Zapade mi za oko poruka gradonačelnika Podgorice upućena podgoričkim muslimanima koji ovih dana proslavljaju sveti mjesec Ramazan. Između ostalog, Mujović im je zahvalio riječima ''hvala vam što ste našu Crnu Goru uvijek doživljavali kao svoju zemlju. Takav vaš odnos me tjera samo na jedno - da vam na dobro dobrim uzvratim, i da vas doživljavam blisko, najmanje blisko kao svoju pravoslavnu braću.''
Na prvi pogled ljudi bi pomislili da se radi o jednoj lijepoj poruci i pozivu na mir, ljubav i slogu. Meni koji se bavim istorijom, etničkim i vjerskim pitanjima, ova izjava je i sporna i opasna, jer u njoj vidim jako problematične narative, koji su se nažalost primili među crnogorskom populacijom, a koji su stvoreni u zlonamjernim krugovima.
4Glavni razlog za to je jer otvara davnašnje pitanje čija je to Crna Gora? Vazda sam smatrao da je građanski koncept države Crne Gore jedan od najvećih dometa u njenom stvaranju i ideja zahvaljujući kojoj je ona koliko toliko normalna u odnosu na okolne nacionalne države.
Naravno, moja kritika sprovođenja samog koncepta i dalje stoji, budući da građanska Crna Gora nikako nije smjela biti građena samo nauštrb Crnogoraca, ali to je tema za neku drugu priču. Ođe govorimo o tome što je čije, ko je kad došao i ko koga ođe ''pušta da živi''.
Crna Gora je zajednička i pripada ravnopravno svim narodima koji u njoj žive i svakom pojedincu koji je prihvata kao svoju
Taj narativ o ''puštanju'' star je koliko i prve iskre velikosrpskog nacionalizama u Crnoj Gori. Pogotovo kada su u pitanju crnogorski muslimani. Godinama je građen narativ o Crnoj Gori kao pravoslavnoj državi, u kojoj su manje brojni narodi stavljeni po strani, kao neko čija se riječ ne vrednuje, već se računa da se moraju povinovati odlukama ''većinskog pravoslavnog življa''. Odatle i čuvena priča o pomirenju.
Ako bolje obratite pažnju, kada se priča o pomirenju isključivo se priča o pomirenju unutar pravoslavnog korpusa, a ostale niko ne pominje. Nažalost, takav su narativ prihvatili i neki lideri manje brojnih naroda (termin manjine mi se gadi, budući da smatram da u Crnoj Gori nema ni manjina ni većina, nego smo svi jednaki).
No, vratimo se nazad. Zahvaljivati nekome čiji preci vjekovima žive u Crnoj Gori i što istu doživljavaju kao svoju prije svega je apsurdno i ponižavajuće prema onima kojima je te ''pohvala'' upućena. Jedino bogatstvo ove izjave je u tome što je Mujović, doduše neplanirano, priznao da u Crnoj Gori postoje i oni koji istu ne doživljavaju kao svoju.
Međutim, zahvalnost upućena crnogorskim muslimanima nije na mjestu i nije potrebna, jer oni nikada nisu uradili ništa što bi narušilo crnogorsku državnost, već su bili jedno od njenih najvećih bogatstava i dali nemjerljiv doprinos u obnovi crnogorske nezavisnosti i njenom očuvanju. Oni su svoji na svome. Tako će i ostati dok je svijeta i vijeka.
Nepotrebno je hvaliti normalno ponašanje, jer se onda nameće da je to izuzetak. Ljubav prema Crnoj Gori, poštovanje njenih simbola i svih naroda i vjeroispovjesti koji u njoj žive prije svega je stvar kulture, vaspitanja i društveno normalnog ophođenja. I ja se iskreno nadam da većina crnogorskih građana ima takvo ponašanje.
Želio bih da vjerujem da izjava gradonačelnika Podgorica nije imala onakvu namjeru kakva se može razumjeti, ali žalim što u njoj prepoznajem obrise pogrešnih tumačenja koja imaju za cilj uništenje građanskog karaktera Crne Gore i njeno guranje na ovu ili onu stranu.
Crna Gora je zajednička i pripada ravnopravno svim narodima koji u njoj žive i svakom pojedincu koji je prihvata kao svoju, bez obzira da li se radi o domicilnom stanovništvu ili nekome ko je došao juče.
Jedino ko zavrjeđuje kritiku i prezir su oni kojima takvo stanje smeta i koji riječima i djelom negiraju crnogorsko postojanje i prava drugih da je zovu - svojom.
