Pitaju me često što je glavni problem i kočničar crnogorskog jedinstva, povratka na vlast partija koje su deklarativno crnogorske, ozdravljenja crnogorske crkve, identiteta i svega ostalog. Često u šali znam da odgovorim da je uzrok to što svako oće da bude ''komitski vojvoda''. Šalu na stranu, samovolja i pizma su naša najveća nacionalna tragedija.
Samovolja, jer nikad nijedan Crnogorac nije priznao da nešto ne umije, ne može ili nije sposoban da uradi, a pizma kao posljedica ovog prvog, jer nam smeta svako ko uradi to nešto bolje od nas. Smeta, čak i kad se radi o opštem dobru i koristi, pa gledamo da ga miniramo. To nas ubi, evo cio vijek.
Praćenje nacionalnog plana znači davanje vjetra u leđa za ispravljanje grešaka koje su učinjene ili propuštene u periodu od 2006. do 2020.
Naravno, sad kad bih rekao da je prevazilaženje ove dvije stvari rješenje, to bi zvučalo jednostavno, iako nije. Ne liječe se vjekovne boljke preko noći, a i upitno je jesu li uopšte izlječive. Međutim, smatram da se mogu sanirati na neki način. Samovolja kreiranjem nacionalnog plana, a pizma marginalizacijom svakoga ko taj nacionalni plan pokuša da opstruira.
Nedostatak nacionalnog plana doveo je Crnu Goru u sadašnji položaj. Bivša vlast nije željela da se tim pitanjem bavi ili se bavila na pogrešan način, a sa druge strane energično je radila na tome da opstruira svaki nacionalni rad koji nije dolazio iz njihovih redova. Tako je propala ideja o buđenju dukljanske svijesti među Crnogorcima, iako je to jedini prirodan i iskonski identitet koji oni imaju.
Slično je i sa jačanjem crnogorskih kulturnih, identitetskih i drugih institucija i crnogorske crkve. Međutim, možda najgora njihova odluka je opstruiranje formiranja nacionalne partije Crnogoraca. Zbog tog opsturiranja, Crnogorci su vjerovatno jedini narod na svijetu koji u vlastitoj državi nema svoju, nacionalnu partiju!
Rasipanje glasova je izdaja
Bivša vlast nije imala viziju zašto je postojanje takve partije bitno. Ono je bilo bitno zato što bi takva partija na sebe preuzela kompletan teret identitetskih pitanja. Na ovaj način, DPS ne bi morao da se bavi tim temama i sačuvao bi svoje glasače koji nisu iz crnogorske nacionalne priče, dok bi se te stvari implementirale i vremenom bi sve došlo na svoje. Nažalost, DPS je mislio da može i rješavati crkveno pitanje i računati na glasove recimo ljudi iz Pljevalja i Berana, a koje nisu uspjeli da prevedu na našu stranu. Ova pogrešna procjena dovela je do 30. avgusta 2020.
I to je bilo davno i za propuštenom šansom nećemo plakati i na tome trošiti vodu i energiju. Ajmo da se fokusiramo na ono što dolazi. U nekom od prethodnih tekstova pisao sam da je crnogorstvo prirodan tok stvari i da će se svakako desiti samo od sebe. I sad stojim pri tome, međutim, neke procese valja i ubrzati i učiniti ih imunim na sve stvari koje dolaze.
Prva stvar je zajedničko djelovanje crnogorskih građanskih partija i njihova uska predizborna i postizborna saradnja. Ovo uključuje i prestanak bilo kakve saradnje sa partijama koje su na vlasti, a samim tim i raskidanje saradnje na lokalnom nivou u gradovima u kojima takva saradnja postoji. Na ovaj način se prevazilazi razočaranje među glasačima zbog osjećaja izdaje, međusobnih svađa i optuživanja i slično. Pozivi na saradnju djeluju motivišuće na građane da politički djeluju, dok ih svađe ćeraju u defetizam i apstinenciju.
Druga stvar je omasovljavanje protesta, ali na način što se neće na njima viđeti partijska koreografija. Pet godina je dug vremenski period ali se još uvijek dobar procenat građanski nastrojenih glasača nije ohladio od animoziteta prema prethodnoj vlasti. Omasovljavanjem protesta doći će do buđenja apstinenata i vječitih opozicionara svima i svakome.
Vremenom, ovim ljudima će se moći prići i pridobiti ih da podrže građansku priču na izborima. Pogotovo jer vlast polako postaje nervozna, pa ni razbijanje protesta nije isključeno, a sila i nepravda su najbolji zbijači redova i okupljači oko istog cilja.
Nedostatak nacionalnog plana doveo je Crnu Goru u sadašnji položaj
Treća stvar je zbijanje nacionalnih crnogorskih redova u vidu političke partije koja će imati za cilj očuvanje crnogorskog identiteta i predstavljanje crnogorskog naroda. Borba za ove stvari nije primarni cilj građanskih partija, nego crnogorske partije. Na ovaj način čuvamo građanske partije da ih niko ne može povezati sa bilo kojom nacionalnom pričom, dok sa druge strane dobijamo energičnu grupu koja će na prvo mjesto staviti Crnogorce i neće brinuti o tome ko će što reći i oće li ko zamjeriti.
Četvrta stvar je suzbijanje bilo kakvog unošenja raskola i praćenje nacionalnog plana i strategije djelovanja. Ovo prvo ne znači suzbijanje demokratije i slobode govora, već uklanjanje namjernog opstruiranja nacionalnog jedinstva. Takođe, suzbijanje i bilo kakvog izlijetanja u samostalne nastupe, pogotovo kada svi znamo da takve ekskurzije nemaju cenzus.
Rasipanje glasova je izdaja. Sa druge strane, praćenje nacionalnog plana znači davanje vjetra u leđa za ispravljanje svih onih grešaka koje su učinjene ili propuštene u periodu od 2006. do 2020.
Organizacija, agitacija, akcija!
