Napustila je rodnu zemlju, Kongo, u avgustu prošle godine i nakon višemjesečnih peripetija po Turskoj i Grčkoj, krenula je preko Prokletija iz Albanije u Crnu Goru. Pješke. U papučama.
Kada su je 30. decembra, valjda graničari, doveli u bolnicu, u Podgorici je duvao jak vjetar i bilo je, u Podgorici, ispod nule.
Na odjeljenje plastične hirurgije Kliničkog centra stigla je sa teškim promrzlinama na stopalima, u nekoj vrsti groznice.
I san o ljepšem životu, ko zna zašto baš u Belgiji, koji je na polaznoj stanici u rodnom Kongu, u centralnoj Africi, imao sasvim preciznu cijenu od oko pet hiljada eura pretvorio se u agoniju, u noćnu moru, koja će uskoro imati jednu jedinu izvjesnost – a to je odgovor na pitanje – koji i koliki dio stopala će morati da joj se amputira.
U bolničkom krevetu, krhka crna pahulja: Erve Kapesi ima 24 godine i tijelo 13-godišnje djevojčice. Nekako, u onom bolničkom krevetu, stopala dobro obmotanih bijelom gazom i zavojima, iz kojih izviru tanke potkoljenice i sama izgleda kao pahulja, crno-bijela pahulja, sićušna, mršava, ogromnih očiju….
Francuski zna, jer je u svom mjestu, negdje na sjeveru Konga, pohađala dobru školu, a u dobrim školama u njenoj domovini se, kaže, uči francuski.
Erve je bez dokumenata, bez ličnih stvari, bez rođaka i prijatelja. Prvih dana, bilo je zbunjeno i osoblje na odjeljenju, a kamoli ona. Mi bijeli, kako svjedoče sestre, ne znamo da “čitamo” crnu kožu – da li ima kakve alergijske reakcije na jake lijekove koje prima – što protiv bolova koji joj svako malo zgrče lice, što protiv infekcija kojima je sada veoma podložna. Ne znaju kako da joj objasne neke osnovne stvari, da mora da što više sjedi, da se svojom snagom što više okreće i pokreće, u krevetu, koliko može.
“Objasnite joj da mora da jede. Danima ne jede ništa”, govori sestra.
Erve, jedva hvatajući dah, u strahu da ne odemo valjda, počne da priča na francuskom, tiho, ali brzo, brzo. Govori o mami koju sanja stalno, kako tamo u Kongu umire i da nije više živa. Ne može da jede dok ne čuje mamu. Traži telefon, majka ne zna ništa o njoj, ko će javiti njenoj mami u Kongu gdje je, da je živa, da je u bolnici, u Crnoj Gori… Već je polovina januara.
Dajemo joj telefon i za par trenutaka Erve se guši u suzama dok isprekidano viče “mama, mama”. Svaku rečenicu počne i svaku završi sa “mama”. Priča na nekom nepoznatom jeziku i jedina riječ koju još razumijemo je “ospedal” – bolnica.
Glas sa druge strane, najedanput, ozario ju je spokojem i malo potom, okrenuće se na drugu stranu, potpuno iscrpljena od emocija. A mi, prijateljica Zorka, profesorica francuskog, ja i sestra koja je Erveinu kosu toga dana skupljala u kikice, i koja svaki čas ulazi i izlazi iz sobe, šutimo, potpuno svjesne velikog trenutka, tako velikog, da su se odjednom svi naši problemi nekako smanjili.
Crna Gora, Podgorica, tranzit…: Erve je čula tamo u Kongu za Crnu Goru. Čula je ono jedino što joj je bilo važno – da je to tranzitna zemlja kroz koju će proći na putu za Belgiju. Rekli su joj i da je u Crnoj Gori - toplo. U stvari, ne zna ni kako se zove ovaj grad u kojem će sigurno provesti još dosta vremena.Prvu posjetu napravili smo joj još 31. decembra. Ali, sve je tada pomalo ličilo na mučenje. Jedino je pomorandže jela halapljivo, kao da joj vraćaju snagu izgubljenu u tri dana tumaranja po planini, surovoj i po lijepom vremenu.
Erve je u Kongu ostavila majku, dva brata i dvije sestre. Kaže da ima završenu visoku školu za poslovnu sekretaricu, da je i radila i da joj je plata bila oko 150 eura mjesečno.
Na dugi, višemjesečni put krenula je još u avgustu prošle godine sa još nekoliko osoba. Avionom je stigla u Istanbul gdje je ostala mjesec dana. Tamo je ostao pasoš, valjda na sigurnom mjestu, ako nešto “krene po zlu”. U stvari, sudbinu je toga momenta stavila drugima u ruke i svaki rad, ako ga je bilo, bio je na crno i svaki boravak i prelazak granice ilegalan i tajan. Nakon mjesec dana prešla je u Bodrum, na turskoj obali. Ko zna s kim. Odatle se, ali van zvaničnih luka sa još četrdesetak osoba ukrcala na gumenjak kojim je ilegalno ušla u Grčku, negdje blizu Atine. U glavnom gradu Grčke provodi izvjesno vrijeme čekajući na “signal” za nastavak puta.
Zadnja “ruka” ostavila ih je u planini: I stigao je. Već se duboko zagazilo u jesen. Ponovo kreće na put, ali pješke, kroz Albaniju ko zna kuda i opet ko zna skim, razrađenim međunarodnim kanalima, uzbrdo i uzbrdo, dok ih zadnja “ruka” nije ostavila i prepustila planini i to u najkraćim i najhladnijim danima u godini. Tri dana je tumarala po vrletima Prokletija u mećavi, ko zna što je jela i gdje je spavala. Raspala se odjeća, obuća, raspao se san o boljem životu, smrzao se na albansko-crnogorskoj granici.
Ali, svako precizno pitanje o vodičima, organizatorima puta, detaljima višemjesečnog putešestvija, na neki njen naivni način će ignorisati ili će odgovoriti tako da vam bude jasno da je glavne detalje izostavila.
Erve ne zna koliko je njeno stanje ozbiljno. Jedino zna da na ovaj put nije trebalo da kreće ili, barem, da je trebalo da ostane u Atini. “I to je Evropa”, šturo objašnjava.
Kada su je pronašli, u pokušaju da pređe ilegalno crnogorsku granicu, promrzlu i u nekom polusvjesnom stanju, bila je sa još nekoliko osoba. Svi oni prebačeni su u centar za azilante u Spužu i dolazili su joj, kaže, u posjetu.
Erve je beskrajno ljupka i simpatična. Lice joj se ozari kada na vratima ugleda sestre, ali i svako malo zgrči od bola koji je stalno prisutan. Sve sestre sa odjeljenja kojima još nije zapamtila ime, pa i nas, mene i drugaricu, profesoricu francuskog, oslovljava sa “mama”.
U sobi je sama i ko zna što joj sve prolazi kroz glavu u dugim danima i noćima, bez prijatelja, porodice, bez bilo čega što bi joj skratilo vrijeme u bolničkim danima koji se nižu i koji će se još nizati.
San o Belgiji, pretvara se polako u san o rodnom Kongu. A onaj o velikom i dugom putu na kraj drugog kontinenta, u san o malim, najmanjim koracima.
G. BOROVIĆ
