Jedna, sada već dvije i nešto decenije stara, underground akcija podgoričkih „Varvara“ – Podgorica Podgoričanima, sve su prilike, ponovo dolazi u modu.
I, tada je ovaj „cikotizam“ bio pogrešno shvaćen od jednog dijela građana Podgorice, pa će vjerujem to biti i sada slučaj, ali ko shvati shvatio je ili Kome smeta neka izađe.
Mi, koji sve primjere koji su nam potrebni imamo kao fakte u svojoj istoriji ne umijemo da ih iskoristimo i još manje da iz njih nešto naučimo
Nisu tada mnogi razumjeli da ova poruka nema baš nikakve veze sa lokal patriotizmom u njegovom negativnom smislu ili, ne daj Bože, šovinizmom. Ova je parola, koja je za malo prerasla u pokret, bila osmišljena kao reakcija, otpor, bunt protiv mijenjanja kulturne i subkulturne slike Podgorice, koja je tih godina ozbiljno bila pogođena raznim uticajima sa strane.
Prije svega taj „podgoričanizam“ trebao je da dopre do onih najmlađih, koji su naviše bili pogođeni i da ih odmah u startu, u tim tako bitnim formativnim godinama, nauči da se mora voljeti svoja ulica, kvart, svoj grad i u njemu svoj klub. Kada se to nauči na vrijeme ljubav prema državi je posledica i logičan slijed.
Sve drugačije je pogrešno i trulo.
Ali, kako tada tako i danas to nekome smeta, pa smo od lica jednog grada koji je u svojoj specifičnosti opstajao vjekovima uvijek se protiv svega boreći humorom i slogom, dobili naličje nečega što nije ono naše. Ovo šta danas imamo nije ni ona naša ulica, ni kvart, ni klub, ni grad, a nije ni ovo ona naša Crna Gora.
No, naučili ste nas gospodo „litijaneri“ kako vi to radite i kako izgleda sve naopako. Probali ste, i neka ste, da ne pričate kako niste. I, što je najbitnije, oslobodili ste nas onih pre-modernih i ultra-urbanih Crnogoraca koji su lakovjerno i konformistički na sve ove promjene gledali uz parolu – Ada, neće je niko odnijeti.
Pobratimske ruke spojene prije više od 100 godina pokušavaju da rastave oni kojima ova viteška čast nije imanentna
Pa, i ne mora niko niđe ni da je odnese, dovoljno je da im je ostavimo još malo na upravljanje pa neće valjati đe god da se nađe.
Nije niko ni Rumiju odnio niđe pa danas nakon što su je kontaminirali klerikali i kukolj u mantijama SPC-e, ne valja više nikome. Od jednog od naljepših primjera multivjerskog suživota u svijetu, samo jednim poganim činom smo sve to izgubili.
I, nismo samo nju već i sve ono šta je ona predstavljala, pa danas u Baru imate jednovjerska odjeljenja i „naše, „njihove“ i „tamonjihove“ škole.
Toj đeci ćete sjutra veoma teško ili nikako objasniti da krst svetoga Vladimira sa ponosom, stotinama godina, čuva porodica Andrović, koja je tu tradiciju i u najizazovnijim vremenima održala i sačuvala na ponos svih nas, i da nije istorija počela avgusta 2020.
Neće barski mališani razumjeti da je u toj tradiciji, kojoj se nebesa klanjaju, sačuvana i satkana hiljadugodišnja borba, kultura i tajna ovog našeg dukljanskog nedodera.
Pokušali su ovo i sa Podgoricom, i to više puta, i uvijek po dobro oprobanoj šemi sa najmlađima. Jer, znaju oni da ovo nije borba na kratke staze, već proces koji za cilj ima da kulturno, edukativno i etički „uništi“ nekoliko generacija koje stasavaju, a nakon toga više nema povratka.
Pametni narodi u nedostatku pravih primjera iz svoje istorije jednostavno ih izmisle, podignu na nivo mita i na njima uče generacije.
Mi, koji sve primjere koji su nam potrebni imamo kao fakte u svojoj istoriji ne umijemo da ih iskoristimo i još manje da iz njih nešto naučimo.
Kada je crnogorska vojska oslobodila Podgoricu od osmanske vlasti, Bećir beg Osmanagić, kapetan od grada, nakon poraza svoje vojske otišao je da se pokloni pobjedniku i da mu preda kapetanske regalije kao čin apsolutnog prihvatanja poraza.
Kada je knjaz Nikola primio taj dar od Bećir bega istog trena mu je uzvratio darom za koji teško da ima primjera u svjetskoj istoriji, u balkanskoj sigurno ne.
Izvadio je vojvodsku sablju i zapasao je za pojas begu Osmanagiću proglašavajući ga crnogorskim vojvodom, dajući mu ono što mu je, sa koljena na koljeno, generacijama pripadalo, titulu zapovjednika grada Podgorice.
Ne pokušavajte da remetite naš suživot koji smo generacijam gradili i na ponašajte se oholo jer znate da ove ulice hoće da prevare
Ovaj ih je čin i krvno povezao jer su jedan u drugome našli pobratimsku ruku.
Bećir beg Osmanagić je nakon ovoga radio na zadržavanju podgoričkih muslimana da ostanu da žive u gradu. U svom gradu, u svojoj mahali i svojoj kući i pod našim zajedničkim nebom.
Ove pobratimske ruke spojene prije više od 100 godina pokušavaju da rastave oni kojima ova viteška čast nije imanentna, i koji u svom nasljeđu čuvaju neke druge „vrijednosti“.
Ali, kako ono pisaše devedesetih na fasadi galerije - Kad ja tamo, a ono međutim.
Neće moći, gospodo, jer uvijek će vas sačekati ovo podgoričko Međutim. Neće moći ni ovoga, a ni narednog puta jer je ovo ipak naš grad. Nas koji smo tu bili, nas koji smo došli i nas koji ćemo tek stići.
Spuštajući se niz Bioče ili se penjući preko Brajića i Sutormana, prolazeći kroz budoški „tunjel“... ili svi drugi, Ukrajici, Rusi, Turci... svi koji hoće da žive ođe, dobro su došli uz samo jedan uslov.
Ne pokušavajte da nam remetite naš sklad i suživot koji smo generacijam gradili i uzdizali i na ponašajte se bahato i oholo jer znate da ove ulice hoće da prevare – A, oprostite što smo asfaltirali i što vam se pečeno prase osjeća na bitumen.
