Tekst „Koncert za Nermina: Islamizacija Podgorice?“, koji je objavio portal Srpska24, a potom prenio portal Borba, izazvao je, kako to obično biva, niz reakcija, od oštrih kritika, do nedobronamjernih konstatacija, kojima se faktički opravdava autor i njegov fašistički uradak.
Istakao se, svakako, predsjednik parlamenta koji se patetično požalio na, kako reče, političko vrijeđanje na portalima, kojem je i sam svakodnevno izložen. Bez prevelike pronicljivosti, lako je razumjeti pozadinu Mandićeve kobajagi kritike, propraćene nezaobilaznim momentom izigravanja žrtve.
59Mandić bi, da nije u ulozi Dalaj Lame, najradije onoga dana autora sramnog teksta, Ivana Miloševića, sa predsjedničkog mjesta pozdravio dubokim naklonom, nakon čega bi uslijedio i gromoglasan aplauz dominantnog broja poslanika vlasti koji bi, slagali se ili ne, kao po komandi iz skupštinskih klupa postupili po instrukcijama šefa, makar bile i prećutne. Đe Andrija okom, većina skokom – nepisano je pravilo.
Mandić je manipulativnom tehnikom pokušao umiriti javnost, svrstavajući predmetni tekst u domen uobičajene političke kritike. Ovakvo tumačenje ne odgovara istini.
Osnov za kritiku Andrije Mandića, bilo kao političara, bilo kao predsjednika parlamenta jeste njegovo političko djelovanje, čija je bit u podsticanju razdora, s ciljem usijanja polarizujuće atmosfere, i destabilizacije države, za račun interesa ideologa i realizatora jednonacionalnog imperijalističkog projekta.
Kritika čiji su predmet političke provokacije, potkrijepljena nepobitnim i dobro posloženim argumentima, ne može se podvesti pod govor mržnje. Mandić svjesno i svakodnevno nameće teme za kritičke osvrte, neprikladnim potezima koje povlači sa pozicije jednog od tri ključna čovjeka u državi.
Napravimo li paralelu, shvatićemo da je namjera autora skarednog teksta posve drugačija. Baš svaka rečenica personifikacija je tipičnog fašističkog jezika, obojenog svim lako prepoznatljivim profašističkim bojama, začinjenog narativima koji su temelj političkog diskursa dijela aktuelne vlasti. Islamofobni uradak čija suština prevazilazi političke okvire i svodi se na lični target, omalovažavanje zbog nacionalne pripadnosti i religijskog opredjeljenja.
Zalud se autor pravda tvrdeći kako iza njega ne stoji niko. Raniji radovi, sa istom svrhom, govore nešto sasvim drugo
Nije sporan Nermin Abdić kao političar, već je sporan zato što je Nermin. I bio bi sporan da je kandidat bilo kojeg subjekta koji je antipod strukturama čije stavove i interese autor teksta zastupa. U svom, kako ga je u odbrambenoj kolumni nazvao „mentalnom istraživanju“, ide nekoliko koraka dalje od agresivne propagandne kampanje, bez koje ne može proći niti jedan izborni ciklus.
Negativna kampanja usmjerena protiv DPS-a izgovor je za širenje opasnih stavova, s ciljem kontaminacije javnog prostora nacional-šovinističkim otrovom. Tezom da je Nermin Abdić pod svoje skute okupio pjevače različitih nacionalnih i religijskih profila, autor zapravo izražava duboki prezir prema okupljanju oko ideje građanske Crne Gore.
Homogenizacija je poželjna, pod uslovom da se bazira na velikosrpskom jednoumlju, ukidanjem svih drugih i drugačijih identiteta, potpunim zamućenjem nacionalne svijesti. Za autora teksta je neprihvatljiv pristup zasnovan na građanskom jedinstvu, kojim se različitosti percipiraju kao bogatstvo, suprotan modelu jednonacionalnog ujedinjenja.
Lako je zaključiti iz čije kuhinje potiče ovaj zlokobni uradak, čak i da ne znamo na čije stavove su ideološki naslonjene propagandne pisanije objavljene na njegovom opskurnom portalu, i drugom znatno uticajnijem, koji je tekst uklonio nedugo nakon objavljivanja. Ipak, bilo je dovoljno vremena da se najupečatljiviji segmenti brzinom svjetlosti prošire društvenim mrežama i postanu viralni.
Nije sporan Nermin Abdić kao političar, već je sporan zato što je Nermin
Zalud se autor pravda tvrdeći kako iza njega ne stoji niko. Raniji radovi, sa istom svrhom, govore nešto sasvim drugo. Opskurni portali, osnovani kao glasila rusko-srpskog sveta, započeli su predizbornu akciju. Sada je, očito, umjesto dezinformacija, kojih će neminovno biti, fokus na predizbornoj fašizaciji, koja ostavlja neizbrisiv trag i zaoštravanjem predizborne retorike teži produbljivanju podjela, koje prevazilaze lokalni nivo.
Nema dileme da je ovo samo početak i da će propagandna mašinerija iskoristiti sve raspoložive resurse, što će rezultirati najprizemnijim pokušajima diskreditacije. Jednostavno je – smeta im okup pod bilo čije skute koji nijesu velikosrpski i mogli bi simbolizovati spas od imperijalističkih čeljusti. Zato će učiniti sve kako bi se nastavio put pretvaranja Podgorice u glavnu provinciju treće srpske republike, umjesto razvoja Podgorice kao glavnog grada proevropske države, buduće EU članice.
Brutalan govor mržnje gotovo svakodnevno prolazi ispod radara, faktički uz sistemsku podršku, jer mehanizmi sankcionisanja propagandnih platformi ne postoje.
Nema dileme da je ovo samo početak i da će propagandna mašinerija iskoristiti sve raspoložive resurse
Od tužilaštva ne očekujmo ništa, osim izostanka bilo kakve reakcije, tihovanja, ili odbacivanja predmeta zbog nepostojanja čak ni elemenata prekršajne, a kamoli krivične odgovornosti. Jer, loše prakse ne treba mijenjati.
Na kraju, valja posebno problematizovati glasan muk rukovodstva i ministara iz redova Bošnjačke stranke, s izuzetkom nosioca liste na podgoričkim izborima. No, kako ovdje nije riječ o komentarisanju kampanje, već fašizmu i islamofobiji, ćutnja je nedopustiva.
Može se konstatovati samo jedno – kad se sjedne u udobne fotelje, jezik se sveže sam od sebe. Kad se pređe u suprotan politički tabor, sve postaje dozvoljeno. Čak i najprljavije propagandne podmetačine, usmjerene protiv sopstvenog naroda, očito se percipiraju kao izraz slobode govora i sredstvo legitimne političke borbe.
Autentični predstavnici o sebi i svojoj političkoj profilaciji rekli su sasvim dovoljno, čak i previše. Nova i pogubna crnogorska realnost.
