Otvaram oči. Ne prepoznajem ništa, ovo nije moja soba, a ovo nije moja... žena? Prepoznajem samo svoj Rolex, moje Stefano Bemer cipele, moj Cijalis na natkasni odmah pored kardiopirina, žvake i kondoma.
Kasnim na posao. Osamnaest propuštenih. Fali mi košulja. Ona to spava u mojoj košulji!? “Kako je dobra ova mala, moram da je slikam”. Paf-paf!
Šaljem na grupu kolega "drugara", uz: "Kasnim, stižem". A, ko je ona?! Nemam vremena za flashback fazu, kasnim. Neću da je budim. Nemam ni vremena ni živaca za "jutro nakon" priču. Dobro joj stoji moja košulja dok spava sa licem zabijenim u jastuk. Vratiću se po košulju, nju mi je kupila mama kada sam imenovan, ne pada mi na pamet da je ostavim.
Pišem vozaču. Kako da mu odgovorim gdje sam. Pa ne znam, zašto ne radiš svoj posao, magarac, mislim u sebi. Da mu pošaljem lokaciju? Evo mu lokac... Ovo je studentski dom!?
Vil Valo na zidu. I Džoni Dep. Hese i novi roman BB na njenoj polici. Dok je bio za Mila pisao je dobre romane - kakva ironija. Ha-ha, ta mi misao prođe kroz glavu, jer je izgovorio moj kolega iz Srbije. Odakle bih ja znao, ja skrolujem, ja ne čitam.
O, nemoj me za*ebavat! Na stolu je nekoliko suvih ukljeva, diskretno prženih. Baš kako volim. Od juče? Prekjuče? Ona je Baranka 100 posto, pomislih. Ukljeve nisu iz Pljevalja, sigurno.
Vozim se liftom, a pjesma mi melje u glavi sa varijacijom na temu: Danas sekretar, sjutra ministar, alo bre, majstore, rodio se tako bistar!
Zvoni telefon, vozač je tu.
Šapćem: "Znaš li kako su zvali ukljevu u staroj Boki? Obuzima me smijeh: "Zamisli što čovjeku prolazi kroz glavu dok me čeka ispred studentskog doma, a šapatom ga pitam za ukljevu", xaxaxa. Ovaj dan obećava, kripto će danas da mi podivljaju. Idemooo!
- Ne znam, šefe, znam samo da sam na sva četiri tu, ispred. Sviraju mi...
- Skoranca! To majstore, lupim sebe po jutarnjem egu.
Mozak mi i dalje radi 200 na sat od sinoćnjih narkotika, ali ok. Još kad bih se sjetio kojih. Ove degenerične generacije! A moraš biti ukorak sa vremenom. Mi smo za litar šljive znali, brale… I da pjevaš.
Dobro se osjećam, čak i mamurluk "radi za mene". Oblačim sako pobjednički, direktno na majicu kratkih rukava. Pa što? Znam, niko mi ne može ništa! Ja sam sada - bog. Sve ti mogu završiti, samo ako ja hoću. E, moja mala... (Nevena bješe? Jovana? Znam da je na N nešto...) Spavaš, a nisi svjesna ko ti se iz kreveta budi. I nisi svjesna ko ti… postelje gužva. Ja sam ovih dana TAJ! Ja sam - The Man. Ja sam DRŽAVNI SEKRETAR i to ne u bilo kojoj - u Spajkijevoj vladi! The world is mine!
Studentski dom! Stefano Bemer cipelice sviraju po stepenicama, a ja ne vjerujem da sam nekad bubuljičav ovuda odlazio na stanicu po maminu sarmicu. Nisam ni slutio da ću se vraćati na ovo odvratno mjesto. Na "mjesto zločina" pomalo...
Ukljeve! Ha-ha. Trebao sam joj ostaviti broj. Da zbog malo ukljeve napravim nove uhljebe - tooop! Kako kidam danas, idemo, mala!
Vozač otvara vrata, "morski plodovi, brodski podovi", svi me gledaju… Ulazim filmski! Piči, brale, kasnim.
- Kako dobro izgledate, sekretare!
- Kako ide ona stvar od Ramba, brale, uđe mi u uši...? Silikoni, džipovi, spotovi, klipovi, armatura, cimenat, kvadratura, objekat, pravi je momenat, da se ugradi procenat... Znaš tu stvar, brale, sigurno, pojačaj je.
- Ha-ha, ne znam za tu, šefe! Kako ste, inače? Kako vam je supruga?
- A pušti me, druže, sa suprugama… Što ti je danas, jadan ne bio? Što je s tobom?
Iznervirao me. Ne zna đe su granice. Ali, stigli smo ispred posla, a ja vraćam cufa na "samo urbano" mode.
Vozim se liftom, a pjesma mi melje u glavi sa varijacijom na temu: Danas sekretar, sjutra ministar, alo bre, majstore, rodio se tako bistar!
Vozač otvara vrata, "morski plodovi, brodski podovi", svi me gledaju… Ulazim filmski! Piči, brale, kasnim
Pjevušim u glavi dok me koleginica koja uđe u lift ne prekide: "Jesi jeo neku ribu? Evo ti žvaka". Kučka!
Zove me žena - prekidam. Prolazi ministar, njemu pet dam. Evo ih moji “kerovi”, založili ajkose i srču kapućina, bacaju foru na konto klinki iz kantina. "Samo urbano urbano", bacam koske!
Najjači je brat koji baca foru: Jesi li toliko zagorio da si po studentskija domova počeo da loviš!? Ahahahah, kralj najjači.
"Znam ja ovu malu iz Bokeške. Možda je prala auto kod tebe, kralju. Ti si najviše napredova', iz praonice paf paf - u Vladu!" Opet smijeh, a đe, to su braća sve!
Izgledamo ka' u onu seriju “Mad man”, svi tip-top sređeni.
Sekretarica predsjednika ulazi. Paf, direktno na mene.
- Predsjednik je tražio hitno da dođete.
- Ja? Što?
- I da ostavite telefon kod mene, ako nije problem. Pošto... izašli ste na YouTube, sve će vam se objasnit...
Tišina je dugo vladala, neprijatno se razvlačeći među jutarnje izdanje nižih vladinih funkcionera.
Sekretar je najzad predao svoj telefon, dok je u nevjerici i panici prebirao po detaljima "prošle noći". Otišao je za njom, uz "pomagajte" pogled svojim "prijateljima".
Jedan od njih je neprijatnu atmosferu prekinuo stihom: "Silikoni, džipovi... spotovi, klipovi"... Svi prasnuše u smijeh, dok se teška kožna vrata premijera zatvoriše za potonulim sekretarem.
Šteta, a dan mu je tako dobro počeo. I karijera.
