Temelji svjetskog poretka uspostavljenog nakon pada gvozdene zavjese prethodnih sedmica poljuljani su ozbiljnije nego ikad. Košmar od kojeg smo strijepili nakon povratka Donalda Trampa u Bijelu kuću postao je nova svjetska realnost, nezamislivom brzinom. Dovoljno je posmatrati dešavanja nakon Trampovog prvog telefonskog razgovora sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.
Od toga dana, Tramp postupa efikasnije od prepoznatih, najobučenijih ruskih agenata. Pokušaj javne diskreditacije ukrajinskog predsjednika bio je tek prvi korak, koji je istovremeno iznenadio i probudio uspavanu Evropu. Uslijedio je prekid razmjene obavještajnih podataka sa Ukrajinom i suspenzija vojne pomoći SAD, nakon tri godine od početka ničim izazvane ruske agresije.
5Ovi potezi su, defacto, uz prijetnje carinskim i trgovinskim ratom upućene Kanadi i osvajačkim pohodom čiji bi cilj bio zauzimanje Grenlanda, i formalno su označili radikalan američki spoljnopolitički zaokret. Savezništvo Evrope i Amerike, čini se, tako brzopotezno, ne bi mogao rascjepkati ni sam Putin, čijem apsolutizmu se Tramp poslušno i bezrezervno klanja.
Javni pakt o nenapadanju i međusobnom približavanju Amerike i Rusije, egzistencijalna je prijetnja po evropsku bezbjednost, koju je Evropa ignorisala još od Trampovog prvog mandata, a ako se osvrnemo dalje u prošlost, moglo bi se reći da su naznake tektonskih promjena u postavkama poslijeratnog međunarodnog poretka bile uočljive još od uspostavljanja Putinove diktature.
Da li Evropa zaista shvata da regionalno zveckanje oružjem, bilo da se radi o državama koje su EU i NATO članice ili kandidatkinje, ne smije ostati u sjenci izmijenjenih svjetskih tokova?
Evropa, koja je potpuno nepripremljena dočekala agresiju na Ukrajinu, nastavila je da srlja iz greške u grešku, propustivši priliku da konsoliduje svoje redove prije dolaska nove američke administracije, odnosno, početka Trampovog drugog mandata.
Tek nakon ohrabrujućih poruka koje je Evropljanima uputio poljski premijer Donald Tusk, počelo se nazirati nasušno potrebno evropsko jedinstvo. U vrijeme kada pravila definisana starim transatlantskim odnosima očito više ne važe, uočavamo jasnu artikulaciju potrebe za jačanjem evropskih odbrambenih kapaciteta. Čitav ovaj proces, nadasve, trebao je i morao početi mnogo ranije.
No, rijetke su evropske institucije koje u godinama za nama nijesu pokazale neki vid ranjivosti. Idealan teren za temeljno pripremane autokratske akcije.
Iz nekadašnje kolijevke demokratije, kao jedini obrazac vladanja nameće se zakon jačeg, što u praksi podrazumijeva ukidanje vrijednosti na kojima počivaju sloboda i demokratija. Nepravedni mir, kao preduslov za uspjeh kompenzatorske igre u kojoj Tramp teži ka ostvarenju ličnih i transakciono-investicionih ciljeva, dok je Putin usmjeren na povratak ruskog uticaja širom zemalja koje Rusija posmatra kao geostrateški i istorijski plijen.
U doba opasnog svjetskog pregrupisavanja, Kina se, kao treći pretendent na interesne sfere za sada drži po strani, iako su rusko-kineske veze, sudeći prema izjavama čelnika dvije države, neupitne.
Ne samo da je doveden u pitanje opstanak Evropske unije, već i NATO alijanse, kao najsnažnijeg vojno-političkog saveza. Teško je povjerovati da bi Tramp danas mogao obnoviti ideju o izlasku SAD iz NATO pakta, koja je bila na stolu tokom prethodnog mandata, iako aktivno radi na slabljenju njegove moći.
Ipak, kohezija država članica oko zajedničkih bezbjednosnih ciljeva, postala je faktički neophodna. Evropski lideri, čini se, napokon su toga svjesni. Stoga je sastanak najviših vojnih zvaničnika u Parizu, nagovještaj upravo takve bezbjednosne homogenizacije, kao garant zajedništva, budući da je nova konstelacija transatlantskih odnosa gotovo izvjesna, bez učešća SAD, ali uz sudjelovanje Kanade kao transatlantskog partnera izvan kontinenta.
Da u posljednjem trenutku nijesmo dobili informaciju kako će predstavnik Crne Gore ipak učestvovati na pariškom sastanku, mogli bismo reći da su antiNATO snage na Zapadnom Balkanu pobijedile bez ispaljenog metka.
Danas kada Evropa, s izuzetkom Mađarske, djeluje odlučno i gotovo nepodijeljeno, vlasti zemalja širom regiona ponašaju se kao da ih poremećaji u svjetskim tokovima ne dotiču, što nije iznenađenje, jer su uporedo sa svjetskim poretkom uzdrmani i temelji krhkog mira u našem regionu. Bojazan od aktiviranja regionalnih ratnih zvona ne čudi.
Cilj Aleksandra Vučića je da što ekspresnije krizu iz svog dvorišta transportuje na regionalno područje. Dodik je opasan igrač koji djeluje po diktatu arhitekata srpsko-ruskog sveta. Zato je i očekivao da će američka podrška stići objeručke ali se, kako vidimo, prevario. A ni Kremlj mu nije pretjerano naklonjen. No, to ne znači da je ista situacija i sa Vučićem, koji održava ideološko-ekonomske veze sa novim savezničkim tandemom. Sastanak sa Trampom Mlađim samo je potvrda ove teze.
Iako će Crna Gora učestvovati na pariškom sastanku, izostanak jasne reakcije nakon zaokreta SAD prema Ukrajini i i tolerancija iskazana u odnosu na Mandićevu podršku Dodiku nameće jasno pitanje – na čijoj smo strani? Na strani istine i pravde ili nepravednog podrivanja suvereniteta i teritorijalnog otimanja djelova nezavisnih država?
Valja podsjetiti da se nakon sukoba Trampa i Zelenskog nemušto oglasio samo slučajni nam predsjednik, ali je nedugo zatim, obnovio inicijativu o obeštećenju i rehabilitaciji političkih zatvorenika koji su boravili na Golom otoku i u drugim logorima osnovanim u doba sukoba Tita i Staljina. Pogledajmo samo ko horski podržava Milatovićev prijedlog – nekadašnji Demokratski front.
Rijetke su evropske institucije koje u godinama za nama nijesu pokazale neki vid ranjivosti. Idealan teren za temeljno pripremane autokratske akcije.
S druge strane, Milatović insistiranjem na temi koja nikad nije bila tabu, već je istoriografski do detalja istražena, a za šta postoje dokazi u vidu nebrojenih monografija, naučnih skupova i slično, daje neizgovorenu, ali vidljivu podršku Trampovom i Putinovom savezu.
Mandićevo potezanje pitanja promjene službenog jezika i dvojnog državljanstva mnogo je više od puke predizborne bitke. To je ruka za spas srpskog sveta, ispružena u posljednjoj rundi. Dok Mandić stoluje, manjinske partije, mimikrijski cirkusanti u Vladi slijede ga trčećim korakom. Navodna bura između PES-a i ZBCG, proistekla iz retoričkog distanciranja od Mandićevih stavova, dio je klasičnog predizbornog folklora.
Ono što Dodik radi u BiH, Mandić i Knežević pokušali su u Crnoj Gori. Umjesto zabrane političkog djelovanja, teroristi u pokušaju sistemski su nagrađeni. Mandićeva uloga, nespojiva sa funkcijom koju danas obavlja, gotovo da se više javno i ne problematizuje, nakon oslobađajuće presude. Inertnost evropskih zvaničnika u odnosu na ovo pitanje naročito zabrinjava.
Bojazan od aktiviranja regionalnih ratnih zvona ne čudi
U sedmicama koje slijede biće jasnije nastavlja li Evropa sa politikom popuštanja prema zapadnobalkanskim autokratama ili je postalo evidentno da cijena premašuje ulog? Ostaje li jasna naša, makar i deklarativna, prozapadna geostrateška opredijeljenost, ili u vrtlogu regionalnih i rusko-američkih antizapadnih težnji ostajemo poluneopredijeljeni?
Da li Evropa zaista shvata da regionalno zveckanje oružjem, bilo da se radi o državama koje su EU i NATO članice ili kandidatkinje, ne smije ostati u sjenci izmijenjenih svjetskih tokova?
