Na prošlonedjeljnoj konferenciji, premijer Milojko Spajić uporedio je Crnu Goru sa državama poput Belgije, Njemačke i skandinavskih zemalja. Upravo je takvo poređenje polazna tačka kojom treba započeti bilo kakvu analizu događaja za nama – od afere Sen Trope do press konferencije.
U zemljama sa razvijenom demokratskom političkom kulturom, sa kakvima nas je premijer uporedio, nosiocima visokih državnih funkcija ne bi palo na pamet da se baškare po skupim ljetovalištima u jeku propale turističke sezone. Ne zato što su gadljivi na život na visokoj nozi, već zato što znaju da je cijena takvog bahaćenja previsoka.
Znaju, takođe, da funkcija podrazumijeva i odgovornost, kako političku, tako i moralnu.
36Dakle, za razliku od Spajića, svjesni su značaja pozicije na kojoj se nalaze, te izazova koje ona nosi.
Afera čiji su akteri najviši državni zvaničnici sadrži sve elemente krizne situacije koja u slučaju izostanka pravovremenog odgovora može ozbiljno poljuljati u slučaju Crne Gore već duboko poljuljano povjerenje u državni aparat.
Spajićevi potezi, od prvog do posljednjeg, ogledan su primjer nesnalaženja u kriznoj situaciji. Doduše, kad je riječ o strateškom djelovanju i planiranju efektivnog odgovora na različite vrste kriza, uključujući i strategije kriznog komuniciranja, svjedočimo višedecenijskoj i sveopštoj nezainteresovanosti za bavljenje ovom tematikom.
Ni krize s ozbiljnim i dalekosežnim posljedicama vlastelu nijesu naučile da je neophodno graditi i strateški oblikovati upravljački sistem, prepoznajući važnost preveniranja kriza.
Od Spajićevog političkog neiskustva, tragičnija je neznavenost njegovog ekspertsko-komunikacijskog tima. Krenimo od osnovnog pojma – javni interes. Precizne informacije o premijerovim putešestvijima predstavljaju javni interes ne zbog toga što Spajić nema pravo na odmor, već zbog sveukupnog stanja u zemlji.
Osim pomenute turističke sezone, otvorena su i pitanja poput nefunkcionalnosti Savjeta za odbranu i bezbjednost usljed političkog nadmudrivanja predsjednika i premijera. Dok se premijer provodio, Skupštini su po hitnoj proceduri poturani sporni zakoni, s ciljem njihovog usvajanja korišćenjem prečica i zaobilaženjem osnovnih demokratskih mehanizama, kao što su javne rasprave.
No, od premijera naučismo da se proces ne završava izglasavanjem zakona, već da postoje nekakve naknadne javne rasprave, kao beskonačan mehanizam, kojim se valjda revidiraju već usvojeni zakoni.
Od Spajićevog političkog neiskustva, tragičnija je neznavenost njegovog ekspertsko-komunikacijskog tima
Fotografije na društvenim mrežama kačila je ekipa okupljena oko premijera. Dakle, sve i da informacija nije direktno proslijeđena medijima, objavljeni sadržaji bili su javno dostupni. Premijer je morao znati, kad je već povukao ovako politički nepametan potez, da je samo jedan post dovoljan za pokretanje lavine.
Kad je lavina pokrenuta, Vlada je pružila najlošiji odgovor – ćutnju i status quo, dok su partijski vojnici nemušto branili svog lidera. Pokazalo se, međutim, da je PES, na čelu sa Spajićem, šampion u kreiranju sopstvene negativne kampanje i dodatnom razbijanju posrnulog rejtinga.
Nedostatak iole smislene strategije u akutnoj fazi krize bio je evidentan. Taman kad je kompletirana obmanjivačka slagalica, post krizno zatišje prekinula je najava press konferencije. Nije jasno kakav efekat je želio postići premijerov PR tim, plasiranjem najave bez tematskog okvira, u potpuno promašenom tajmingu.
Ako je cilj bio zaintrigirati javnost, u startu je postignut suprotan efekat, jer najava obraćanja bez navedenog povoda u ovakvom trenutku, najblaže rečeno, djeluje kao izrugivanje sa tom istom javnošću. Ako je cilj bio privlačenje medija, ponovo su strateški omašili, jer funkcije i društveni status determinišu i nivo medijske pažnje. Kao premijer Spajić je sfera medijskog interesovanja u svakoj prilici, naročito u postkriznom periodu, kad se svakodnevno množe pitanja bez odgovora.
Ključna poruka ipak je poslata koalicionim saborcima – uskoro će moći na vikend raport do Beograda
Nakon svega što smo čuli, nameće se pitanje – šta je zapravo bila tema konferencije. To, očito, nije znao ni Spajić, koji je na početku monologa umjesto saniranja produbio posljedice krize, vraćajući fokus na niz postojećih i otvarajući prostor za nova nerazjašnjena pitanja. On, koji je uz Dritana tajnim sastancima i teleportacijama s ciljem izbjegavanja premijerskog sata politiku doveo do nivoa tabloidizacije, optužio je medije za estradizaciju politike i počastio nas novim strateškim apsurdom.
Uslijedio je segment radnog naziva „target je najbolja odbrana“. Čuli smo da uticajni tviteraši prate premijera, uz finansijsku i logističku podršku organizovanih kriminalnih grupa. Kasnije tvrdnje kako zapravo nikada nije izgovorio tako nešto, posljedica su toga što premijer, dalo se primijetiti, ni sam ne vjeruje niti u djelić teksta napisanog od strane njegovih, strateški i komunikaciono neukih savjetnika. Loša kopija višečasovnih performansa kojima beogradski vožd godinama unazad masira mozgove tamošnje javnosti.
Razlika je u tome što ovakvi nastupi čine jezgro Vučićeve politike zahvaljujući kojoj i opstaje na vlasti. Osim nedostatka kineske, ili u Spajićevom slučaju japanske table, izostala je i manipulativna komponenta kojom se doživljaj pojačava prenaglašavanjem, a javnost vjeruje u sve što vidi i čuje, ne zbog sadržine izrečenog (nacrtanog), već zbog pojave onoga koji govori (crta).
Spajićev diskurs obilovao je nesigurnošću i jezički nedokučivim terminima, poput agregata mišljenja. On koji danas vaskoliku javnost optužuje za podsmijavanje izgradnji auto-puteva, dok je čitao prezentaciju i sam se podsmijavao genijalnim infrastrukturnim idejama i ekspertizi svog tima. Da li zbog toga što prvi put čita sadržinu iste, pa nije uspio da sažvaće svu tamo izloženu genijalnost ili zbog toga jer ni sam ne vjeruje u ono što prezentuje kao vrhunac Vladine politike, posebno je pitanje.
Ključna poruka ipak je poslata koalicionim saborcima – uskoro će moći na vikend raport do Beograda. Ostalo, uključujući valjda nehotično izrečenu frazu „do Cetinja i đe god“, zasmijalo je čak i Spajića. Fijasko ove prizemne populističke lagarije najbolje ilustruju mimovi i komentari koji sugerišu Spajiću da hitno promijeni tim, jer mu stratezi srozaše i ovo malo preostalog partijskog rejtinga. No, da odgovornost nije samo na njima može se zaključiti iz komunikacije sa medijima.
Premijer bi morao znati da ne postoje željena i neželjena, ugodna i neugodna pitanja. Tematske prioritete definiše ranije pomenuti javni interes, a posao medija, shodno njihovoj društvenoj ulozi upravo je bavljenje tim temama.
Pokazalo se da je PES, na čelu sa Spajićem, šampion u kreiranju sopstvene negativne kampanje i dodatnom razbijanju posrnulog rejtinga
Istraživačko novinarstvo od naročitog je značaja prilikom razotkrivanja malverzacija čelnika vlasti, poput Spajićevih kripto veza. Zato bi premijer morao shvatiti da su odgovori na novinarska pitanja, bila ona njemu prijatna ili ne, jednostavno nužni.
Bježanje od odgovora faktički je potvrda krivice. Nije Spajić, kako je to egoistično umislio, ključar tema i novinarskih pitanja, naročito onih o kripto drugarima i Mandićevim prijedlozima koji se, interno, prihvataju po automatizmu.
Kad umjesto premijera dobijemo hazardera, saldo je nula. A kad se kripto hazarderstvo pretvori u političko, državna stabilnost postaje neizvjesna. Spajić je očito nesvjestan konsekvenci koje proizvode političke igre bez pobjednika, te je i sopstveni rejting stavio na kocku.
Od najljućeg protivnika, Jakova Milatovića, mogao bi štošta naučiti. Recimo, Milatovićev tim ispravno procjenjuje da su kratki video radovi efektniji od bezidejnih pressova. Eto nečega za nauk Spajiću i njegovom timu.
Da se vratimo zemljama s početka. Kad se strategije upravljanja krizama pokažu neučinkovitima, ishod je ostavka najodgovornijih. Bahanalije i neozbiljnost u vođenju države plaćaju se izbornim krahom i političkim nestajanjem. Zato ozbiljni lideri egzibicionističke poteze konsultantski preispituju.
Reakcije nakon Spajićevog konferencijskog promašaja šalju jasnu poruku. Građane i građanke možete prevariti jednom s populističkim bajkama, ali kad se zapetljate u blatu svjesno kreiranih obmana, ne pomaže ni crkveno legitimacijska politička ulaznica, a kamoli bajkoviti predizborni bilbordi.
