenicu, da je Peć u Srbiji, da su groblja u Vraneškoj dolini pravoslavna, izjavama paroha koji je uniformu Crvenih beretki zamijenio mantijom da su Hrvati projekat, koncertom Baje Malog Knindže na Pinama i Beogradskog sindikata u Nikšiću i tako u nedogled?
Pitanje broj dva: Može li se sekularnom smatrati država čije je sakralno nasljeđe Dritan Abazović predao helikoptersko dostavljenom Prvoslavu Periću. I to nije bila tajna, ali organizovana akcija. Znali su to suverenisti koji su tada bili u vlasti. Znao se i datum kada je naš Ustav, bez dileme, zvanično sahranjen, jer je crkva iznad države.
Bilo je tu šturih saopštenja, ali me jako zanima, đe su tada bili iznadsituaši i kreativni performativci. Nije ih se ticalo, možda su za to litijali, ili su pak krivili DPS, koji do duše jeste bio kriv, ali nije rješenje u aboliranju sopstvene odgovornosti. Ako su se borili protiv DPS-a đe su bili tada, ili je kočnica bio ljubljeni Dritan, koji je među iznadsituašima i danas simbol borbe za nekakvu pravdu, pod krinkom sveopšte nepravde.
Možemo li reći da je sekularna država u kojoj se brojke iz Budžeta koje se dodjeljuju vjerskim zajednicama, s akcentom na jednu povlašćenu povećavaju kako vjetar iz crkvene porte dune. Škole nikle, đaka skoro pa niđe, a oni bi još i vjeronauk. Malo im je i spomenik u Beranama od četiri metra, dok se po spomenicima narodnih heroja bestidno i nekulturno urinira, a njihova groblja mrziteljski skrnave. Nije li to bezbožništvo, zapravo.
Nadalje, možemo li antifašističkom nazvati državu u kojoj se slave srebrenički dželati, genocid negira sa najviših državnih adresa, svetosavlje se ogleda u lelekanju Turaka i kukanju bula, poštovanje državnih simbola uklanjanjem zastava i srednjim prstom, parastosima i rehabilitacijom četnika na svakom koraku, a posljednji takav istup proglašenje je Pavla Đurišića velikomučenikom – reče to niko drugi, no Prvoslavov episkop Mićović. Je li antifašistička država u kojoj se neistomišljenicima prijeti kamama i kidanjem glava, a zvaničnici drugih država na poziv Kovačevića, Vraneša i sličnih prisvajaju crnogorske opštine, dok Aleksandar Veliki ponižava Jakova Nejakog.
Ima li i primjesa vladavine prava u državi u kojoj je bezbjednosni sektor rasturen. Kad su povod revanšistička hapšenja, od pressova i Bečićevih tvitova ne da se živjeti. Kad se likvidiraju nevini ljudi, čeka se najedanje popecima, da policijske lažarije zvuče uvjerljivije. Masakre na Cetinju niko i ne pominje, jer je najvažnije da su Demonkrate gušenjem otpora sačuvale pozicije.
I zamislite paradoksa – veli Bečić da će se oni sporni patrolni brodovi zvati po Njegošu, između ostalog. A nauči li, zaboga, pravilno da ga citira? Ipak, predlažem da ne pokušava. Jedan influenser umjesto premijera sasvim nam je dovoljan.
Možemo li govoriti o vladavini prava ako se slučaj Danila Mandića sasvim vidljivo zataškava. Strikova leđa, strikovi advokati i slučaj je riješen. A na pitanja otkud sinovcu Mandiću skupštinsko vozilo, kojim kreće u pohod, oružje koje je koristio, angažman Mandićevog tjelohranitelja.
Strikovi pokloni, možda ga je kao ponosni sedmobataljonac učio kako da puca, a onda se brani kako je žrtve htio samo da zaplaši. A da je nešto slično uradio sinovac Ivana Brajovića ili Ranka Krivokapića, o nekažnjivom pokušaju dvostrukog ubistva slušali bi naši prapotomci. Ali vječito ugroženom Andriji sve se može. A koalicioni partneri vele – nije on pucao, treba istražiti i slične relativizatorske doskočice.
A javio se i Zdravko – veli - Spajić ne poštuje Zakone. To znamo. Dritan je manipulator – i to znamo, Spajić ga je zaboravio – nezahvalni apostol, Mandić se ufoteljio – i to znamo, a Jakov, kao pravi vjernik čestita praznike i pita za zdravlje. Dirljiva li je ova naša politička scena – suza suzu stiže.
Možemo li govoriti o vladavini prava dok se množe napadi na novinare i novinarke i iz korova buja vršnjačko nasilje.
Možemo li govoriti o socijalnoj pravdi tamo đe pripadnici LGBT populacije žive u konstantnom strahu, o društvu jednakih šansi samo na papiru, koje u praksi diskriminiše OSI, a Romima ne daje uslove ni za dostojanstven život.
Dakle, gospodo, Ustav je davno postao ornamennt prošlosti. I tek će, ako Dalaj Lama tako odluči. Bezvrijedni papir koji ničemu ne služi, osim izmišljanju pravnih akrobacija. Đe smo bili? Što ga tada nijesmo branili? Izuzev nas vječitih pesimista koji nijesmo niti ćemo zaćutati, ma koliko nas ekstremizovali isti ovi današnji ustavobranitelji, koji su ustavorušitelje dočekivali na pobjedničkome postolju. Jer – samo nek smo se riješili DPS-a.
Čuli smo sramotno izlaganje potpredsjednika Ivanovića pred EP koji je, odjednom promijenio stranu. Joanikije je nezavisan episkop, a Danilo Mandić čudna je tema, dok njegov stric predsjedava zakonodavnim domom EU kandidatkinje. Laži lažo da se veselimo.
Uostalom, snimak koji je Kremlj smišljeno plasirao umirio je gotovo penzionisanog vožda. Crkva će, veli završiti svoju misiu. A na Prvoslavov govor reagovala je jedino predsjednica Kosova. Među crnogorskim zvaničnicima muk.
Spajić nema kad od slavlja, ministri se proglasili nenadležnima, ako izuzmemo Ibrahimovića, formalnoga ministra čijav štura saopštenja zvuče kao korigovani sastavi na različite teme, a vjerujemo mu taman kao onda kad je tvrdio da baš niko, čak ni iz Mandićevog tabora nije lobirao za Dodika. Jer - Ibrahimović, koji je glasao za Mandićevu smjenu pa brzopotezno uskočio u njegovu Vladu, prvi bi to znao – a ko bi drugi.
Ni Jakov nejaki nema ništa protiv nove pozicije Crne Gore u globalnom geopolitičkom preslaganju. A da, Jakov se ne zamjera crkvi, on samo kritikuje Milojka i vraća se u hibernaciju.
Ustav je, gospodo draga, odavno sahranjen, a zajedno s njim i strateški kurs Crne Gore. Nije Kremlj slučajno izbacio transkript razgovora iza zatvorenih vrata. Zna ruska mašinerija šta radi. I zna da je od političke, za ostvarenje ciljeva o izlazu na toplo more, isplativija vjerska agentura.
Dok se mi bavimo striktno ekologijom, ostavimo malo vremena i za promišljanje o ovim drugim darovima svjetskih djedamrazeva. Dok se branimo od dubaizacije, uz pomoć onoga koji nas Otvorenim Balkanom zamalo zvanično ponese u Čačak, razmislimo ima li, osim ekologije, još pitanja o kojima bismo morali i trebali odlučivati sad i odmah, bez tihovanja i kasnih žalopojki.
Poruka Evropi - vjerujete li da Mandić Crnu Goru na leđima nosi ka EU. Naravno da ne, što je poslanik Sokol oštroumno saopštio. Dok vas Mandić, Spajić i Milatović, varaju svim bojama, Jovan Mićović obični je episkop podređen Prvoslavu. Njihov plan ne smije izmaći kontroli.
Ovoga puta moramo birati zajedno – oživljavanje Ustava ili gubljenje nezavisnosti. Evropa ili velikosrpski projekat proširen u ruski svijet – nema nazad. Nastavi li Evropa s realpolitičkim optimizmom, Mandićev i Vučićev pragmatizam pobjednički će uručiti Putinu savršene poslastice. Makar se klečeći pred njim i ponizili, s tim zadatkom su i postavljeni tu đe jesu. Vrući ruski snovi, nasuprot hladnoj zapadnoj odbrani.
