Novinar i voditelj Pavle Vlahović rođen je 26. februara 1994. godine u Podgorici.
Kao dijete, kaže, maštao je o glumi, a talenat su prepoznali i profesionalci – primljen je u školu glume već pri prvom pokušaju, što je bila prava rijetkost. Ipak, glumački san brzo je zamijenila realnost.
Završio je Srednju trgovinsku školu, smjer tehničar kulinarstva, ali iako nije krenuo putem profesionalnog kuvara, kuhinja mu je, priznaje, ostala utočište. Italijanska jela posebna su mu strast, a priprema hrane način da pobjegne od svakodnevnih problema i u potpunosti se prepusti stvaranju.
No, umjesto pred publikom na pozorišnim daskama, našao se pred mikrofonom u radijskom studiju. Pet godina je proveo kao radijski voditelj, zatim se okušao i na televiziji, najprije kao prezenter u informativnoj redakciji, a onda i u redakciji jutarnjeg programa.
Danas je voditelj i novinar na E televiziji, u emisiji “Srećan dan” gdje donosi zanimljive priče i pozitivnu energiju.
Iako su mu studije menadžmenta ostale nedovršene, jasno je da se njegov profesionalni put kreće između medija i gastronomije. A možda jednog dana spoji ove dvije ljubavi u neki svoj biznis – jer, kako kaže, kuhinja i mediji su dva životna poziva kojima će se sigurno uvijek vraćati.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Susreti. Iako tada nijesam razumio koliko su značajni, sva srijetanja sa dragim ljudima su bila prepuna beskompromisnih emocija, kakvih danas čini mi se nema. I nedostaje mi taj miris djetinjstva – hrana koju su spremale majka i baba, a koju je nerijetko dijelila cijela ulica. To je trebalo snimiti.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Samostalnost. Rekao bih sloboda, ali mislim da potpuna sloboda kojoj težimo nije moguća u današnjem vremenu. Ali samostalnost, pa makar bila i prividna, daje mi mrvu te zamišljene slobode.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Sav talenat za sport nije došao do izražaja, ne zbog toga što nijesam bio dovoljno talentovan, već više zbog moje neupornosti i nedovoljne želje da se tada posvetim i pokorim sportu.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Perfekcionizam. Može biti i najbolja i najgora osobina, kod mene dominira ova druga strana.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Mahom ćemo čuti ljude da kažu “iskrenost”, premda vjerujem da niko nije do srži iskren, čak ni približno.
Najviše cijenim dobrog čovjeka. Nije kliše, nije ustaljena fraza – stvarno volim da sretnem takve ljude i volim kada su oni u centru pažnje, za promjenu.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- “Najmirniji neMIR” – pade mi to na pamet. Istovremeno sam introvert i ekstrovert. A da me glumi, definitivno Kevin Spejsi. Mene za neku deceniju.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- To je najteže, jer nas nekada bolje poznaju nama bliski ljudi nego mi sebe same. Ali ovako nekako: Ne pokušavaj mijenjat me, može?
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Definitivno “Aglio e olio” ili “Margherita”. Jednostavno, klasika, a mnogo ukusno. Ne ja, hrana.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Teleportacija. Do svemira i nazad, recimo.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Ni sa kim stvarnim, a sa izmišljenom – vjerovatno bi to bio neki lik iz Gospodara prstenova ili Hobita.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Ovo pišem nedjeljom poslijepodne tako da, ako nijesam van Podgorice, kod kuće sam.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- “Sanjaj me”, Perper.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Ništa od navedenog, ali jeste serija “House of cards”.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Njujork, Rio de Žaneiro, Japan.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Kombi.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Nikome. Nekima većinu, ali sve nikome.
Čemu se uvijek obradujete?
- Ćerki.
Da li za nečim žalite?
- Da…i ne. Suštinski svi pomalo žalimo, ali bitno je ne zažaliti.
Bez čega ne možete?
- Bez ćerkice.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Možda sam nekoga “zakačio” u prolazu pa rekao izvini. Vjerovatno je to.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Vjerovatno neću biti potpuno iskren, ali evo recimo 66 i nešto preko procenata – da su ljudi koje volim zdravi i pravi, da imamo dovoljno u životu ali ne i previše, i da obiđem sve države na svijetu.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- I dalje radim. Podizanje i vaspitavanje djeteta.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Našem narodu je u srži da “kuka” i da gleda sa oblačne strane. Pa, borio bih se da to ne budu samo tri mjeseca, a ujedno provodio vrijeme sa ljudima koje volim.
Kako biste voljeli da umrete?
- Brzo.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Pa vjerovatno bi bilo nešto krajnje jednostavno, ako me budu poslušali oni koji će ostati poslije mene. Izgledalo bi ovako: “Bio pa prošao, prah je ostao, i postao. Živi. Živite. Ne gledajte u retrovizor”.
