Na panelu posvećenom veličanju 30. avgusta, diskutanti nijesu mogli da se dogovore ko je nakon kontrarevolucije napredovao po zaslugama, ko je nepravedno zapostavljen i primoran da u nekom zapećku čeka politički bolja vremena, a ko je, kad crkvi kao stožeru njegove besprijekorne usluge više nijesu bile potrebne, sklonjen u taj isti zapećak, zamijenivši one koji nakon višedecenijskog batrganja vjeruju da su konačno dosegli neslućene visine političkog uspona.
9No, od svega toga, indikativnija je slavodobitna tvrdnja predsjednika države, koji nam je poručio da nije zavisan čak ni od Beograda.
Dan kasnije Milatović, na sramotu države koju predstavlja, biva prinuđen da se ugrize za jezik. Tako to ide sa velikim riječima koje nikada nijesu potvrđene velikim djelima. Naprotiv. Pioniri samoponižavanja baš svaki put, bez pardona, pokleknu pred neumoljivim autokratom.
Taman kad se polako počela formirati kritična masa uvjerena da predsjednik države doživljava gotovo katarzičan politički preobražaj, uslijedio je susret sa Vučićem, koban po Milatovićevu političku reputaciju.
Malo je nedostajalo da se iz kratkog pamćenja vaskolike javnosti obriše neprijatna slika raspršenog predsjednikovog dostojanstva, čiji su komadići razbacani po Beogradu, tokom podaničkog učešća na Sajmu vina. Od klovnovskog divljenja poznavanju vina i košarkaškom umijeću, do neuspješne mirovne misije u komunikaciji sa medijima. Sve je to, u formi najgrubljeg institucionalnog gaženja državnog suvereniteta, nažalost, već viđeno i umalo zaboravljeno.
Kojim jezikom predsjednik govori saopštio nam je neposredno uoči održavanja popisa. Bilo je to, bez dileme, javno deklarisanje u korist velikosrpske nakane da se promjenom službenog jezika ozvaniči početak identitetskog preoblikovanja Crne Gore.
Govor na crnogorskom jeziku omakao se predsjedniku tokom prošlogodišnjeg sastanka sa predsjednikom Italije, ne zbog promjene stava prema jeziku, već zbog propalog poliglotskog performansa.
Način ličnog izjašnjavanja ne bi bio sporan, pod uslovom da javno iznošenje takvog stava ne proizvodi posljedice poput dubokog narušavanja državnog integriteta i institucionalnog kršenja Ustava kao njenog najvišeg pravnog akta.
Predsjednik države nije funkcioner koji ima pravo da zastupa jednu, drugu ili treću političku opciju. Predsjednik nije ni jedan u nizu predstavnika jedne od tri grane vlasti. Predsjednik je, shodno Ustavu čijih se odredbi od preuzimanja funkcije ne pridržava, zasebna institucija sa ceremonijalnim, ali precizno definisanim ovlašćenjima.
Predsjednik države je dužan da štiti državni suverenitet, naročito u trenutku kada je kičma zvanične Crne Gore do poda povijena pod naletom kolonijalnih pretenzija. Predsjednik, dakle, predstavlja sve građanke i građane, čiji dominantan dio, govori upravo tim „mrskim jezikom“, koji se njemu ne dopada.
Definisanjem lingvističkih specifičnosti bavili su se vrsni poznavaoci jezika i jezičkih normi, oni koje je struka preporučivala za rad na standardizaciji i međunarodnoj kodifikaciji crnogorskoga jezika, dakle, domaći i međunarodni eksperti.
Stoga, predsjednikova lingvistička tumačenja su izlišna. Predsjednik sa integritetom, oštroumno bi odgovorio na provokaciju samoživog vožda. Nasuprot tome i posljednja zera Milatovićevog dostojanstva, ako je uopšte i postojala, ostala je pod Vučićevim nogama. Kao učenik pred profesorom, dok odgovara na pitanje od kojeg mu zavisi ocjena, pa ne smije da omane.
Ne zaboravimo da Jakov nasušno želi da bude političar, oslobođen predsjedničkih stega i uskih ovlašćenja. Želi da upravlja i odlučuje
Umjesto predsjednika sa stavom, posramljeni i prestrašeni Jakov, koji je u sekundi zaboravio o čemu je zapravo govorio. I do, I do... ponavljao je uspaničeni Jakov, smišljajući opravdanje ili pojašnjenje kojim bi ublažio voždovu ljutnju. Slika inferiornosti po Vučićevim notama. Imperijalistički zov, upozoravajući za sljedbenike jednoumlja, koji po svijetu glumataju nesalomive zapadnjake.
Jezik je simbol nacije, njenog istorijskog i kulturološkog identiteta. Jezik je brana od asimilacije i ekspanzionizma, čuvar suvereniteta i nacionalnog i međunarodnog subjektiviteta. Negacijom jezika, negiraju se i sve druge nacionalne osobenosti.
Milatović je, u odsustvu ličnog i političkog integriteta, sebe pozicionirao kao saučesnika takvoj negaciji, trudeći se da pokaže kako je bez greške sažvakao imperijalističku lekciju, sažetu u Vučićevom jednorečeničnom predavanju.
No, nije krajnji domet brzog kursa Jakovljevo samoponižavanje već, na nesreću Crne Gore, podsmijeh državi koju formalno predstavlja. No, nedostatak integriteta ide ruku pod ruku sa nerazumijevanjem pozicije na kojoj se, pukom slučajnošću, našao.
Ne zaboravimo da Jakov nasušno želi da bude političar, oslobođen predsjedničkih stega i uskih ovlašćenja. Želi da upravlja i odlučuje. Zato je, kako smo i predvidjeli, davno pripremljena politička platforma obznanjena predstavljanjem liste koja nosi njegovo ime. Politički i pravno legitimna, ali državnički nedosljedna odluka.
Može se konstatovati da Milatović nije zavisan od zvaničnog Beograda, taman koliko ni Spajić od Andrije Mandića, iako se nastupom u odvojenim kolonama umjerene i krajnje desnice pokušava zamagliti do tančina razobličeni karakter državne vlasti.
Nije krajnji domet brzog kursa Jakovljevo samoponižavanje već, na nesreću Crne Gore, podsmijeh državi koju formalno predstavlja
Očekivati da se mazohista poput Milatovića probudi postiđen jer je uvrijedio građanke i građane i unizio institucionalno jezgro države kojom predsjedava bilo bi krajnje iluzorno. Zvanična Crna Gora stidi se samo pred beogradskim autokratom. A predsjednik koji je tokom proglašenja pobjede pompezno uzviknuo da je pao i posljednji evropski diktator, shodno nepoznavanju karakteristika diktatorskih režima, balkanskom diktatoru do zemlje se klanja.
Realnija je procjena da bi vođeni prenapumpanim egom i uskim interesima, uz nalog centrale kao dodatak, nakon podgoričkih izbora svi ponovno stali u isti stroj, kličući slobodi. Progutali bi teške riječi, taman kao što je Jakov progutao svoj nezavisni status.
Jednima je Vučić prijatelj, drugima učitelj, trećima šef, a četvrtima spoljni nalogodavac. Pozadina je ista – crkveno-imperijalistički taktovi određuju prioritete i po njima se mora igrati.
