“Oslobođenje Podgorice… Bila je to apoteoza, sveopšte slavlje! Niko nije u tom času razmišljao da od grada, zapravo, nije ostalo ništa. Bio je to čudan osjećaj bezgranične radosti što je strašnim mukama došao kraj”.
Tog velikog trenutka prije 70 godina prisjeća se za Portal Analitika jedan od najeminentnijih crnogorskih slikara Nikola Vujošević. Te je večeri bio sa babom u Zagoriču. Četiri dana ranije napunio je petnaest godina.Njegov drug iz predratne niže gimnazije, partizan, kasnije prvi student stomatologije u Zagrebu i prijatelj za cijeli život, kako će se kasnije ispostaviti, dr Milenko Lainović, bio je na drugom kraju, u Lješkopolju.
“Kada je u dvorište kuće ušao mladić sa petokrakom na glavi, pomislio sam da nije kakva provokacija – da provjere jesam li partizan. I toga je bilo. Uplašio sam se, nisam znao smijem li prići. Kad prepoznam jednog mog druga! Izgrlili smo se na lijepe vijesti koje je donio i krenuli da se spuštamo u Podgoricu. U bombardovanjima toga proljeća izgubio sam majku i sestru, ali mi je srce u tom času bilo mirno”, priča dr Lainović.
Ali, višegodišnja borba sa okupatorima, strah za goli život, lupanje srca u noćima dok SS-ovci špartaju Podgoricom i, kao užasna kruna svega, preko 70-tak bombardovanja grada, uzeli su danak. Većina ljudi, priča Nikola Vujošević, izgubila je sposobnost da se raduje.
“Iz onog očaja, treba odjednom da se radujete. To bi mogli samo glumci... Građani, preživjeli građani Podgorice, bili su zreli za pacijente, svi redom. Bilo je jezivo”, priča Vujošević, dodajući da mu vrlo teško pada što evocira uspomene iz posebnog dijela svoga srca. Iako se prisjeća i srećnih momenata, loši ih svuda prate, kao sjenke.
Dvojicu sagovornika Portala Analitika rat je nemilosrdno oblikovao i preko noći načinio odraslim ljudima. U toj surovoj realnosti, ni puška, ni bombe ne znaju za dob. Obojica su rano ostali bez roditeljske zaštite i ljubavi. Vujošević je i rat dočekao bez roditelja, uz brigu đeda, babe i tetke. Od roditelja, ostale su samo fotografije koje i danas čuva na posebnom mjestu u kući u Ulici Balšića, istoj onoj koju je sagradio njegov otac. To će biti i prva podgorička kuća koja je obnovljena nakon rata, 1945.godine.
Njegov drug, Milenko Lainović, učenik čuvenog podgoričkog stomatologa dr Rista Kusleva, koji će ratne dane najčešće provoditi sa njegovim sinom, izgubio je u bombardovanjima Podgorice majku i sestru, koja je tek trebala da pođe u školu. Drugu sestru našao je dva mjeseca nakon oslobođenja, sasvim slučajno, u obližnjem selu.Manje je poznato da je Lainović napravio i prve fotografije razrušenog grada, jer je jedini u tom momentu imao aparat.
“Šta učini rat! Poremeti čitav život i vas. A bol je isti, sve ove godine i decenije”, kaže. Slike majke i sestre ostaće urezane u sjećanju ovog divnog čovjeka koji će svojoj strini, koja se brinula o njemu tokom rata, kasnije podići spomenik.
Dan kada su engleske eskadrile prvi put bombardovale Podgoricu, 5. maja 1944, ne zaboravlja Vujošević. Sa drugovima je stajao na terasi kod Volata. Mislio da su leci koje su bacali njemački avioni.
“Sjećam se, bilo je oko 11 i po. U jednom trenutku, pojaviše se avioni. Vidimo neke crne tačke koje padaju. Pomislimo da su, kao i obično, leci. Međutim, kako su se te tačke brzo uvećavale, shvatili smo da je nešto drugo. Poče da pišti na sve strane. Pojurili smo pod Volat. Nekoliko sekundi i u lijepo proljećno jutro nastao je mrak, dim, prašina... U nekoliko minuta, stotine Podgoričana izgubilo je život”, priča Vujošević dok diže ruke, pokazujući da nema više riječi da opiše taj momenat. Samo njegova ulica, Balšića, nemilosrdno je bombardovana. “Rupa rupu dodiruje”.
Iz klupe u partizane: Odluku da ode u partizane je donio revoltiran savezničkim bombardovanjem i strahovitim gubicima.“Bio sam kurir II komande područja, II korpusa KNOJ-a, kada je Joksim Radović bio komandant. Rano su počeli ‘klikeri’ da mi rade, vjerujte, bio sam svega svjestan”, kaže. Kroz rat pomogao mu je stric Ivan Vujošević, zamjenika vijećnika Ivana Milutinovića na zasijedanju ZAVNOJ-a u Jajcu, onog istog po kome nosi ime jedna ulica preko Morače.
“Moje djetinstvo se završilo kad sam odlučio da odem u partizane. Mojima ništa nijesam govorio, samo sam pošao. Nijesam učestvovao u borbama, ali sam imao dvije puške. Jednu sam uzeo iz kuće, a drugu dobio. Sjećam se, bila je holandska, ne manja od mene. I druga, ‘moskovska’, kratka”, priča Vujošević.
Hrana se tražila svugdje. Lainović se prisjeća kako je sa drugovima išao da obilazi ruševine gdje su se nalazile prodavnice.
“Moj drug, sin Rista Kusleva i ja smo bili nerazdvojni. Dolazili smo poslije bombardovanja, predveče, da čeprkamo po ruševinama. Nije nas bilo strah, jer tada nije bilo aviona. Sjećam se, uspjeli smo jednom da iz ruševina izvadimo oriza, pomiješanog sa pijeskom i pržinom. Stavljali smo ga u kese, krpe, hvatali šakama i nosili na selo da pročišćavamo. Krcali su zubi, bogami, ali se jelo”, priča doktor Lainović.
Znali su tako da pronađu igle ili češljeve, pa su išli od kuće do kuće i mijenjali ih za hranu. Iako je rat bio težak i surov, Lainović kaže kako je bilo i plemenitosti. Tako je majka njegovog druga, Kusleva, organizovala pomoć za djecu izbjeglica sa Kosova i Metohije. U blizini današnjeg hotela Podgorica napravljene su barake gdje su stanovali.
Policijski čas: A glad i razum ne idu zajedno, objašnjavaju sagovornici Portala Analitika. Vujošević je tako jednom prilikom sa komšijom Ilijom Popovićem krišom uzeo hranu iz magacina italijanskih oficira. Jedan takav nalazio se iza zgrade Gimnazije. Italijani su ih uhvatili i stavili u podrum zgrade u kojoj je bila policijska uprava, na uglu Hercegovačke i Njegoševe ulice. Tu su proveli dvije noći, ali im niko ništa nije naudio.
“Do 1943. do italijanske kapitulacije, nekako smo prošli. Njemci su bili mnogo suroviji. No, sjećam se jednog jutra za vrijeme italijanske okupacije, kada su vojnici razbijali lokale i radnje u ulici Novaka Miloševa. Stariji su nam objasnili da je Musolini izdao tzv. ‘bijelu kartu, ili carta bianca’, što je značilo da za 24 časa mogu raditi šta god hoće, a da ne odgovaraju nizašta”, objašnjava Lainović.
A u ratu se dešavalo i moguće i nemoguće. Tako su od Italijana, nastavlja, mogli da kupuju čak i oružje. Ali, tek se sa Njemcima uvukao strah u kosti. Suroviji, nemilosrdniji, uvodili su policijske časove od kojih se i dan danas ježe.
“Nakon kapitulacije Italije, atmosfera u Podgorici je bila mnogo strašnija. Njemci su hapsili, ubijali, strijeljali… Stalno je bio policijski čas. To je značilo da, čim padne mrak, nema više izlaska. Upadali su u kuće. Samo čujete korake, željezo kako kuca sa vojnih cokula. Ta zvjerstva nijesu imala granica... Do danas se ne zna koliko je nastradalo tokom njemačke okupacije Podgorice”, prisjeća se Vujošević. Taj će mu se zvuk cokula godinama vraćati, samo potisnut u ruševinama dječačke duše.
Lainović pamti kako su njemački vojnici upadali u kuće i tražili od Crnogorki da im pripreme topli ručak ili večeru.
“Sjećam se, jedne večeri, u kući Miloša Milića, koji nam je pružio utočište, sjedimo svi pored šporeta. Njemci, koji su imali šatore po dvorištima kuća u Lješkopolju, upali su kod Milića, da se griju! Možete misliti kako su oni gledali na nas, ali i mi na njih. Služiš ih, ne iz poštovanja, nego iz golog straha”, prepričava Lainović. Kaže, sreća pa Njemci nijesu bili od početka rata.
Savezničko bombardovanje: Saveznička bombardovanja počela su u proljeće 1944. godine. Avioni su zasipali grad teškim bombama, iz dana u dan. Broj civila koji je izginuo tokom ovih, tzv „tepih bombardovanja“ vjerovatno prelazi dvije hiljade. Grad je bio pust, a preživjeli su tražili utočište u okolnim selima i po moračkim pećinama.“Roditi se u gradu sa takvim iskustvom… Teško je ostati potpuno normalan. Ne mogu ni danas da govorim o tome, jer se slike vraćaju. Slikar sam, nema toga što je bilo preda mnom, a da ga likovno ne doživljavam. Meni je takva, razrušena Podgorica, skoro likovno ostala u pamćenju. Malo je gradova u Evropi koji su imali sličnu sudbinu”, priča Vujošević.
Lainović dodaje da su bombe savezničkih aviona bile mnogo ubojitije od onih italijanskih sa početka rata.
“Skrivali smo se po moračkim pećinama, a avioni svaki čas nadlijeću. Krili smo se, ne znajući da se tu najviše strada, jer se od potresa sruše pećine i veće zlo naprave. Tu je život bio težak, mučan...” priča sagovornik Portala Analitika.
Nemilosrdno bombardovanje akumuliralo je mržnju i prema saveznicima, ne samo prema okupatorima, kaže Vujošević.
“U Piperskoj stijeni 24. aprila 1944.godine gine moj stric Ivan Vujošević. Maj je donio neviđeni pakao. Moj đed sa očeve strane, tog 5. maja u crnogorskoj nošnji sjedi u dvorište kuće u Podgorici: avioni lete, bombe razaraju grad iza Gorice, nadlijeću i nas, a moj đed sjedi ponosno. Umro je 1954,” priča Vujošević.
Te će ga slike odrediti za cijeli život. Kaže, vrlo se malo smije. Jer, kako pronaći radost nakon scena koje su mu pokazale što čovjek može učiniti drugom čovjeku?
“Sjećam se, krajem septembra 1942. mi na času u Gimnaziji. Odjednom, blokirana zgrada sa svake strane. Razredni starješina sa nama u učionici. Kaže - ne smije niko iz klupe da mrdne. Ali, ko nas je mogao zadržati! Mi na prozore kad - u dvorištu, četnici se penju na italijanske kamione, naoružani do zuba. Idu u Pipere, u borbu protiv partizana. Da ratuju protiv naših, a ne okupatora... Strašna scena”, priča Vujošević, čiji je drugi đed, Milan Vujošević Krljević za vrijeme II svjetskog rata i ranije bio u Parizu, i to glavni urednik lista "Tempo". Poslije rata njegov prijatelj, izvjesni Vukčević, donijeće porodici orden njegova brojna odlikovanja, među kojima i orden francuske Legije časti, dok se đedu Milanu u njemačkim logorima gubi svaki trag.
Kao partizanski kurir, dobio je italijansko biciklo “punih” guma. Naučio je da ga vozi kroz hodnike Gimnazije, koja nije radila skoro godinu dana tokom rata.
Išao je njime u Farmake, gdje je bila mjesna komanda i po tri puta dnevno, da nosi poštu.
“To je bilo i po 70 kilometara dnevno! Zaboravljao sam koliko vozim. Nijesam mislio ni na šta”, priča Nikola.
Lainović kaže da su svi tih ratnih dana pili vodu iz Morače i Ribnice, a da ne pamti da se neko otrovao.
“Sirotinja je jela ribu, ukljeve. Kukuruz isto, a danas je to delikates, možete zamisliti.”
Američka vreća, rusko brašno: Nakon rata, u Podgoricu je pristizala pomoć. Lainović priča da su bili zbunjeni, nijesu znali da li pomoć šalju Amerikanci ili Rusi. Tadašnji komunisti pričali su da pomoć gladnima šalje Rusija.
“Na svakoj vreći sa hranom pisalo je U.N.R.A. A mi kličemo ‘Rusija, pomoć, ruska braća...’ Čak smo pjevali - Amerika i Engleska biće zemlja proleterska. Na jednoj konferenciji Narodnog fronta, neki stariji čovjek pita - kako to da pričamo protiv Amerikanaca, a oni nam šalju brašno. A komandir mu odgovori da je samo vreća američka, a brašno rusko”, prepričava kroz smijeh Lainović.
Mnoge priče ostaće zauvijek ispod ruševina. Druge su, pak, vremenom promijenile stvarne fakte, kao ona o gradnji mosta na Morači, blizu porušenog Vezirovog mosta. Vujošević kaže da je pročitao negdje u novinama da su ga gradili omladinci.
“To su radili njemački zarobljenici. Moj drug Ilija i ja smo ih povremeno sprovodili do gradilišta. Jedna grupa zarobljenika je stanovala naspram sadašnje nove zgrade Vlade. Projektant mosta je bio inženjer Andrija Kažić”, otkriva Vujošević.Podgorica se ponovo sagradila zahvaljujući marljivoj omladini, koja nije štedjela snagu.
“Svi su išli na radne akcije. Dabome i zbog sigurne hrane, ali i zbog druženja. Zaboravi se na muku u društvu, kad se okupiraš drugim stvarima”, kaže Lainović.
On će 1948.godine upisati stomatologiju na Sveučilištu u Zagrebu, gdje će postati prvi student tog odsjeka u istoriji Hrvatske.
Ožiljke ratnih dana sagovornici Portala Analitika nosili su cijelog života stojički.
“Sad da eksplodira bomba, vjerujte, ne bih trepnuo. Ne osjećam strah. Te traume, kao da su se transformisale u neku vrstu bolesti, koju niko ne primjećuje, pa možda ni ja”, zaključuje Vujošević.
Aleksandra STANKOVIĆ
(Foto: Ivana BOŽOVIĆ, arhivske ustupljene uz ljubaznost Momira Matovića)
