Širenje ustavnih razloga za eventualnu primjenu cenzure, “kršenjem zajamčenih sloboda i prava građanina”, norma zbog koje i postojeći Zakon o medijima smatra neustavnim, kao i davanje nadležnosti sudu da na prijedlog tužioca zabrani “distribuciju medija”, razlozi su zbog kojih Aneta Spaić, profesorica Medijskog prava na podgoričkom Fakultetu političkih nauka smatra da je prijedlog za izmjenu Zakona o medijima - neustavan. Nasuprot predlagačima - poslaničkim klubovima albanskih partija, Liberalne partije i SDP-a smatra da ove izmjene ne predstavljaju nikakvu alternativu kako bi se, navodno, izbjeglo ukidanje dekriminalizacije klevete.
“Kako je Ustav veoma jasan i kako ustavotvorac izričito navodi razloge kojima se može odstupiti od Ustavom zajamčene slobode izražavanja, uvođenje novih razloga ili osnova za njeno ograničenje, odnosno cenzuru, moglo bi se obezbijediti samo promjenom tj. dopunom Ustava, a ne zakonom”, kaže za Portal Analitika Aneta Spaić, profesorica Medijskog prava na Fakultetu političkih nauka u Podgorici. Ona dodaje da Ustav u ovome nije ostavio nikakve dvosmislenosti, te da je članom 24. odredio da se zajemčena ljudska prava i slobode, u ovom slučaju sloboda izražavanja, „mogu ograničiti samo zakonom, u obimu koji dopušta Ustav“.
Spaić ocjenjuje da prijedlozi koji se vode pojedinačnim slučajevima, podstaknuti pisanjem jednog medija - što je u ovom slučaju pisanjem Informera - u zemljama mladih demokratija, kakva je naša, zadiru u osnovne slobode i mogu biti ozbiljan korak unazad.
“Konkretni prijedlog je iniciran aferom Informer, ali se to sjutra može odnositi i na bilo koji drugi medij”, kaže sagovornica Portala Analitika.
Poslanički klubovi predlažu da se Zakon o medijima dopuni u smislu da nadležni sud može, na prijedlog državnog tužioca, zabraniti distribuciju medija “ukoliko medij kojem je sud zabranio distribuciju objavljenog programskog sadržaja ne izvrši sudsku zabranu ili ako nakon zabrane nastavi sa objavljivanjem istog ili drugog programskog saržaja”. Razlozima koji već postoje u Ustavu a zbog kojih se može odstupiti od Ustavom zajamčene slobode izražavanja: pozivanje na nasilno rušenje ustavnog poretka, narušavanje teritorijalne cjelokupnosti države Crne Gore, izazivanje rasne, vjerske ili vjerske netrpeljivosti ili mržnje, predlagači su dodali – “kršenje zajamčene slobode i prava građanina”. Predlaže se, dalje, da je “državni tužilac obavezan da nadležnom sudu podnese prijedlog za zabranu distribucije medija odmah po saznanju da je taj medij ponovo objavio programski sadržaj koji je sud zabranio iz pomenutih razloga”.
“Prijedlog o uvođenju ovog instrumenta u rukama tužioca je Damoklov mač koji, po definiciji, unosi nesigurnost u funkcionisanje medija kao bitnog činioca kontrole i ograničenja vlasti”, ocjenjuje takođe Spaić.
ANALITIKA: Kao profesor Medijskog prava, kako ocjenjujete incijativu koju se predali poslanici Kluba albanskih partija, SDP-a i LP?
SPAIĆ: Ako ostavimo po strani političke motive i skoncentrišemo se samo na pravni aspekt stvari, moguće je primijetiti problematičnost, odnosno neutemeljenost pomenute inicijative u našem pravnom sistemu i to iz nekoliko razloga.
Osnovni razlog pravne neutemeljenosti prijedloga je da je ovaj, po mom shvatanju,neustavan. Ovakvom normom uvela bi se tzv.punitivna odnosnosuspenzivna cenzura, što je suprotno slovu Ustava.
Članom 50 Ustava Crne Gore kogentnom normom se zabranjuje cenzura, osim u slučajevima koji su istim članom taksativno pobrojani: “Nadležni sud može spriječiti širenje informacija i ideja putem sredstava javnog obavještavanja samo ako je to neophodno radi sprječavanja pozivanja na nasilno rušenje Ustavom utvrđenog poretka; očuvanja teritorijalnog integriteta Crne Gore; sprječavanja propagiranja rata ili podstrekavanja na nasilje ili vršenje krivičnog djela;sprječavanja propagiranja rasne, nacionalne i vjerske mržnje ili diskriminacije.“ Kako je Ustav ovdje veoma jasan i ustavotvorac izričito navodi razloge kojima se može odstupiti od ustavom zajamčene slobode izražavanja, uvođenje novih razloga ili osnova za njeno ograničenje (cenzuru) moglo bi se obezbijediti samo promjenom tj. dopunom Ustava, a ne zakonom. Ustav i u ovome nije ostavio nikakve dvosmislenosti, pa je članom 24. odredio da se zajemčena ljudska prava i slobode (u ovom slačaju sloboda izražavanja) „mogu ograničiti samo zakonom, u obimu koji dopušta Ustav“.
Prijedlog grupe poslanika širi razloge, u odnosu na ustavne razloge, za eventualnu primjenu cenzure uvodeći zakonski osnov „kršenje zajamčenih sloboda i prava građanina“, čime se indirektno mijenja – vrši dopuna Ustava. Kako se Ustav ne može mijenjati zakonom, već samo u proceduri koju sam određuje, pomenuti predlog izlazi izvan granica Ustava, pa je, samim tim, neustavan.
ANALITIKA: Ali, zabunu posebno pravi to što odredba o kršenju zajamčenih prava i sloboda građanina već postoji u Zakonu o medijima…
SPAIĆ: To je drugi važan razlog što je projedlog neustavan. Važno je uočiti, naime, da je i član 11. postojećeg Zakona o medijima takođe neustavan, jer se i njime širi ustavni osnov za uspostavljanje cenzure na osnovu odluke suda. I u ovom članu, slično inicijativi predlagača, kao osnov za cenzuru navodi se „kršenje zajamčenih sloboda i prava građanina“ što, kako smo vidjeli, izlazi izvan granica Ustava, jer širi Ustavom određena ograničenja slobode izražavanja. Prisustvo ove odredbe može se objasniti činjenicom da je postojeći Zakon donesen 2002. godine, na osnovu Ustava Crne Gore iz 1992. godine, te smatram da ga je potrebno prilagoditi postojećem ustavnom tekstu.
Radi preciznosti, član 37 Ustava Crne Gore iz 1992. kaže:“ Niko ne može spriječiti rasturanje štampe i širenje drugih obavještenja, osim ako se odlukom suda utvrdi da se njima poziva na nasilno rušenje ustavnog poretka, narušavanje teritorijalne cjelokupnosti Crne Gore i Savezne Republike Jugoslavije, kršenje zajamčenih sloboda i prava, ili izaziva nacionalna, rasna ili vjerska mržnja i netrpeljivost.“ Dakle, član 11 Zakona o medijima, u sebi ima relikt starog ustavnog rješenja, te ga je potrebno promijeniti shodno novom ustavnom tekstu.
Treći je razlog taj što se, čak i da nije riječ o ovom eklatantnom ustavnom ograničenju, prijedlogom o kome govorimo šire i nadležnosti tužioca, dakle državnog organa, da u slučaju „ponovnog kršenja zajemčenih sloboda i prava građanina“ nadležni sud ima mogućnost da zabrani distribuciju medija. Sadržinski, a i istorijski posmatrano, ovo je korak unazad u standardima ostvarivanja ljudskih prava. Cjelokupni korpus međunarodnih normi iz oblasti medijskog prava je kreiran na način da obezbijedi što veću slobodu izražavanja medija uz što manje miješanja organa državne vlasti. Prijedlog o uvođenju ovog instrumenta u rukama tužioca je Damoklov mač koji, po definiciji, unosi nesigurnost u funkcionisanje medija kao bitnog činioca kontrole i ograničenja vlasti. U tzv. novim demokratijama predlozi koji, vodeći se pojedinačnim slučajevima, zadiru u osnovne slobode mogu biti ozbiljni koraci unazad. Konkretni prijedlog je iniciran aferom Informer, ali se to sjutra može odnositi i na bilo koji drugi medij.
ANALITIKA: Kako ocjenjujete da se u pomenutoj inicijativi kao motiv zabrane distribucije medija (na prijedlog suda) pominje pozivanje na rušenje ustavnog poretka, narušavanje teritorijalne cjelokupnosti države Crne Gore, izazivanje, rasne, nacionalne ili vjerske netrpeljivosti, kada su to djela kažnjiva Krivičnim zakonom i gone su po službenoj dužnosti? Je li nonsense ubacivati ove odredbe u Zakon o informisanju?
SPAIĆ: Značajan dio ove odredbe postoje u Ustavu te njihova razrada kroz zakonske tekstove ne može biti problematična, štaviše, poželjna je. Naime, u zavisnosti od nomotehnike, zakonodavac je mogao opredijeliti da pitanja krivičnih djela kao što su pozivanje na rušenje ustavnog poretka, narušavanje teritorijalne cjelokupnosti države CG, izazivanje, rasne, nacionalne ili vjerske netrpeljivosti uredi samo Krivičnim zakonom. Ipak, naš zakonodavac tako nije postupio. Pa, na primjer, krivično djelo izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje (Član 370. KZ) prema Krivičnom zakoniku ne tretira izvršioca koji je medij. Što znači da je ovo pitanje ostavljeno da bude uređeno kroz sporedno zakonodavstvo, tj. Zakon o medijima i Zakon o odgovornosti pravnih lica za krivična djela, kao što je i urađeno.
ANALITIKA: Da li se ovako postavljenim zakonskim okvirom otvaraju vrata cenzuri, zbog mogućnosti slobodne procjene suda u kojem se slučaju krše prava i slobode građanina?
SPAIĆ: Već sam odgovorila u okviru prvog pitanja. To jeste cenzura.
ANALITIKA: Bilo da je kleveta dio krivične ili građanske parnice, u oba slučaja je strana koja se smatra oštećenom pisanjem nekog medija, ta koja podnosi tužbu. Razlika je u tome da li poteže građansku parnicu (u slučaju dekriminalizacije) ili krivično goni medij. Neki predlagači tvrde da ovakvo rješenje treba uvesti kako bi se ostavila dekriminalizacija klevete. Da li to ima smisla, budući da recimo g. Rastoder tvrdi da će dopunjeni zakon biti rješenje ne samo u slučajevima klevete, već i "pisanja protiv države".
SPAIĆ: Uvođenje tako drastične mjere, odnosno instrumenta nije alternativa kleveti kao krivičnom djelu. Klevetom se određuje odgovornost autora neetičnog i protivzakonitog sadržaja, dok se zabranom distribucije medija, medij nakon dvije učinjene greške gasi, odnosno prestaje da postoji, a da o tome odlučuje državni organ, odnosno sud. Čini se da su predlagači inicijative previdjeli ovu značajnu razliku.
ANALITIKA: Predlagači pominju zabranu distribucije medija, što dovoljno govori o stručnosti, budući da se medij ne može distribuirati. A što je sa televizijskim i radijskim prilozima, kao i "distribucijom internet portala, da ne ulazimo u sajtove, blogove, forume...?
SPAIĆ: Tako je. Čini se da se prilično nespretno pristupilo pri pisanju ovog prijedloga. Kao da su predlagači uglavnom imali na umu medijske forme 20. vijeka, a manje ovoga u kome živimo i koji je donio, do skoro nezamislive promjene u medijskom izrazu. Elektronski mediji su samo u poslednjoj deceniji doživjeli suštinske transformacije, da i ne govorimo o pojavi i sve većem uticaju tzv. socialnih medija, internet portala i slično. Ako bi se primjena odredbe o kojoj govorimo mogla odnositi i na ove nove medije, bojim se da bismo se našli u grupi sa problematičnim režimima koji još uvijek vjeruju da se elektronske medijske forme u naše, informatičko doba, mogu nekako cenzurisati.
ANALITIKA: Kako ocjenjujete inicijativu za ukidanje dekriminalizacije klevete?
SPAIĆ: Kako je inicijativa o dekriminalizaciji klevete bila preuranjena, tako mi se čini da je nepromišljen i novi predlog ponovne kriminalizacije klevete. Ponavljam, neodgovorno je prema građanima kreirati zakonski okvir u odnosu na pojedinačne situacije, a pri tome zanemariti cjelokupan evropski integrativni kontekst. Iako sam bila protiv dekriminalizacije i članstva u veoma malobrojnom klubu država na evropskom kontinentu koje su dekriminalizovale klevetu (BiH, Velika Britanija, Gruzija, Hrvatska, Jermenija, Rumunija, Srbija), smatram da se, za sada, natrag ne može. Sada je važno zaokružiti koncept koji je naš civilni sektor, zajedno sa većinom poslanika opredijelio i reformisati građansko-pravni sistem kako bi efikasno štitio prava ličnosti, čime bi se krenulo u kreiranje efikasnijih mehanizama u obezbjeđivanju slobode izražavanja.
Gordana BOROVIĆ
