Svakako je rijetkost, naročito u Crnoj Gori, naići na mladu glumicu koja se u četiri godine uspješno predstavila u svim formama pozorišne igre, ostavljajući publiku u nedoumici koja joj od tih formi bolje „stoji“...
Od prvog komada u kome se još kao studentkinja pojavila, lutkarske predstave „Oro iz bajke“ 2009. godine, Jelena Simić se silno zabavlja na „daskama koje život znače“. Uvijek s osmijehom, ni jedan problem u životu ne doživljava kao prepreku, već kao mogućnost da nešto nauči i - nastavi dalje. A ako mislite da je riječ o determinisanoj mladoj dami koja je jako rano znala da će biti glumica, griješite. Prvo se bavila gimnastikom. Strast prema glumi spoznala je tek pred kraj osnovne škole.
- Pojavio se plakat za predstavu „Arlekin, sluga dvaju gospodara“ Gradskog pozorišta, koja se te 2002. godine igrala u Podgorici. To je bila jedna od prvih predstava koju sam pošla da vidim, a bila sam sedmi razred – kaže sagovornica Portala Analitika i ističe kako je to zainteresovalo za glumu.
Prelomni trenutak, dodaje, dogodio se ipak par godina kasnije, na gostovanju jedne od najpoznatijih i najdugovječnijih produkcija Centra za kulturu Tivat: „Bokeški D-mol“ u Podgorici u njoj je probudio želju da gluma postane njen poziv.
- Slučajno sam tada u novinama vidjela da su Željko Radunović i Davor Dragojević otvorili školu glume, pa sam sa drugaricom otišla kod njih. Danas su mi Željko i Davor kolege, pa se sa njima stalno šalim da sam jedna od njihovih prvih učenica.
„I - pošla sam na prijemni“: Iako je to „glumačko druženje“ bivalo sve rjeđe zbog obaveza u srednjoj školi, Jelena je u trećem razredu srednje škole odlučila da proba da upiše Fakultet dramskih umjetnosti, ali to nije objavljivala „na sva zvona“.
- Samo sam rekla da ću probati, a imala sam rezervu ako mi to ne uspije. Željko i Davor su me uputili da je posao težak, da zavisi od prilika koje će se ukazati i raznih drugi stvari, a ja sam odlučna da probam. Mnogo stvari me interesovalo, a gluma je bila samo prva na listi... I - uspjela sam da se upišem iz prvog puta.
Pohađati školu glume kod dvojice današnjih kolega za našu sagovornicu je bilo otkrivanje novog svijeta, kroz tadašnje predstave Gradskog pozorišta. Bila je u prilici da se nađe iza scene, da upozna kako funkcioniše pozorište, „ko sve stvara predstavu i da to nisu samo glumci...“
- Nisam tada bila svjesna svih problema, počev od toga da Gradsko pozorište nema svoju zgradu. Kako i mnogi mladi danas, poistovjećivala sam ga sa KIC-om „Budo Tomović“, a to je samo prostor gdje smo podstanari. Za mene je pozorište bilo – pozorište, gdje god da je. Nisam znala ni da „Bokeški D-mol“ nije produkcija nekog pozorišta, već Centra za kulturu Tivat, navodi Simić i dodaje:
- Tada su sa FDU izašle prve generacije i oni su mi bili uzori: Pavle i Branko Ilić, Andrija Milošević, Dubravka Drakić, Maja Šarenac, Vesna Vujošević, Stevan Radusinović, Ivana Mrvaljević, Srđan Grahovac, Jelena Đokić, Nada Vukčević... Toliko ih je, zaboraviću nekog... To su prvi glumci koje sam gledala, a sada su mi kolege!
Simić kaže da je trebalo preći naporan, stresan put i prilagoditi se do tada nepoznatim uslovima.
- Morala sam da se odvojim od porodice naglo, iako nisam bila baš ni premlada za to, sa svojih 19 godina. Studirala sam fakultet koji zahtijeva da ste tamo od osam ujutro do ko zna kada uveče, sa istim ljudima koje ne birate. A onda, količina kritike sa kojom smo se suočili kao studenti prve godine glume je nešto najstresnije: imaš utisak da ništa ne valja - način na koji govoriš, hodaš, igraš, pa počinješ da sumnjaš u razlog zbog kojeg su te primili... Pretpostavljam da oni koji su prije FDU išli u muzičku školu, bavili se nekim sportom ili slično, lakše prihvataju takve reakcije. A opet, koliko god je bilo stresno, mislim da je i dalje jedan od najboljih fakulteta koje čovjek može da studira. Ni jedan drugi fakultet ne pruži toliku mogućnost da upoznaš sebe, suočiš se sa svime, izađeš kompletno svjestan sebe, što možeš i ne možeš, na čemu treba da radiš, priča talentovana glumica.
Podrška i animacija: Sa FDU je, kaže, izašla ne kao potpuno formirana, već kao osoba koja je dobila priliku da sazri. Naučila je da bude otvorena, da se mijenja „ne da bi se prilagodila, nego da bi bila bolja glumica, a samim tim – i bolji čovjek“. Najveća podrška su joj, očekivano, bili majka, brat, najbolji drug i drugarica.
- Pored toga, za četiri godine provedene na FDU mi sa klase smo postali prijatelji i jedni druge smo „podizali“, ali i profesori koji su nam predavali, pa smo se zbližili i sa njima. Meni je mentor bio Branimir Popović i on mi je bio ogromna podrška. Uvijek smo imali s kim da razgovaramo: sa njim, Dubravkom Drakić, Vesnom Vujošević, zatim sa Larisom Dašić Simović, Sanjom Garić – svima! I sa Novkom Milošević, profesoricom fizičkog koja je sjajan pedagog, koja nas je učila da preskakanje kozlića nije samo savladavanje fizičke, već i psihičke prepreke.
Sa trećom godinom fakulteta stigla je i prva uloga u već pomenutoj lutkarskoj predstavi „Oro iz bajke“, koju je režirao jedan od najznačajnijih evropskih stvaralaca u tom dramskom segmentu, Bonjo Lungov.
- On je profesor na akademiji u Sofiji, i ima žestok režim rada. Bilo je naporno, naročito fizički, ali i izuzetno zabavno. Svaku lutku vodilo je troje ljudi, a lutke su sastavljene od predmeta iz svakodnevnog života; veoma kreativno, duhovito i nas je jako zabavljalo. I - rezultat je bio odličan, predstavu smo dugo igrali i u njoj uživali.
Upravo je ova predstava prije pet godina označila početak novog perioda lutkarske scene u Crnoj Gori. Simić je bila u generaciji koja se prva oprobala u toj „novotariji“ i kaže da joj je to otvorilo vidike.
- Još nismo imali predmet Animacija koja podrazumijeva rad sa lutkama, ali i predmetima, djelovima tijela. Upravo smo kroz rad na predstavi „Oro iz bajke“, a kasnije kroz Animaciju, shvatili koliko to oslobađa glumca, otvara razne mogućnosti, glasovne karakterizacije... Sa svakom novom predstavom, radi se sa različitim tipovima lutaka, pa iznova učiš... Sve je to jako zabavno, ne sputava glumca i nije ništa manji zadatak nego uloga u nekoj „klasičnoj“, dramskoj predstavi – priča s oduševljenjem naša sagovornica.
Zato je poziv iz Gradskog pozorišta, jedinog u Crnoj Gori koje ima lutkarsku i scenu za djecu za nju bio poseban dar.
- Bogatstvo Gradskog pozorišta je što ima te tri scene: Lutkarsku, Dječiju i Večernju scenu, što znači da su ti šire mogućnosti da sebe unaprijediš. U jednoj sezoni imaš premijeru lutkarske predstave, u narednoj nešto drugo...
Nikad veća trema kao sa „Kinezom“: Jelena otkriva da je najveći strah od reakcije publike imala za predpremijerno izvođenje „Kineza“ u Podgorici, a u publici - dva odjeljenja starijih razreda osnovne škole, nekoliko srednjoškolaca i kolega glumaca.
- Predstava je neobična i ima dokumentarnih djelova s upadima naših, ličnih priča i vraćanjem na tekst. Mislim da u životu nikada nisam imala veću tremu... Kada su djeca počela da ulaze, toliko su mi se osušila usta, srce mi je lupalo. To je uzrast koji rijetko dolazi u pozorište i za koji nije bilo dovoljno predstava. Ti mladi ljudi koji nisu „ni djeca ni odrasli“, teško se mogu zabaviti uz dječije predstave, a one za odrasle im nisu dovoljno razumljive. Na nekim mjestima su se smijali, unaprijedili našu igru, kada prepoznaju sebe, ono što im je blisko. I nas glumce, Emira Ćatovića, Gorana Slavića i mene, to je toliko „razgalilo“ da je igra dobila potpuno novi nivo.
U matičnom teatru već dva puta je bila u prilici da sarađuje sa Jagošem Markovićem, prvo u „Lukrecija iliti Ždero“, a zatim i u „Čarobnjaku iz Oza“ koji je premijerno izveden prošlog mjeseca. Te dvije drame, različite i po publici kojoj su namijenjene, nose jako zahtjevne dionice u kojima smo vidjeli tek dio vještina Jelene Simić.
- Jagoš je beskrajno maštovit, duhovit, napravi genijalnu atmosferu za rad i iz nje ne može da izađe nešto što ne valja. Bila sam na četvrtoj godini FDU kada sam prvi put radila s njim i to mi je bio novi svijet. On se ne trudi da sve bude stogo organizovano, „nabaca“ sve moguće ideje, koristi elemente koje poželi u tom trenutku: kostime, scenografiju, sve što misli da će glumcu da omogući da nađe pravi „trag“ za ulogu...
Iz takvog slojevitog rada nastala su tri lika: Đina „koja je imala dvije rečenice teksta“, „kultna Marica“ i Ciganka akrobatskih osobina.
Kao priča iz novina: Slavka Nelević i Branimir Popović rekli su Jagošu da sam se bavila gimnastikom, pa je on na jednoj probi tražio da vidi što znam. Pokazala sam neke od jednostavnijih akrobatskih elemenata koji bi mogli da funkcionišu u predstavi i on je od toga napravio cijelu scenu Cigankinog oživljavanja Džona. Kultna Marica nastala je isto slučajno, jer je u tekstu Ždero samo pominje u jednom monologu. Naša Marica ide za gospar Trojom, radi sve što treba, donosi, odnosi... Jagoš je predlagao, ja sam razrađivala, zabavljala se radeći, i zajedno smo napravili lijepu ulogu.
Ali, posebne emocije kod Jelene izaziva sami pomen predstave „Bokeški D-mol“. Od prošle godine ona igra glavni ženski lik, Katarinu Šparović.
- Bilo mi je nevjerovatno kada se to desilo, kao neka priča iz novina - da dobijem ponudu za glavnu žensku ulogu u predstavi koju sam gledala kao mala i zbog koje sam i poželjela da se bavim ovim poslom! Nevjerovatno! To je kultna predstava koja se igrala jako dugo, deset godina, pa su bile tri godine pauze, i onda je napravljena predstava dijelom sa novom postavom, a dio glumaca je ostao.
Za pripremu je imala malo vremena. Sa kolegama Julijom Milačić, Andreom Mugošom i Emirom Ćatovićem mjesec dana je učila akcente iz Perasta i s Njeguša od inspicijentkinje predstave, Slavke Nelević, dok je Momčilo Otašević bio „spašen“ jer u predstavi ne koristi lokalni govor.
- U Tivtu smo u prvom krugu radili sedam dana, pa još četiri prije premijere i – to je bilo to. Sticajem okolnosti, reditelj Milan Karadžić bio je samo na jednoj probi; došao je i rekao: „Ja u vas vjerujem, vi ste sjajni glumci“ i savjetovao nas o čemu da vodimo računa. I on je neko ko zna da kaže jednom rečenicom sve što treba da znaš, da ti je sve jasno. Publika i dalje obožava tu predstavu.
Posebno uzbuđenje za Jelenu bila su gostovanja predstave u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu i, naročito, Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, koje ima 900 mjesta, pa je dodato još 100 kako bi ušli svi zainteresovani.
- Igrali smo na velikoj Ljetnjoj pozornici u Tivtu, ali je drugačiji osjećaj na otvorenom. Ovdje je bio zatvoreni prostor - toliko ljudi koji nas gledaju... Tu predstavu mogla bih da igram svako veče i da mi nikada ne bude teško.
Otići, naučiti, vratiti se: Ali, ovdje nije kraj Jeleninim talentima. Već tri godine je članica baletske trupe „Ballo“.
- Nije lako baviti se plesnim teatrom. Ovakvo pozorište je moja prva ljubav, jer sam se kao mala bavila gimnastikom i plesom, pa moje tijelo prepoznaje te stvari.
Bez obzira što igram u klasičnom pozorištu, voljela bih da dobijem priliku da više radim na takvim projektima. Plesni teatar otvara razne mogućnosti. Bila sam veoma zahvalna i srećna kada su me Slavka Nelević i Tamara Vujošević Mandić pozvale da se priključim „Ballu“. Prvi nastup sa njima bio je u predstavi „Čaura“ gdje sam zamijenila Tamaru. Tada sam se prvi put suočila sa plesnim programom koji traje više od sat vremena, trebalo je zapamtiti toliko koreografije... Ali, tu sam na potpuno novi način doživjela pozorišni prostor. Kod nas ples nije osobito popularan, nemamo ni tradiciju ali, čini mi se da sve više ljudi dolazi da gleda naše predstave. Sve je više onih koji znaju za „Ballo“ i čime se bavimo, kaže mlada glumica.
Postavlja se pitanje da li se u Crnoj Gori može na pravi način vrednovati sve ovo od čega je sazdana?
- Nisam razmišljala da živim i radim u drugoj sredini, ali jesam da se usavršim negdje vani. Gledala sam kurseve koji se baš tiču plesnog, fizičkog teatra na školama sa dugom tradicijom. Ali, ovdje su moji prijatelji, ovdje sam odrasla. Mi jesmo mala sredina, ali nema razloga da ostanemo uskih pogleda, interesovanja i shvatanja. I zato bih voljela da odem, da saznam i naučim nešto novo, pa da vratim znanje ovamo, zašto da ne?
Kristina JERKOV
