Onako na prvu, da vas neko pita je li je naš dragi premijer bio u Sen Tropeu? Šta biste odgovorili i da li biste bili sigurni u svoj odgovor? Ili, da vas neko pita kako je išao do tamo i nazad, da li od naših para ili možda, a sigurno nije, od svojih?
Pa, onda kako je gospođa prva ministarka išla do tamo, đe je boravila, šta se pilo... Bilo bi ođe pitanja i pitanja, ali nijedan siguran i precizan odgovor.
100I, šta se radi u situaciji kada javnosti (koja mora da zna) ništa nije jasno? Sazove se konferencije za štampu i na njoj premijer odgovara na pitanja novinara.
I bi konferencija.
Ali, nakon nje teško da je ikome išta jasnije, osim da se premijer veoma slabo pripremio za press konferenciju, ali to i ne čudi, bio čovjek na odmoru, vratio nam se relaksiran, odmoran i nasmijan.
Primjetili ste da čim se pojavi neki trošak koji se može podvesti jedino pod bahaćenje, premijer ili njegovi „drveni advokati“ kažu da je to on, Milojko, platio iz svog džepa. Ok, ali ako jeste dajte onda neki dokaz. Izvod sa računa, dokaz o uplati, odliv sa računa, ma bilo šta samo da nije vaša riječ, jer na nju, da prostite, ne vjerujemo ič.
Nego, da se vratimo na konferenciju za novinare. Na njoj je Spajić pričao o raznim temama, prije svega infrastrukturnim, obećao nam je nekoliko novih auto-puteva u naredne četiri godine ili, kako ljubitelji matematike izračunaše – dva godišnje. Ovih bi auto-puteva bilo i više ali prosto nemamo ih đe, mala je ovo zemlja za ovoliko budala, pardon auto-puteva.
Koliko je cijela ova priča o izgradnji puteva bila bizarna i plasirana za građane sa veoma sumnjivim koeficijentom inteligencije, svjedoči i momenat kada se i sam premijer zasmijao dok je govorio koliko će nam vremena trebati da se dođe do Prištine, Skoplja, Beograda... Ni on sam nije mogao da vjeruje šta priča.
A, pričao je i kako je cijela ova „situacija“ oko Sen Tropea suviše izvikana, politizovana i pretjerano medijski istaknuta. U redu, sve i da je ovo istina zaboravljamo da je dva dana prije konferencije premijer tvrdio da nije ni bio u Francuskoj. Jedna od ove dvije priče mora biti apsolutna laž.
Da je ovo bilo za fermana Zdravka Čučocjelivateljnog, koji je čvrsto vjerovao u natprirodno i paranormalno i da se može biti na dva mjesta u isto vrijeme, pa i da klimnemo glavom, ali Spajić će morati u budućnosti da izabere jednu laž i da se samo nje drži.
Više laži oko jedne neistine previše je čak i za onog bivšeg premijera.
I, dok se još uvijek nije znalo da li je Spajić sa svitom bio u francuskom mondenskom ljetovalištu, a on sam to „čvrsto“ demantovao, istrčao se redovni branitelj svega Spajićevog.
Mladi Čarapić je, poput Brnabićke kada nemušto brani Vučića, ustvrdio kako Milojko nikada ne pije šampanjac (pogotovo ne onaj od nekoliko hiljada eura) već samo pre-workout i vodu. Šta god ovo prvo bilo. Imajući u vidu da bi Čarapić, računajući njegov prethodni poslovni angažman, trebalo da zna šta ko pije i jede, ova voda ipak ne pije vodu.
Jer, vidite, on je ovo saopštio dok je Milojko govorio kako je umjesto u Sen Tropeu bio u Sity kvartu, pa se desilo da je svog šefa uhvatio u laži, ali ko radi taj i griješi. Mladost je to.
Možda bi premijer mogao otvoriti još jedan resor koji bi bio isključivo zadužen za njegovu promociju i odbranu lika, djela i djelovanja. Gorepomenuti „junoša“ se svojim radom sam predlaže za tu funkciju.
Ali, ne bi se na njoj loše snašla ni PES-ova poslanica Jelena Nedović koja je dala jedno od najnevjerovatnijih tumačenje kako funkcioniše jedno ministarstvo.
Citiram: „Vi ako jedno ministarstvo podijelite na dva ministarstva, ti zaposleni ostaju isti. Ne zapošljavate nove ljude, dobijamo samo ministra više, a što se tiče same administracije ne dobijate nijednog službenika više.“
Više laži oko jedne neistine previše je čak i za onog bivšeg premijera
Ovo bi, da je tačno i da je moguće, značilo da će jedan ministar, npr. energetike, imati istog vozača, sekretaricu, pomoćnike, arhivu, službenike..., kao npr. ministar sporta i mladih.
Zamislite koliko će biti simatično kada vozač bude vozio u isto vrijeme, jednog, Šćekića, na stadion Budućnosti da vidi niče li trava, i zašto ne, i drugog, Mujovića, na Moraču da isplanira neku hidroelektranu.
Ovo bi čak bilo i veoma učinkovito jer siguran sam da će se jedan od njih dvojice, u jednom trenutku, sjetiti da bi voda iz akululacije hidroelektrane mogla da se iskoristi za nalivanje trave na stadionu. Jer, kažu stručnjaci, a moramo im vjerovati, da se mora zalivati na +40 stepeni. Win-Win situcija.
Ma sve može, pogotovo u glavi, jer ako je gospođa Nedović mogla ići u školu (sjećate se one teške priče, u Skupštini o njenom školovanju) u patikama dva broja većim, što mi ne bismo mogli „nazuti“ dva ministra u jedne cipele.
Dvije glave, a jedan ministar. Sjajno, zar ne?
