Bez obzira na ime i zavidan filmski učinak ostvaren ovamo, tamo je tretiran kao izbjeglica, pa su se njime pozabavile humanitarne organizacije. Podučili su ga poznanici da se obrati humanitarcima i obrazloži razlog bježanije iz svoje zemlje. Naravno, oni su znali razlog, ali neophodno je, lično i pismeno izjašnjenje. Popunio je formulare i prijavu privremenog boravka a oni su mu obezbijedili potporu za ubrzani kurs engleskog jezika.
Odlazio je svakog dana u neku school za emigrante. School je bila dvadesetak blokova sjeverno od mjesta boravka, naspram Central parka, na Ist sajdu. Sa pisanim instrukcijama i mapom puta primao bi se u autobus koji bi ga odvezao do škole. Menhetn je skockan ka đačka sveska iz računa. Avenije ga špartaju po dužini, sjever-jug, a stritovi poprijeko, istok-zapad. I saobraćaj je jednostavan. Sve su avenije jednosmjerne. Ako te jedna vodi na sjever, sljedeća će te vratiti na jug. Ako uzme autobus na 2.aveniji do škole, vratiće se trećom do kuće...samo da sa stajališta na 48-smom stritu, skrene lijevo prema Ist Riveru, i prođe jedan blok koji razdvaja avenije. Ta urbana jednostavnost ga je ohrabrila pa se osmjelio na rekreativni, pješački, odlazak u školu. Odlučio se na strategiju pješadije. Što ne osvojiš vlastitim stopama, ne posjeduješ ga.
Tako je počeo da osvaja N.Y. Besposlen, natenane, stopu po stopu... Oporavio je svu jednostavnost ove džungle na asvaltu. Ujedinjene Nacije su mu bile na domak noge. Grand Central Stejšn ga je navela na čuvenu 42.ulicu, usahlog seksa i nemorala, kojoj je sida vratila bar malo morala, zatvorene su sve seksi butige i otvorene neke druge za nove usluge. Istom ulicom je stigao do Tajms skvera a odatle Brodvejom, pored galerije pozorišta, nastavio prema Vest sajdu. Na povratku je otkrio i Karnegi Hol i Muzej savremene umjetnosti MOMA. Kad se dohvatio Pete avenije i shvatio da je ona glavna, tabanao je od Epajer Stejt Bildinga na jugu, do Metropolitena i Gugenhajma muzeja na sjeveru. Dopro je i do Harlema ali se nije prepuštio znatiželji da se upušti u unutrašnjost.
Na jugu, a prema Vest sajdu, dopro je do hotela Čelzi. Taj hotel iz 19-og vijeka, u istoimenom kvartu na domak Grinič Vilidža, spolja je imao boju stida - crvenu, za svu bestidnost i slobodu koju je svak imao u njemu od seksa do rokenerola. Rokenrol je tu začet kao stil i pokret. Hipi, pank, rok, gej ljubav, pop...sve se tu zapopilo svakovrsnim slobodama a da niko nikome nije smetao, niti popovao zašto to čini. Čuveni Artur Miler se tu seksao s neodoljivom Merlinkom, pišući i brišući svoje drame kad njoj na pamet sinu ludosti. Kad je ta romansa obrnula u maniti lik, par Miler-Monro je iščezao iz Čelzija a svi kasniji gosti su tražili tu kamaru za konak, odmor i seksi rekreaciju, da im ljubav na dobro obrne. Svakoga je mamila unutrašnjost Čelzija, zapuštena poput zaborava i čuvena po tome. Namamila je i našeg reditelja O. U grafitima od poda do plafona, nalik prolaznom staničnom konačištu u provinciji; dekorisan paučinom kao da sve NY tarantule obitavale u njemu. Iznutrica mu je bila baš razbarušena kao čupavac, a ustvari nije tako. Raščupanost je bila stil. I pacovi su u njemu bili domaće životinje. Ta rastrošnost se njegovala i održavala kao zidana uspomena na zvjezdana vremena znamenitih američkih i inih filmskih, spisateljskihi i pjevačkih zvijezda. Tu odvano ne konače zvijezde, već njihove sjenke u vidu zabluđelih fanova. U tom spomen domu boemije, kulture i umjetnosti 50.ih i 60.ih, sobna vrata se nikada nijesu zaključavala, no su vazda bila na bean. Mogli ste da zamrknete sami a da osvanete u kolor kolektivu, raznobojnih rasa, sva tri roda i oba pola, s obaveznim pacovima koji vam po cijelu noć cijučući prepbiraju po mobilju. Mnogim gostima je bio dom a nekima samo pomozi bog za jednu noć. Tako je zakonačio i Džejms Din u sobi bez ključa, pa ni on nije osvanuo sam. U Čelziju su savremenici zatijecali imena od Mark Tvena do Simon De Bovoar i Žan Pol Sartra a poslije njih svakome čije je ime doprlo do Menhetna; Čars Bukovski, Edit Pjaf, Dženis Džoplin, Leonid Koen, Endi Vorhol, Igi Pop...Tu je Artur Klark napisao 2001.Odiseju u svemiru a pridružio mu se i reditelj Stenli Kjubrik. U Čelziju se jeftino konačilo, čak i bez pare, ali se ponekad skupo plaćalo. Pisac Tomas Dilan je tu izdahnuo od pneumonije, iliti upale pluća, a u hotelu svjedoče od upale pića...18 čaša viskija je sasuo u ždrijelo, jednu za drugom i oladio se na eks. Tu je upokojena Nensi Spandžen, đevojka Sid Višiza, basiste Sex Pistolsa. Višiz se prvo olešio kokainom a onda koknuo Nensi. Ulešio je hičkokovski, nožem u kupatilu,...ni jaok majko. Kao epilog na to vrijeme tog hotela pala je drama Artura Milera’’Čelzi afekt’’. U slobodnom prijevodu Čelzi strast(ili strah)kako kome više odgovara.
To je bio ambijent najbliži i najdraži našem junaku, reditelju O. Zamamno ga je osvojio. Blenuo je u njegov enterijer kao da je u Metropoliten muzeju. Ličio mu je na inscenirani kreativni haos. Podsjećao ga je na neke scenske objekte iz njegovih filmova kroz koje se muvaju, mute i spletkare svakakvi likovi i karakteri. Radnja njegovih filmova je počivala uglavnom na prežanju, svojevrsnoj dramaturškoj kategoriji koju ne poznaje teorija filma, ali je reditelj O, instalirao i opravdao kao narav mentaliteta kome je pripadao. Stalno neko nekoga preži i oće u našto da ga uvati. Imao je i prežalice u vidu baba iz zavičaja koje je uvlačio u svaki film. Igrale su i odigravale bez ikakve glume našto poput uloga za statiste sa zadatkom koji djelaju iz drugog plana. Međutim on ih je metao u prednji plan.
Rekao mi je tada: „Da mi je kukavcu da ih uvučem u Čelzi. Jedino mu one fale kao antipokret svakom p(re)okretu.“
Ovaj objekat je zbilja, bio rođen za njehovo prežanje. Oprežale bi njegove prežalice cipan-cijeli Čelzi da vide šta je ko učinio. Nadzor kamere im ne bi bile ni primać. Zapošene crnim faculetima, vezanim u mrtvi čvor ispod brade, ka tice zlovremenice, skakutale su gotovo po svim filmovima reditelja O. U crnom aljinama od glave do pete. Samo im je lice, kao izlog duše i ždrakave oči, bile na vidok. Neizbježne i nezaobilazne. Jednake po naravi i navikama odigravale su sebe u filmu onako kako su živjele doma. Jednu su, po imenu Verušku, koja se pojavila u nekoliko filmova doživljavali u zavičaju, kao filmsku divu pa su je dvojica lokalnih zulumćara prežali danima da je skolovrče i kresnu ka Miler - Merlinku! Pošto je njen lik filmovan, nije bila anonimna, makar u lokalu, ali je - kad ne snima - i dalje pazila kuću i stoku od koje je živjela. Kad bi čobanovala, domaćin Radoš bi, bez riječi, naokolo kosijerom kresao drva za ogrijev. Bio je sa njom u nezbor još od njenog filmskog debija 1978. tj, od njene prve filmske pojave. No nezbor kod seljaka i nije neka distanca. Njena mlađa susjetka iz istih razloga nije govorila s domaćinom deceniju, ali su đeca nicala i klicala redovno. Pravio joj ih je bez riječi. Počivalo božje.
Ali, Veruška je ovđe u centru pažnje. Čim je domaćin uprtio naramak i stanio se u dolinu prema domu, prežatori su mu skolovrčili Verušku na brzinu i okresali je kao da je navičas iz Holivuda. A kako gaće nijesu nikad bile u modi na selu, ništa ih nije ometalo za brzo otrse rabotu. Podrkoljeni njenim filmskim likom, nagazli su je brzo i efikasno. Ka kokot kvočku, bez riječi... Radoš je vidio iz dna doline, aktere neviđenog događaje, kako zamiču preko ždrijela, ali nije ima abera za to. I što je još čudnije Veruška nije kvocala, samo je procijedila reda radi; što mi ovo učinješe? Kad se Radoš povrnuo za novu turu ogrijeva zatekao je kako uzdišući otresa ođelo i gunđajući se ispovijeda samoj sebi; Evo mi obraz uzeše...čini mi se dvojica. Iskakaše se na mene kao da sam ničija...rca-prnjo! Ta narodna složenenica, rca-prnjo, od dvije besmislene riječi, ovako skovane značile su neočekivano uzbuđenje. To joj se desilo.
Radoš je proša, prosijecajući kukrice mimo nje i kao da ništa nije čuo, dadao je; i on kao za sebe.
-E, ako su neka su, zlatila im se rabota. Rekog li na vakat, koja se peri pred filmske kamare vrsnicu ne vrće u cik no u komate... I bi tako –
I nastavio je da kreše grane kao da se ništa desilo nije. Kako ima prežatora i nad prežatorima već su sjutradan svi znali za slučaj stare starlete. I novine su ukratko notirale zbitije s čobanicom: ;...Staricu V. B. poznatu iz, tog i tog filma napstvovali nepoznati nasilnici dok je čuvala stoku. Poslije se procijedila i vijest kako joj je lično domaćin naručio osvetu. Imao je razlog. Kad bi mu Verušku pokupili filmadžije i odvezli je na snimanje, Radoš je danima bio i bez ručka i bez večere. Tamo je spavala u nekom čelziju ko zna s kim i kako? Uostalom nikad se ne zna šta je istina? Da se zna, Kurosava nikad ne bi snimio Rašomon a i on je zasnovan na prežanju.
Reditelj O, poslije toliko istabanog New Yorka, je nekako i konačno dopro do producenta. Preporuke i foršpani njegovih filmova na VHS profilu su posvjedočili da se radi o ozbiljnom reditelju od zanata. Ali izbjeglica je uvijek jeftin reditelj. To se traži. Što jeftinija produkcija, što veći promet. To je Amerika. Dobio je scenario sa krimi miljeom uličnih bandita. O tome je pričao polako gladeći bradu. Riječi su miljele iz njegovih usta kao oproštaj.
-Trebalo je da pobijem preko trides druga u jednom jedinom filmu. Da ih tučem, na ulici, na stanici, u podzemnoj željeznici, đe gođ stignem. Samo da ih kokam i s razlogom i bez razloga i da što efektnije pljušti krv na svaku stranu... Nijesam moga... Kod mene se gine natetenane, bez itanja. Polako, kad đe ko zasluži, pa kad bude i dođe na red... U smrt se nikad ne ita...Ona vazda čeka na nekoj stanici; na po puta, na sred puta, na kraj puta...Nikad se za nju okasnit ne može... Aaaaa...(ovo a je duralo ka nekome rečenica), ovi producent me nagoni da za uru i po smaknem četu. Đe ću ja to saranit moj Miljo?-
Htio sam da ubrzam taj mimohod od pripovijedanja, pa sa mu uzeo riječ:
-Samo ti kokaj po scenariju a za saranu ne brini. To će komunalno.
-Eee...nijesam bogami moga prihvatit. Znam ja...da je čoek otpad kad prođe, ali đe komunalno, mili brate?
-A što je pogrebno no komunalno, a groblja su samo malo uređenija deponija. Nema ni žalbe ni pokajanja, ni tužilica, ni tužbalica, ni leleka, no udri.
-Dvojicu ili trojicu, trebalo je da ubijem na 21. spratu i da ih bačim dolje. I tu smo se razminuli producent i ja. Reka sam mu; ili ih ubi, ili ih bači, a ne oboje u isti vakat. E sramotne pogibije... Ovo je divlji zapad, zlatio se socijalizam iz koga sam pobjega.
Ništa mu nije pasovalo.
-Ovo nijesu ulice no klanci...Platije. Ovo nijesu kuće no litice. Ovo nijesu stanovi no golubarnici. Sve mogu podnijet, ali ne mogu jauk kola za prvu pomoć. Naše tužbalice su serenade pri ovom kojevitezu. Dan-noć, jauk. I vatrogasci, i policajci i ljekari, svi u jauk... ka vuci na asvaltu. Kad ih posmatraš s uluce, činiti se da će nekome pomoć, a kad ih gledaš odozgo kako gamižu u klancima, reka bi... nikome pomoći nema...Sve odliježe kao vapaj.-
Na kraju mu se desila scena kao iz nekog njegovog filma. Idući Drugom avenijom prema školi osvrnuo se na neki izlog da nešto pogleda. Sasvim slučajno pogledao je i u pravcu iz koga je došao. Na dvadesetak metara opazio je dvojicu koji ga motre ispod oka, varakajućim pogledaom...kao da se ustručavaju. Kad su viđeli da ih je primijetio i oni su stali kao da ih nešto zanima. Nastavio je dalje pa se opet zaustavio s diskretnim pogledom unazad. Opet oni s ustručavajućim pogledom. Nastavio je hitrinom koja nije ličila na njega. Pa opet osvrt. Pa opet isto. Prežanje je u toku, kao istraga. Počela je neka neočekivana igra s kojom je lako i vješto vladao na filmu, ali uživo na njujorškoj aveniji, nije joj bio vičan. Sumnja mu je još više ubrzala korak...Zavrnuo je naglo u neki pasaž i nestao. Poslije par minuta, na aveniju je isturio svoj orlovski nos kao znak pitanja i ždraknuo lijevo i desno. Odgovor je bio - nema prežatora.
Ali sumnja ne patiše! Opet ona. Opet oni! Opet je strkao u bandu i odlučio da se malo duže primiri. Pala je odluka da se vrne ali je propala čim je izašao na ulicu. Nastavio je zainat, kad mu je pogled na obje strane osigurao prolaz. Odahnuo je i usporio po navici, ne gledajući, ni naprijed, ni nazad. Samo put pod noge. U međuvremenu, oni su prošli naprijed tragajući za njim i vratili se ne bi li ga opet intrali. Stali su pred njega kao na poprištu, obojica skrštenih nabildovanih ruku. Bez predstavljanja, bez pitanja, ubeućeni, gledali su ga nekoliko sekundi. Reditelj O je ravnodušno čekao presudu. Jedan mu se, kao prepad, bačio u zagrljaj objeručke ljubeći ga u zaraslu bradu.
-Kladili smo se sve doslen da si to ti. Pratimo te od pedesete ulice! Jes nije? Jes nije? I evo vidiš da jes. Brdža, izgubio si. Vodiš na Nišicko pivo. Đe gođ da si krenuo puta ti nema, no ćeš s nama!
Reditelj nije ništa rekao. Akcenat mu je sve kazao. I ko su i okle su. Onda je (od)riješio.
-Idemo, imate pravo. Što će mi engleski, kad nikad više ovamo doći neću. Uzeli su taksi. Obrnuli ka Prvoj aveniji. Na Ist River se spuštao suton. Njujork je spremao odgovor. Milioni žeženih svetiljki su razagonili sumrak. Družina je nastavila prema restoranu Bona Fides da obidu kap zavičaja, đe su neki našijenci točili Nik.
Raditelj O, od tada nije snimio nijedan film. Uostalom snimio je sve.
Piše: Mihailo RADOJIČIĆ
