Četiri je godine od pobjede litijaške kontrarevolucije u Crnoj Gori! Od poraza 1945, preko kratkotrajne pobjede na krilima AB revolucije, kontrarevolucionarne snage učile su na sopstvenim greškama.
Cilj nikad nije dovođen u pitanje. U suprotnom, srpske stranke bi odavno prihvatile pruženu ruku predsjednika Mila Đukanovića i ušle u neku od postreferendumskih Vlada. Umjesto toga, mijenjale su se taktike, prilagođavale strategije i rafinirala retorika.
Podgorica je šansa da se pokaže sposobnost obnove politike lojalne državi ali i pokaže taktička mudrost
Bivši premijer Zdravko Krivokapić, zatim Dritan Abazović i konačno Milojko Spajić, verzije su istog ali nadograđenog softvera. Onog koji ekonomski, društveno i politički razara crnogorsku državu, upravo na onim elementima na kojima je ona obnovljena: ekonomska održivost, građanski karakter i euroatlantska orijentacija.
Ono što nije želio ili smio Krivokapić, učinio je Abazović a dovršio Spajić. Duga je lista takvih primjera, od potpisivanja tzv. Temeljnog ugovora, preko "lova na vještice" i progona crnogorskih intelektualca pa sve do ekonomske alhemije pretvaranja javnog duga u novu vrijednost.
Pogled sa strane lako će u crnogorskom iskustvu prepoznati sad već šematizovanu tehniku razaranja svih oblika društvene kohezije. Jedino je, bar na površini, teško objasniti izostanak smislenog otpora. Nisu ni sve žabe voljno skuvane!
Pobjeda tridesetoavgusotvaca praćena je kampanjom straha od ničega do kletvi i anatema. Mobilizacija plemenskog i primitivnog, provincijalnog i malograđanskog porazila je Crnu Goru koja se, brzinom o kojoj se da raspravljati, kretala ka zapadu.
Najednom su poništeni svi napori Svetog Petra Cetinjskog i knjaza Danila, emancipacija u poslijeratnom periodu, čiji su simboli Veljko Milatović i Veselin Đuranović, i u konačnici većina urađenog na nadgradnji državnog okvira od 2006. naovamo.
Pogled sa strane lako će u crnogorskom iskustvu prepoznati sad već šematizovanu tehniku razaranja svih oblika društvene kohezije
Diletantizam kao vrhunac novog političkog upravljanja, uz opozicionu elitu koja uči sporije i od samih građana. Teško je ipak objasniti da ovi drugi ponovo uživaju u istim nebuloznim trabunjanima o instant bogatstvu i kreiranju vrijednosti bez dodatnog, novog, rada - sve to dok u pozadini, po službenoj dužnosti, ne čuju ratne trube koje označavaju nove Vukovare, Dubrovnike i Srebrenice. Ne žele da čuju ili čuju ali ih spirala tišine umiruje da to i dalje ne ekspliciraju. Hiperinflacija je društvena kazna za gramzivost i glupost - više nacionalnu, manje individualnu.
Ako je nekad Crna Gora bila dobrovoljni talac velikosrpske fašističke politike Slobodana Miloševića, danas se ona, po identičnom principu, sama dobrovoljno davi u živom blatu srpskog sveta. Jedinstvena državna eutanazija koja traje.
Ističe vrijeme koje je preostalo opoziciji i onim koji se tako osjećaju a ne pripadaju partijskom životu da koncipiraju zajedničku strategiju kako bi se iskoristio momenat nepažnje i uspostavila funkcionalna odbrana. Na svakom zgarištu je moguće graditi i nagrađivati samo treba početi.
Podgorica je šansa da se pokaže sposobnost obnove politike lojalne državi ali i pokaže taktička mudrost.
