„Ili će bivši direktor Uprave za igre na sreću Aleksandar Moštrokol i njemu nadređeni ministar finansija Milorad Katnić dati javnosti odgovore ili nema druge nego da ih se proglasi svecima. Osnovnim uslovima koji su se stekli još ranije, a od kojih je svakako najvažniji nepriznavanje trivijalnih ovozemaljskih zakona, priključen je i kult. Gotovo tabu”, piše Kusovac.
On podsjeća da se juče navršio mjesec kako je Pobjeda postavila ministru unutrašnjih poslova pitanje da li je ili nije, i ako nije zašto nije u Ministarstvu finansija djelovala Upravna inspekcija, koja u skladu sa Zakonom o opštem upravnom postupku vrši, odnosno treba da vrši inspekcijski nadzor nad primjenom odredaba zakona i drugih propisa o upravnom postupku, koji se odnose na efikasnost i ažurnost rješavanja upravnih stvari, postupanje u skladu sa pravilima postupka u organima državne uprave i drugim pravnim licima koja vrše javna ovlašćenja.
Iako je ministar još prije mjesec obećao da će odgovoriti, juče je Pobjeda zvanično obaviješten da - neće.
„Državno tužilaštvo istražuje od decembra. Do sada bi Troju našli da su je tražili.
U ponedjeljak se, nakon višestrukog insistiranja Pobjede, oglasio Kabinet predsjednika Vlade. Na jednostavno pitanje: da li predsjednik Vlade, na osnovu saznanja koja ima, smatra da je bilo ili pak smatra da nije bilo kršenja zakona u djelovanju uprave koja je u nadležnosti Ministarstva finansija, kao i u samom Ministarstvu, stiže antologijski odgovor u rangu onog svojevremenog stava Smiljka Sokola, savjetnika predsjednika Hrvatske Franja Tuđmana, profesora prava, sudije i predsjednika Ustavnog suda, da predsjednik države kada u imovinskom kartonu nije prijavio skrivenu ušteđevinu supruge nije prekršio zakon jer „novac nije imovina“. Ovdje na zahtjev za stav predsjednika Vlade, dakle najviše ličnosti izvršne vlasti, čovjeka koji upravlja državom i koji „po defaultu“ treba i mora da zna i ono što ga ne pitaju, kažu da su „razumjeli da nije bilo grešaka u postupanju i kršenja zakona…“. „Razumjeli su“? Kao da su dokumenta dobili na hijeroglifima, a da je Pobjeda objavila falsifikate zakonske norme i nesaglasje ministra i podređenih službenika na sanskritu, pa je trebalo tražiti belosvjetske stručnjake da dešifruju stare jezike i pisma, a da onda to u Kabinetu „razumiju“.
Božansko Ministarstvo levitira u nekom svom paralelnom univerzumu, ministar u javnim obraćanjima govori u ime Vlade („Vlada misli“, „mi u Vladi mislimo“…), a ne u ime Ministarstva na čijem je čelu, tu se odlučuje gotovo o životu i smrti jer je raspodjela oskudnog novca u ovim mršavim godinama nalik davanju nektara i božanskom udostojenju milosti, kod ministra finansija svi moraju na noge – i ostali ministri, i privrednici, i predsjednici opština, čak i nevladin sektor, koji je možda baš zato takav kakav jeste. Ministarstvo finansija je poput Zevsa, boga svih bogova. Zato je vjerovatno iskrena njihova nevjerica da se neko uopšte usudio da ih išta pita.
Za to vrijeme nema javne ličnosti, nema pojave, nema institucije, nema grada ili sela, nema kompanije koji nijesu ili koji nijesu mogli biti nekažnjeno razvlačeni i valjani po medijskom i političkom blatu i to gotovo bez ikakvih posljedica. Osim Ministarstva finansija. Ono nedodirljivo i za ostale državne službe. Dokle će trajati ovaj kult i tabu Ministarstva finansija?
Odgovor na to pitanje nam daje novija prošlost. Bivša Jugoslavija počivala je na pet tabua. Sve se moglo kritikovati, naravno dozirano, ali nije bilo tolerancije za kritičko preispitivanje, redom: „Druga Tita“, „bratstva i jedinstva“, JNA, politike nesvrstanosti i socijalističkog samoupravljanja. Kako se koji od tabua rušio, tako smo upoznavali ono što zaista jeste Jugoslavija. Do tada nam je, da bolje vidimo, smetalo, nekome manje nekome više, onih pet kulisa. Ministarstvo finansija je ovdje tabu, ali je zapravo jedna velika kulisa. Kada padne ono što kulisu podupire, vidjećemo bolje kakva Crna Gora zapravo jeste. I što je ta velika kulisa skrivala. Kada se jednog dana bude izučavala moderna Crna Gora istraživaće se, prije svega, njeni kultovi i tabui. Jer oni daju sliku istorije i duhovnosti jednog naroda ili podneblja. Kao što danas o nekadašnjem vremenu sudimo izučavajući kultove Blažene Oksane, Vladimira i Kosare, Tripuna ili u novije vrijeme Kralja Nikole, tako će i o ovom vremenu suditi po današnjim kultovima i tabuima.
Pitanje je samo hoće li o nama suditi na osnovu tabua i kulta odgovornosti kao jednog od obilježja onog svijeta, kojem navodno i ovi naši majstori scene teže, ili o kultu nedodirljivih čak i za predsjednika Vlade i Državno tužilaštvo: Svetom Aleksandru i prepodobnom Miloradu”, piše u Kusovčevoj kolumni.
