“Dva puta sam bila u Argentini i oba puta se ośetila kao svoj na svome. Naš me je narod dočekao sa takvim oduševljenjem da nijesam mogla da se suzdržim da ne zaplačem. Pogotovo kad sam puno razgovarala sa Jelenom, staricom od 80 godina koja govori starocrnogorski jezik koji se govorio u Banjanima. I dalje sam u kontaktu sa ‘mojim Argentincima’, koji čuvaju Crnu Goru u srcima i kažu da u njima teče crnogorska krv”, kaže Baranka Tanja Sekulić za Portal Analitika.
Završila je dva fakulteta, prvo Pomorski, nakon čega je na pariskoj Sorboni diplomirala na Slavistici “Strani jezik, literatura i civilizacija”. U Parizu, gdje živi i radi. slika i piše kratke priče.
Naši iseljenici u Argentini, kaže, na kolima često imaju naljepnicu “CG”, a nije rijetko da firme koje osnuju nazovu “Montenegro”.
“Ipak, najviše me se dojmila Montenegrina, naselje u pokrajini Ćako, koje su osnovali Crnogorci. I sada tamo ima fudbalski tim koji se zove - Montenegro”, kaže sagovornica Portala Analitika.
Sekulić je vatreni borac za očuvanje i institucionalizovanje crnogorskog jezika i sprema doktorat na temu: “Lingvistička i sociolingvistička analiza crnogorskog jezika”. Kao i većina u dijaspori, beskrajno i beznadežno je zaljubljena u Bar iz svog djetinjstva.
ANALITIKA: Vaše djetinjstvo na Topolici bilo je u znaku beskrajnih druženja po tek napravljenim ulicama i u šumarcima kojih odavno nema. Mislite li da je upravo to odredilo Vašu slobodnu prirodu i neukalupljenost u društvene norme ponašanja “od sedam do tri”? SEKULIĆ: Topolica je za mene mjesto slobode i odrastanja u toj slobodi. Tada nijesam bila svjesna da u njoj ima samo jedna - Ulica Maršala Tita, i dva parka u koja smo išli u specijalnim prilikama da skupljamo pinjole. Bile su i dvije šumice i jedan fudbalski teren koji je naš otac napravio iza zgrade zvane “Šestica”. Tačno je da smo imali neograničenu slobodu, ali ipak je morao da se poštuje i kućni red, od 14 do 17 sati, i tu nije bilo popuštanja. Pamtim taj period po igranju klikera i fudbala sa dječacima iz ulice. Poslije su ovi stariji otkrili da možemo da pravimo kuće na drveću, i tamo su skrivali “Čik”, kojeg smo mi mlađi kradom uzimali i listali u najvećoj tajnosti. Sve to može da se uobliči u priču o odlasku na plažu koja je bila odmah kod “Turista” i prvim kupanjima poslije paljenja guma za 1. maj. Tako sam odrastala nesputana i slobodna, i takva sam po prirodi. Ne stajem ni u jedan “kalup”.
ANALITIKA: Nakon završene Gimnazije, obreli ste se na Fakultetu za pomorstvo Kotor. Osamdesetih godina, ali i danas, to se smatralo fakultetom za muškarce.
SEKULIĆ: Moja želja kao srednjoškolke je bila da učim nautiku, ali žensko to nije moglo u našoj Gimnaziji, pa sam upisala humanistički smjer – novinarstvo, što je bila moja druga želja. Po završetku srednje škole otišla sam u Kotor na Fakultet za pomorstvo, jer je bio predviđen za rad u špedicijama i agencijama kojih je Bar bio pun, tako da sam pretpostavljala kako ću odmah naći posao kad završim fakultet. Nije bilo tako.
ANALITIKA: Centralni događaj koji je odredio Vaš odnos prema mnogim stvarima, u ličnom i poslovnom smislu, bio je odlazak van Crne Gore. Kako ste se odlučili na taj korak, i šta je on značio u Vašem životu?SEKULIĆ: Ja sam izbivala iz Crne Gore prvi put 1989. i živjela u Londonu. Vratila sam se u Crnu Goru kad je počeo rat da budem sa svojom familijom i sa mojim narodom. Drugi put sam otišla iz Crne Gore šest mjeseci po bombardovanju 1999. godine. Bilo mi je dosta svega. Odlučila sam da odem na neko ljepše mjesto da živim i da se malo odmorim. No, eto, taj odmor malo potraja.
ANALITIKA: U mislima prosječnog Crnogorca, riječ “Sorbona” i dalje izaziva divljenje, što se univerzitetskog obrazovanja tiče. Kako se Baranka snašla na tom prestižnom fakultetu, i kako su izgledali ti susreti dvije civilizacije i mentaliteta?
SEKULIĆ: Sorbona je prestižni univerzitet na kojem se osjećate opušteno i prirodno. Nema one strogosti i “gvozdene ruke”, kao što je bilo kad sam ja studirala. Student je ovdje vrlo poštovan i njegovo se mišljenje uvijek uvažava. Tamo se “ne ide na ispit kao na gubilište”, na šta je ponekad ličilo moje prvo studiranje. Francuzi su poznati po ležernosti, obrazovanju, vjeri u zajednički život različitih ljudi, tako da mi je to mnogo pomoglo da se prilagodim. Kad sam se te godine upisala na slavistiku, nije bilo pomena o crnogorskom jeziku, ali sam nekako znala da će doći dan da se i on imenom izdvoji kao i ostali jezici sa prostora bivše Jugoslavije. Kad sam bila na drugoj godini, počelo je da se govori kako će se uvesti lektorat za crnogorki jezik. Od tada sve kreće nabolje za crnogorski jezik i on se upisuje ravnopravno sa srpskim, hrvatskim, bosanskim na našim diplomama. Jest da je prihvaćeno mišljenje da se radi o jedinstvenom štokavskom jezičkom sistemu, i to je u gramatičkom smislu jedan jezik, međutim, to su sistemski četiri sociolingvistička jezika.
ANALITIKA: Aktivni ste borac za institucionalizaciju crnogorskog jezika. Kakav je uopšte njegov položaj kod nas i u svijetu, naročito lingvističkom, uopšte?
SEKULIĆ: Ja govorim i pišem crnogorski jotovanu varijantu. Smatram da kod nas još nije zaživio crnogorski jezik onako kako zaslužuje. Da li su se ljudi uplašili novina u jeziku - ta dva nova grafema ili je jednostavno ta priča o jeziku već toliko puta korištena u političke svrhe da je i običan građanin zasićen njome? Što se tiče svijeta, na univerzitetima je prihvaćen ovaj naziv BCMS, i svi se ti jezici predaju kao jedan. Naravno, ako ima nekih razlika, one se navode.
ANALITIKA: Nostalgija za Crnom Gorom, i prisjećanje na djetinjstvo stalan su motiv Vaših kratkih priča, koje se publikuju uglavnom po inostranim portalima, rijetko u Crnoj Gori. Ljubitelji Vaše književnosti smatraju da je najveća vrijednost tih priča brutalna iskrenost, bez uljepšavanja, a kritičari Vam zamjeraju to isto. Pišete otvoreno o događajima koji su se zaista desili, od pokušaja pedofilskih napada u Baru do samoubistava i tragičnih ljubavi... Kad se očekuje knjiga?
SEKULIĆ: Moje priče su zapis mojega odrastanja, i u njih me vjerovatno gura nostalgija za tim vremenom. Uglavnom su istinite, mada u nekima ima i fikcije. Sve to miješano daje dobru osnovu za pisanje. U nekim pričama su imena promijenjena, a u nekima nisu. Ja sam po prirodi vrlo otvorena i takva sam i u pričama. Volim da podsjetim ljude na prošla dobra stara vremena, iako je u njima bilo itekako teških trenutaka o kojima pišem. Što se tiče knjige, to najmanje zavisi od mene. Imam dovoljno priča, sad treba tražiti izdavača i sve što uz to ide.
ANALITIKA: Stalno ste nastanjeni u Parizu, pišete, slikate - kakav je dan Tanje Sekulić u gradu svjetlosti?SEKULIĆ: Moj dan počinje jednom dobrom kafom i onda se nastavlja kreativna radionica, u zavisnosti što mi je tog dana prioritet. Ponekad me ponese pisanje, ponekad me obični izlazak na ulicu odvede u neizvjesnu šetnju “evropskim Buenos Airesom”. To ja okrećem na moj način, jer obično za Buenos Aires kažu da je “Pariz Latinske Amerike”.
ANALITIKA: U dva navrata ste u Argentini predavali crnogorski jezik našim iseljenicima, na fakultetu u pokrajini Ćako na sjeveru te zemlje? S kakvim ste osjećajem pošli na to putovanje i šta Vas je dočekalo?
SEKULIĆ: Dva puta sam bila u Argentini i oba puta se ośetila kao svoj na svome. Naš me je narod dočekao sa takvim oduševljenjem da nijesam mogla da se suzdržim da ne zaplačem. Pogotovo kad sam pričala sa Jelenom, staricom od 80 godina koja priča starocrnogorski jezik koji se govorio u Banjanima. Ni u jednom trenutku nijesam osjećala nikakvu nelagodu, već naprotiv kao da sam sa njima rasla. I dalje sam u kontaktu sa “mojim” Argentincima, koji čuvaju Crnu Goru u srcima i kažu da u njima teče crnogorska krv. To možete čuti od svih mlađih ljudi koji su poneđe i četvrta generacija naših iseljenika. Karakteristično je i to da na kolima imaju naljepnicu “CG”, a neki ljudi iz toga kraja imaju i firme koje se zovu “Montenegro”. Ipak, najviše me se dojmila Montenegrina, naselje u pokrajini Ćako, koje su osnovali Crnogorci. I sada tamo ima fudbalski tim koji se zove “Montenegro”.
ANALITIKA: Za Vas obično kažu: “Proputovala je cio svijet, ali od Bara nije mrdnula”, koliko se slažete sa tom lokal-patriotskom tvrdnjom?
SEKULIĆ: Proputovala sam dosta i vidjela svijeta, ali ne dam pedu Bara za sve to. Živim u “najljepšem” gradu na svijetu, ali za mene je moj Bar sa one dvije-tri ulice najljepši i tako će uvijek ostati. Skoro sam napisala u jednoj priči kao podnaslov: “intelektualne i seksualne migracije jedne provincijalke”. Eto, to sam ja.
Željko MILOVIĆ
