Biljke iz roda lovora su drvenaste, zimzelene biljke koje rastu kao drveće ili grmovi. Listovi su jednostavni, izmjenično poređani, aromatični zbog prisutnih žlijezda s eteričnim uljem. Rod Laurus obuhvata tri zimzelene vrste, od kojih je za nas najznačajnija Laurus nobilis L, rasprostranjena u Francuskoj, na Pirinejskom, Apeninskom i Balkanskom poluostrvu, u Turskoj i na Kavkazu.
U Crnoj Gori, zastupljena je samo ova vrsta roda Laurus, lovor ili lovorika (Laurus nobilis L.), a rasprostranjena je uglavnom duž obale Jadranskog mora.
Domovina lovora je Mala Azija, odakle se proširio po mnogim zemljama oko Sredozemnog mora. Raste pojedinačno, tako da stvara male šume, ili u skupinama sa ostalim zimzelenim biljkama, naročito u listopadnim hrastovim šumama. Staništa su mu makije i kamenjari, a njegov životni vijek može biti i više od stotinu godina.
U suptropskim oblastima sa povoljnim temperaturnim režimom i velikom količinom vlage, nalaze se šumske sastojine lovora, koje se protežu od Sjeverne Amerike, Južne Amerike, sjevernoafričkih ostrva, sve do Novog Zelanda i Japana.
Latinsko ime lovora nastalo je od riječi laurus (slavljen) i nobilis (plemenit ili obnovljen). U starom vijeku predstavljao je svetu biljku boga Apolona. Poznati su reljefi starog kovanog novca sa likom Apolona koji na glavi nosi lovorov vijenac. Grci su lovorovim vijencem nagrađivali pobjednike na Olimpijskim igrama još davne 776. godine, dok su ljekari u antičkoj Grčkoj iznad svojih ulaznih vrata imali lovor u plodu, kao simbol svog znanja i dobrog zdravlja.
Iz ovog je običaja nastao termin baccalaureat (bečelor), koji se i danas koristi kao oznaka akademskog nivoa obrazovanja. Stari Rimljani – vojskovođe, pjesnici i pisci, kao priznanje za svoja postignuća, nosili su lovorov vijenac koji je bio simbol časti i slave. Lovorovim listovima trljala su se koplja i mačevi nakon velikih pobjeda.
Termin laureat, koji se koristi za obilježavanje postignuća u nekoj djelatnosti, takođe potiče od latinskog imena za rod lovor – Laurus. Kao izuzetno popularna biljka sa dugom tradicijom upotrebe, lovor je našao mjesto na zastavama, grbovima i novčanicama brojnih zemalja svijeta.
Sjeme za generativno razmnožavanje lovora, odnosno sjetvu, potrebno je prikupiti u jesen. Ukoliko nije prikupljeno vlastito sjeme, već je kupljeno ili osušeno, potrebno ga je potopiti u toplu vodu 24 sata prije sjetve. Ukoliko se planira upotreba reznica, njih je potrebno uzeti krajem ljeta. Moguća je i upotreba položenica, ali iako se često radi o korisnijem postupku, razvoj biljke iz položenica svakako će teći sporije nego kod razvoja biljke iz reznica.
Kora lovorovog stabla je u početku glatka i siva, dok kasnije postaje hrapava i crne je boje. Njegovi cvjetovi su veoma aromatični, lako prepoznatljivi, s gornje strane tamnozeleni i sjajni, a sa donje strane zeleni i ogoljeni. Svjetlost pada direktno na površinu liske zbog njenog specifičnog položaja.
Sigurno ste zapazili lovor u cvijetu, kojeg karakterišu zelenkasto-bijeli cvjetovi, muški i ženski, koji su medonosni. U proljeće se iz čvrstih, okruglih pupoljaka otvaraju grozdovi malih, žućkastih cvjetova, nakon čega slijedi pojava tamnijih bobica. Plod lovora je bobica, crno-zelenkasta ili tamno-plava, koja dozrijeva u kasnu jesen i čiji mesnati dio ploda sadrži eterično ulje.
Eterično ulje ove mediteranske biljke dobija se destilacijom listova vodenom parom, a nakon destilacije mora odstojati oko godinu dana, da bi bilo prikladno za upotrebu.
Narodna medicina savjetuje lovor usljed njegovog stimulativnog djelovanja na organizam, a naročito u borbi protiv kašlja, prehrade, bolesti želuca, kod slabog rada probavnog trakta, kao i kod povećanih masnoća, u terapiji infekcija urogenitalnog trakta, bolesti nervnog sistema, depresije, stresa i nesanice, ali i za povećanje apetita. Dugi niz godina korišten je u borbi protiv reumatskih oboljenja, grčenja mišića, ali i protiv masne kože i uopšte kod gljivičnih dermatoloških infekcija.
Ukoliko želite da iskoristite listove lovora, berite ih u jesen, nakon dozrijevanja plodova, kada ih treba prosušiti u tankom sloju, na provjetrenom mjestu, u trajanju oko mjesec dana. Zbog dugotrajnosti sušenja, temperatura u kontrolisanim uslovima (sušarama) ne smije biti viša od 40°C, s obzirom da bi došlo do gubitka eteričnog ulja, a time bi se smanjio kvalitet lovorovog lišča i izgubile bi se arome.
Lovor je začinska biljka i ima gorkast, balzamičan ukus koji podsjeća na muskatni oraščić. Za razliku od drugog začinskog bilja, listovi lovora ne raspadaju se tokom kuvanja i zato se često uklanjaju prije posluživanja jela. Primjenjuje se u kulinarstvu kao mirođija, te kao začin za mesna i riblja jela, za brojne soseve i marinade.
Njegov gorki ukus djeluje kao aperitiv, pa otvara apetit, zato budite oprezni! Koristi se i kao konzervans i aromatični začin prilikom pakovanja suvog voća, ali i pri proizvodnji alkoholnih pića i voćnih sokova, dok se u nekim zemljama u okruženju meso suži u dimu od lovorovih grančica.
U Crnoj Gori, nalazi se rezervat lovora i oleandera (sa još 55 drugih, pridruženih biljnih vrsta), iznad vrela Sopot u Risnu, u bokokotorskom zalivu, na nadmorskoj visini od 80 metara iznad mora, zauzimajući površinu od 40 hektara. Kroz Sopot dopire voda sa Crkvica, koje predstavljaju mjesto sa najvećom količinom padavina u Evropi, i spoj svih klimatskih i pedoloških faktora čine ovo mjesto unikatnim i omogućavaju održavanje ovih relikta.
Ovo je zaštićeno područje, uključeno 1979. godine u UNESCO-ovu listu Svjetske kulturne i prirodne baštine, dok je kao hortikulturalni objekat stavljen pod zaštitu još 1968. godine.
