Za formalno Šaranovićevu, a u kontrolnom smislu Bečićevu miliciju, skandali su konstanta. Koristim termin milicija zbog težnje za treniranjem strogoće, kao u neka davna vremena, mada takva milicijska uloga nikako ne ide uz vladajuću kliku, među kojom većina, na čelu sa premijerom, boluje od Štokholmskog sindroma.
Ne razumiju smisao svojih funkcija, pamte kraće od zlatne ribice, pate od viška egoizma i narcisoidnosti. A to je, jel'te, ozbiljan poremećaj ličnosti, koji po uzoru na regionalnog komandanta prelazi u teški oblik autoritativne psihopatije.
Tako s, čelnici našeg kukavičkog bezbjednosnog sektora, klovnovski izigravajući strogu miliciju sa naddržavnim ovlašćenjima, kako i dolikuje voždovim lutcima, poslušali naredbu sa vrha. Jer, iznad crnogorske milicije postoji vrh, sastavljen od čitave piramide. Piramidalnu strukturu ove zlokobne vrhuške lako je dokučiti. Rebus je nadasve veoma jednostavno rješiv.
Milicijom formalno upravlja ministar unutrašnjih poslova. To vam je onaj statista koji uživa u fotografisanju i filmskim scenama i do iznemoglosti traga za odsjajem naočara u objektivu kamere.
Iznad njega je stvarni kontrolor, izmišljeni zamjenik premijera, Časni Aleksa, ponositi zagovornik njegoševske Crne Gore, čiji jedan među najpoznatijim stihovima nije umio potrefiti. Zli jezici bi rekli – nije se učilo navrijeme. Ma dajte, sve je to samo postizborni zanos, i pokušaj podizanja energije dok rejting vrtoglavo i nezaustavljivo pada.
Iznad Bečića, stoji ponositi pripadnik Sedmog bataljona, za kojim čitava oslobodilačka garnitura mnogo više žali nego za milicijom s početka teksta. Andrija mirotvorac, samo što ga ne oplakuje. A kad smo već kod Dalaj Lame, javio se da je živ i zdrav, da vjerujući narod ne bi pomislio da je zaista spaljen.
50Samo da mu ispravim tezu o ljubavi, dijalogu i buktinji koja nas vodi pravo u Evropu – Mandićeva buktinja krvomutnje vodi nas ka rusko-srpskom hegemonističkom sutonu. Dok su se spaljivali pisci, to je bilo sasvim ok, kao što bi bilo prihvatljivo da je spaljen neki opozicionar ili ponovo novinar i kolumnista koji je kritičar vlasti. Aplauz bi uslijedio u tišini, jer takvi aplauzi nekako nemaju proevropski prizvuk, a svakako bismo ostali pošteđeni Mandićevog licemjerstva.
Na vrhu piramide je autokrata, kojeg danas izdaju čak i njegovi lojalisti, čije je gromke aplauze i bez da čuju šta Vučić govori bilo nemoguće zaustaviti. Tako je Srbija podržala evropsku rezoluciju o Ukrajini. Neka se vala omaklo i Marku Đuriću, da Srbija kako bi nedavači Kosova i ruski agenti ljutito uskliknuli izda majčicu Rusiju, a zapravo makar jednom bude na pravoj strani, što je u doba radikalske SNS vladavine djelovalo nezamislivo.
Aleksandar je bijesan, ali tu su regionalni lojalisti,vjerni čuvari ugroženog srpstva, da gazdi blago glagoljivim i umilnim riječima odagnaju tugu. Mada, nije baš da su Knežević i Dodik dobra utješna opcija, više prototip Bajine prekodrinske za boj spremne bratije, ali – šta je, tu je. Dodik koji čekajući presudu i prije prijetnji da se ohrabri, zapjeva neki od hitova Baje malog ratnog huškača i Knežević, koji, kao i premijer onomad, đe god stigne jadikuje o državljanstvu svoga đeteta, koje bi, da nije bilo Vučića, ostalo bez matice.
Ali, zna radikalska dobričina da nagradi poslušnike, dok se na saborima i kontramitinzima velikosrpskog zla ponaša kao da ih ne poznaje. Čudan neki odnos, ali družba je družba, a služba je služba. Samo neka mu neko konačno saopšti da Crna Gora niđe nije otišla, već legitimnim referendumom postala nezavisna država, te da će, uprkos kukumakanju o jeziku i državljanstvu 27. izborna jedinica ostati pusta želja patetičaru i njegovim politički bijednim saborcima, bijednijim i od njega samog, po nivou beskičmenjačkog sluganstva.
Vratimo se miliciji. Ako ste mislili da je DF nasljednik SNS-a grdno ste se prevarili. Demokrate su, ipak savršena kopija, do te mjere da ih je teško razaznati.
Slučaj hapšenja studenta iz Srbije Luke Stojakovića koji, uzgred rečeno, nije napravio niti saobraćajni prekršaj zbog kojeg bi bio zaustavljen, a kamoli zatvoren u samicu, nameće utisak, da budem preciznija, ostavlja jasnu poruku – saradnja BIA i crnogorskog bezbjednog sektora u ravni je perfekcionizma.
Naime, Luki Stojakoviću i njegovom bratu blizancu Lazaru, crtane su mete od početka studentskih protesta u Srbiji. Kako nijesu podlegli pritiscima, BIA je u sadejstvu sa ovdašnjim pulenima pribjegla radikalnijim metodama. Doduše, batinjanja nije bilo, jer fingiramo evropeizaciju, ali psihičkog maltretiranja, bez dileme, jeste.
Premda je policijska PR služba nemuštim saopštenjem pokušala da opovrgne Stojakovićevu priču, jer je za laži i spinove besprekorno verzirana, Stojakovićeva priča djeluje mnogo realnije, bolje rečeno, sasvim realno. U suprotnom, čemu izostanak odgovora zašto je Stojaković uopšte zaustavljen, a kasnije i uhapšen, ako nije bila riječ o sačekuši, potencijalno namijenjenoj njegovom bratu, s ciljem zastrašivanja i povlačenja sa studentskih protesta.
Nadalje, milicija, po običaju sebi udara kontru. Čemu rutinska kontrola, ako je jedini faktor bila starosna dob, a ne Stojakovićevo državljanstvo ili pak neki drugi, razobličeni motivi. Da li policijske patrole na isti način zaustavljaju sve pripadnike mlađe životne dobi, ako ne krše zakone?
Zašto je od Stojakovića traženo da bude podvrgnut testu na psihoaktivne supstance, a nije mu dozvoljen test iz krvi? Da li je odbijanje testa na psihoaktivne supstance prekršaj nakon kojeg slijedi odvođenje u samicu, oduzimanje automobila i pretresanje istog uz pomoć policijskih pasa nakon Stojakovićevog puštanja, kada su policajci, koji su postupali po naređenju s vrha, a šemu smo objasnili, uvidjeli da su napravili grešku i uputili izvinjenje.
I to je, zapravo, jedina istinita stavka iz policijskih saopštenja - da se Stojaković, što je i sam potvrdio zahvalio na profesionalnosti. Sasvim je logično da nam milicijski PR neće reći da je sačekuša naređena s vrha, već će se pravdati kako im je Stojaković priznao da je koristio psihoaktivne supstance, te su zbog odbijanja testa i prekršaja Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima bili primorani na hapšenje, samicu i pretresanje – neselektivno, nema šta.
Demokrate su, inače, gadljive na studentske proteste i tamo neku omladinu koja vazda nešto zateže, ne dozvoljavajući im da mirno foteljaše.
Premijer se pravi mrtav, čak i nakon iznijetih zahtjeva na njegovom maternjem jeziku. Biće da mu je studentska kreativnost skroz simpatična, ali bi, ipak, ujedinjen sa predsjednikom i Demokratama, pod Mandićevim vođstvom ipak primijenio sintagmu – motajte kablove, gasite studente.
Puste želje, taman kao i one iz sinoćnje Ćirilice. Revolucija, ne litijaška, već omladinska, u u punom je povoju. Neka Spajića njegovi evropejci na leđima nose đe oće, Crna Gora kao mala srpska provincija ostaće im pusti san.
Mladost obasjava Crnu Goru, a borba za pravedniji sistem i bezbjednije društvo put je ka ozbiljnim društvenim promjenama. Šansu imamo i ne smijemo je propustiti. Poslušajmo evropske prijatelje koji detektuju hegemonizam i urušavanje institucija, a kratkovide optimiste ostavimo da polemišu sa Mandićem.
Onima koji ćute, zacrvenjeće se obrazi kad tad. Vlastodršcima neće, jer obraza nemaju, jer se u njihovo ime izvinjavamo i stidimo mi, kojima je građanska, proevropska i antifašistička Crna Gora na srcu. Parazitima i BIA-GRU agenturi plan je nastavak mešetarenja i oportunizma o trošku građanki i građana. Trampisti čekaju idealan trenutak za gašenje civilnog sektora, kripto cvrčak, jedan u nizu Trampovih obožavalaca, na to se ne osvrće. Jer, kad ne bi bilo kritičara, kockalo bi se državnim novcem do mile volje, a Mandićevo rušiteljsko manevrisanje bilo bi neograničeno.
Već je kasno, jer se ponovo udružio sa Jakovom, ali valja Singapurćaninu poslušati one zahtjeve na japanskom jeziku.
U svakom slučaju, čekaju ga nove lekcije, pa je bolje na vrijeme sjesti, nego biti kampanjaš ili ocjene dobijati na harizmi, koje nema ni grama, te nas upravo njegova ekonomska „magija“ gura u kolaps javnih finansija, dok se hvali povjerenjem koje je sve osim za pohvalu.
