Već je rečeno, i to od strane onih u čiju kompetentnost – kada su međunarodni ugovori i njihove pravno-političke dimenzije i posljedice u pitanju – teško možemo sumnjati: takav bi akt bio čin veleizdaje, a oni koji ga potpišu – rizikuju da završe u zatvoru.
Zvuči dramatično, jer i jeste dramatično.
Crna je Gora, u decembru 2019, ušla u vrtlog klerikalno-populističke reformacije i političke regresije kojoj je inicijalna kapisla bilo usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Uzalud su bila (rijetka) objašnjenja i podsjećanja da je nacrt tog zakona prošao višestruko “čitanje” u Venecijanskoj komisiji i da je usvojen sa jednim glasom protiv (predstavnik Srbije, naravno, “poreklom” iz Crne Gore, još naravnije) i jednim uzdržanim (BiH, Banjaluka). Skrajnuta je i ignorisana činjenica da su predstavnici svih dominantno pravoslavnih zemalja (Rusija, Rumunija, Bugarska, Sjeverna Makedonija, Grčka, Kipar; Jermenija, Gruzija, Ukrajina) listom dali svoj glas za taj i takav zakonski projekat.
Ostalo je istorija: politički protesti sa svim karakteristikama fundamentalističke kontra-revolucije (“litije” u hodu, u vozilima i na moru), pod komesarskim vođstvom srpske crkve, donijele su nam i novu vlast, kojoj je prebjeg koalicije “Crno na bijelo”, tj. GP URA, podario većinu od jednog poslaničkog mjesta. Belvederski i cetinjski događaji – nasilna intronizacija srpskog mitropolita za Crnu Goru – uz nezakonito i nepotrebno, a zapravo – vrlo namjerno – nasilje nad građanima, bili su logični nastavak tog anti-crnogorskog nauma i projekta (u državnom, kulturnom, nacionalnom i u svakom drugom smislu, uključujući odnos prema manjinama).
Ovih dana ta zlokobna i rušilaška platforma ulazi u svoju završnu fazu (osokoljena puzajućom i upornom legitimizacijom “Otvorenog Balkana” i re-afirmacijom velikodržavne ideje kroz “srpski svet”) – upravo kroz finalizaciju Temeljnog ugovora države Crne Gore sa Crkvom Srbije (SPC).
Ostavićemo stručnjacima i bolje informisanim analitičarima da pokažu kako nacrt Temeljnog ugovora sliči ili ne sliči drugim temeljnim ugovorima i sporazumima slične vrste – kako onih koje je potpisala Crna Gora, tako i onih koje je potpisala Crkva Srbije i/ili njene eparhije, tj. eparhijski savjeti u trećim zemljama (najbliži primjer: Republika Hrvatska).
Ono što nas, ovom prilikom, zanima (i to u sumarnoj formi i prevashodno kao naznaka problema, a ne kao njegova pravna i politička definicija, tj. kao definitivna i kompletna ocjena) jesu tri grupe “detalja” i “sitnica”.
Stavićemo ih i u upitni oblik, tamo đe budemo mogli, uz spremnu potvrdu da se tu radi o retoričkim pitanjima. Jer, odgovori su, za sve koji imalo poznaju ove stvari, sasvim jasni.
Prvo, da li Crkva Srbije (Srpska pravoslavna crkva, sa sjedištem u Beogradu) ima kapacitet, odnosno pravnu legitimaciju da sa državom Crnom Gorom potpiše jedan ugovor međunarodnog prava? Da li će takav ugovor (ponavljamo: ako SPC ima kapacitet za to), kao sporazum međunarodnog karaktera, biti ratifikovan u Skupštini Crne Gore?
Da li oni koji, i ovih dana, “naivno” i “dobronamjerno” upoređuju ovaj temeljni ugovor sa onim koji je Crna Gora dogovorila i potpisala 2011. sa Svetom Stolicom (sa državom, dakle, pa je taj ugovor, kao sporazum međunarodnog karaktera, kakva god da je njegova sadržina, stariji” od crnogorskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, a i ratifikovan je u Skupštini) i sa sporazumom sa Islamskom zajednicom u Crnoj Gori (što je ugovor unutrašnjeg prava, od kojega je pomenuti crnogorski zakon, naravno, “stariji”, pa ugovor mora biti u skladu sa zakonom), zaista vjeruju da niko neće prepoznati njihovu “benignu naivnost” i “dobru namjeru” prema svima nama, a posebno prema Crkvi Srbije?
(Da se malo našalimo, mada ođe za šalu ima sasvim malo prostora: ovo je tip konfuzije koju je moj srpski kolega Vuk Drašković jednom “preveo” na engleski kao “Do not mix gradmothers and frogs!”. To jest – ne treba brkati crkve i države, moj dragi srpski prijatelju!)
Drugo, da li čimbenici u Vladi Crne Gore, u bilo kojoj vladi, ko god da ju/ih bude vodio, zaista vjeruju da sve to može proći bez ratifikacije u Skupštini Crne Gore? Crna Gora bar pravnika ima, i to dobrih, pa će se neko sjetiti, sigurni smo, da argumentovano postavi i to pitanje, kada dođe vrijeme. Uzalud je potpis premijera ako ne odobri Skupština. I tačka.
Ođe bi bio red da postavimo i jedno “potpitanje”, tj. da podsjetimo kako se Crkva Srbije potrudila, poslije smrti Amfilohija Rista Radovića, da razvali i oburda sve ono što je Počivši, kako je on to mislio i znao, gradio gotovo tri decenije, pa sada Crna Gora, čak iako je sasvim u raljama SPC, nema više ni crkveno tijelo – episkopski savjet, ili takvo što – koje bi, kada bi to htio/smio ogranak srpske crkve u Crnoj Gori, mogao potpisati Temeljni ugovor sa Vladom Crne Gore. Sjetićete se vica: “Kao prvo, zvono ne zvoni – jer ga nema!”
(Da ne kontempliramo što bi g. Radović sada rekao, da zna i vidi ovo što se sada čini.)
Treće (i, za ovu priliku, posljednje), pitanje se odnosi ne samo na brutalne i besprizorne istorijske falsifikate – kojima vrvi ovaj pravni uradak, već i na suštinu pozicije i odnosa Crkve Srbije (ponavljamo: SPC, Beograd) prema suverenoj i nezavisnoj, građanskoj i sekularnoj državi Crnoj Gori.
Odnosno, da pitamo direktno, sasvim ozbiljno i bez imalo ironije: da li je Srbija inostranstvo? To jest: da li je crkva sa sjedištem u drugoj zemlji inostrana crkva za Crnu Goru?
Jeste ili nije? Smijemo li, kao društvo, kao politika, kao vlast i kao opozicija, i svi ostali, zajedno i pojedinačno, odgovoriti jasno na ova pitanja?
Da li neko – i u Crnoj Gori i u Srbji, pa i šire – zaista vjeruje da će baš sve crnogorske institucije (da ne nabrajamo, uključujući i one koje su u samonametnutoj hibernaciji u posljednjih godinu i po dana) i baš sve partije, mediji, udruženja i pojedinci, građanskog i demokratskog svjetonazora, gledati kako im neko nemilosrdno i do kraja razvaljuje državu i društvo? Zar neko očekuje da ćemo baš svi ćutati i sve to gledati?
Za ustavno-pravne aspekte ovog segmenta problema – srpska crkva kao država u državi Crnoj Gori– postoji i Ustavni sud, a i onaj u Strazburu.
Time bismo okončali ovo nabrajanje. Biće dana za razradu teza i za istorijske – građanske, demokratske, civilizovane i crnogorske – odgovore na namjeru da se počini veleizdaja.
Nije nam prvi put, a, bojimo se, ni posljednji!
Komentari (9)
MOraćeš Vlahoviću malo na barikade, pustili ste da korov pusti korijenje da rađa ljudsku tanjevinu i vi ste dužni da trijebite gubu iz torine i da spaliute kukolj da odvojite tanjevinu od zdaravog zrna. Neljude od ljudi. Izdajnike od patriota! Treba izaći iz salona. Vakat je!
@Ćalasan_neregistrovani Ali ja to svudje uporno pišem Vlahoviću, ne oduzimaj mi to! Jes da je besmisleno to što si napisao, ali je moje!
Gospodine Vlahovicu,sve je tačno ,mi smo okupirani ali moraju odgovarati i oni koji su puštili instituciju strane države da da vrši kulturocid. Šta je radio DPS 15 godina u suverenoj državi,suviše je bilo strasti između njih i Rista Radovica da bi se to sada završilo mirno.Budite sigurni da dovoljno ima Crnogoraca koji nece dozvoliti ovakva poniženja da prođu nekažnjeno.
Tako je gospodine Vlahovicu,postoje sudovi,kojima se treba obratiti za ugovor bez temelja.Podrska za Vas stav.
A kako stoji sa katoličkom u Hrvatskoj, Austriji, Francuskoj, Španiji, Poljskoj, Italiji, Mađarskoj....?
@Miloš_neregistrovani opet mijesamo zabe i babe kad podjem u srbiju drustvu kazem djeste crnogorci jer po njima smo isti narod........pa nije im bas milo.
@Miloš_neregistrovani Potpisala je SPC u Hrvatskoj, Eparhijski savjet, Jovan. Imate na internetu.
@Miloš_neregistrovani Treba potpisati temeljni ugovor sa SPC kao što je potpisan sa ostalim vjerskim zajednicama : katoličkom, islamskom i jevrejskom zajednicom. Apsolutno razdvojiti crkvu od države, nema povlašćenih.
