Dva humanitarca, nakon razornog cunamija koji je 2004. godine pogodio Indoneziju, zaljube se i počnu priču u zemlji koja nije naklonjena homoseksualnim osobama. Ipak ni šerijatski zakon ih nije mogao spriječiti u namjeri da posvete svoje živote jedan drugom.
„U mjestu u kome smo živjeli na snazi je bio šerijatski zakon. Ipak za taj zakon je najbitniji odnos žene i muškarca. Obraćali su pažnju na to da li žena i muškarac koji nisu u braku, žive u istoj kući. Nisu obraćali pažnju što dva muškarca žive u istoj kući, tako da za nas nije bilo problema“, uz osmjeh priča početak veze koja je kasnije prerasla u brak Indonežanin Windu Prasetio.
Dodaje da je ista situacija bila i u Avganistanu u kome su boravili oko dvije godine.
Gergov posao ih vodi u Crnu Goru, o kojoj nisu znali ništa, ali koju su odabrali kao mjesto boravka nakon kraćeg odmora u našoj zemlji.
„Za Crnu Goru smo se odlučili isključivo zbog mog posla. Bio sam u procesu rotacije na radnom mjestu i u ponudi je bila i Crna Gora“, otkriva Njemac Georg Wiesner.
„Egzotični“ stranci koji rade što žele: U Crnoj Gori su već četiri godine i postoji mogućnost da ostanu još dvije. Do sada nisu imali nikakvih problema. Pretpostavljaju da je to zbog činjenice da su stranci.„Mi kao stranci u Crnoj Gori smo mnogo sigurniji u poređenju sa crnogorskim gej parovima ili LGBTQ osobama. Mnogi ljudi ovdje znaju da smo Georg i ja par, ali mnogi razmišljaju da je to u redu jer se ne radi o Crnogorcima“, kaže tamnoputi Windu.
Sa njegovim mišljenjem saglasan je i njegov bračni partner koji dodaje da nikada nisu bili u situaciji da im neko nanese zlo ili da se plaše za sebe.
Prisjeća se trenutka kada su se doselili u našu državu i kada je trebalo da pronađu stan. Kaže da su skupa gledali ponude, te da njihov trenutni stanodavac zna prirodu njihovog odnosa.
„Izuzetno je fin sa nama i često popijemo zajedno piće u gradu. Ali mislim da je to zato što smo stranci… Razmišljaju o nama kao o „egzotičnim“ ljudima koji mogu da rade što žele, dok ostali, po tim shvatanjima, ne treba da se ponašaju tako,“ objašnjava Georg.
Vindu dodaje da Crnogorci smatraju da je odnos sa homoseksualcima u redu, ali samo ako je poslovni..
„Ako se radi samo o druženju, ponekad odbijaju da izađu sa nama, da ih ljudi ne bi povezali sa homoseksualcima iz Podgorice i Crne Gore“, govori Indonežanin.
Ipak, obojica razumiju strah od „opasnog povezivanja“ sa svijetom LGBTQ osoba i odnosa prema ovom pitanju.
Prva bitka je bitka sa samim sobom: Simpatični Windu kaže da ima razumijevanja za crnogorsku kulturu jer je slična onoj iz koje dolazi. Razumije strah od prihvatanja sebe i činjenice da si dugačiji, od reakcije porodice. Ipak, iako nije lako prihvatiti sebe „drugačijim“, kaže da je to jedini način ka srećnom životu.„Ljudi prvo treba da spoznaju sebe i da se prihvate onakvima kakvi jesu. Ako prođu kroz to mislim da će biti lakše da kažu svijetu ko su. Prvo treba da reći svojoj porodici za orijentaciju – braći, sestrama, roditeljima, rođacima… Nije lako. Znam iz ličnog iskustva. Moja porodica zna za mene i Georga. To su prvi koraci koje morate da uradite, sve poslije toga će doći lakše i na svoje mjesto“, smatra sagovornik Portala Analitika.
Visoki Njemac nastavlja priču svog bračnog druga i kaže da LGBTQ osobe treba da shvate da ne moraju da se bore protiv svijeta za svoja prava. Prava je borba ona koja se odvija u samoj osobi.
„Treba na mirni način i konstruktivnom komunikacijom da objasnimo drugima da LGBTQ osobe ne žele nikome da naude. Postoje mnogi problemi u raznim zemljama poput – korupcije, terorizma, kriminala i slično, koje ne izazivaju LGBTQ osobe. Ovi ljudi uglavnom žive povučeno, mirno“, smatra Georg.
„To je kao da otvarate vrata prema otvorenom svijetu“, uključuje se u priču Windu.
Kaže da njih dvojica često razgovaraju o situaciji i položaju LGBTQ populacije kod nas. Smatra da se nekoliko ljudi bori za prava svih i da je ova manjina još uvijek dosta zatvorena te da bi to trebalo da se promijeni.
Georg dodaje da to nije samo problem u Crnoj Gori i opet ponavlja da se situacija može promijeniti tek kada ljudi prihvate sami sebe.
Prajd nije shvaćen kao nešto na što treba biti ponosan: Georga je tokom prvog crnogorskog Prajda javnost upoznala po tome što je na pomenutom događaju umjesto transparenata nosio fotografiju svog supružnika.„To je jedna simpatična priča. Mnogo ljudi mi je tada prišlo i pitalo me – što se dogodilo sa ovim momkom? Svi su očekivali neku tužnu priču – da je poginuo ili nešto tako slično“, prisjeća se Njemac.
Windu dodaje da je to u stvari bila njegova ideja.
„Kako živimo u Crnoj Gori htjeli smo da učestvujemo u Povorci ponosa zajedno. Ali nekoliko dana prije Prajda dobio sam ponudu za kratku misiju u Avganistanu od njemačke NVO za koju sam ranije radio. Prihvatio sam ponudu i otišao u Avganistan, ali sam želio da budem i u povorci pa sam rekao Georgu da me povede sa sobom. Tako je on napravio moju fotografiju i nosio je na Paradi“, objašnjava sagovornik Portala Analitika.
Prošle godine su uspjeli da ostvare svoju želju i da obojica prisustvuju Paradi ponosa.
Georg kaže da je druga bila mnogo mirnija, ali sa manje učesnika i dodaje da je odluka gradonačelnika Glavnog grada Slavoljuba Stijepovića da prisustvuje pomenutom događaju bila dobra stvar.
Stavove mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija pred obje parade smatraju pojavom koja nije karakteristična samo za Crnu Goru već se dešava svuda u svijetu.
„Čini mi se da je 2013. godine bilo mnogo jačih i težih poruka koje je slao Amfilohije, dok je prošle godine njegova poruka bila mnogo mirnija, lakša… Ako se ima u vidu ta prva godina, vidjećete da nisu Podgoričani demonstrirali, već samo huligani koji su iskoristili priliku da unište grad“, primječuje Georg.
Ipak, postoji nekoliko stvari koje mu smetaju kada je u pitanju svjetski poznat način borbe LGBTQ osoba za svoja prava.
„Ono što me uvijek rastuži jeste činjenica da lokalna zajednica veoma malo učestvuje u Paradi. Uvijek su tu aktivisti i borci za ljudska prava. Ima i onih koji nisu aktivisti, dođu na Prajd ali se kriju iza maski kako ih drugi ne bi prepoznali iz straha da ih ne napadnu. Tužno je i da pripadnici LGBTQ populacije uopšte ne dolaze na Povorku ponosa. Očekuju da se neko drugi bori za njihova prava, a sjede kod kuće i pretvaraju se da se ništa ne događa, da se ne radi o njima“, izričit je Georg.
Smatra da je veliki problem sa pripadnicima pomenute populacije što većina njih ne prihvata sebe same.
„ Zato i ne mogu da osjete i shvate Prajd – Povorku ponosa. Nisu ponosni. Kriju se. To je veliki problem. Aktivisti ne mogu da urade mnogo ako nemaju podršku zajednice za čija se prava bore“, iznosi svoja zapažanje Berlinac.
Kako dolazi iz kulture za koju smatra da je slična crnogorskoj Windu objašnjava da dio problema dolazi i iz društva kojim smo okruženi te vrijednostima koje se baštine.
„Veliki je pritisak na LGBTQ osobe koje se pitaju što će okolina uraditi ako im priznaju“, priča Indonežanin.
Govori da slične probleme imaju i osobe u selima i manjim gradovima u Indoneziji, te da je nešto bolja situacija u velikim gradovima poput Džakarte.
Parada kao slavlje a ne politički čin: Obezbjeđenje, mali broj učesnika, nemire na ulicama i sve ono što je pratilo prethodne tri crnogorske parade bračni par koji trenutno živi u Podgorici smatra tek kao jednu razvojnu fazu kroz koju su prošli svi prajdovi u svijetu.
Georg kaže da je imao prilike da gleda snimke Prajda u Varšavi u Poljskoj i to od početka 2000. godine pa do poslednje.
„Prva je bila slična onoj prvoj u Podgorici, a onda se mijenjala. Sve manje i manje je bilo policajaca koji su štitili učesnike. Sada se na snimku mogu vidjeti policajci koji stoje u daljini i to bez zaštitne opreme. Situacija se promijenila. Mijenja se svuda u svijetu“, objašnjava Njemac.
Windu dodaje da se nada da će svake naredne godine biti sve manje policajaca a sve više učesnika, ne samo pripadnika LGBTQ zajednice već i ostalih.
„Prajd treba da postane festival ljubavi a ne samo bitku za prava“, smatra sagovornik Portala Analitika.
„U ovom trenutku Povorka ponosa u Podgorici je politički događaj – borba za ljudska prava. S druge strane u Njemačkoj, u Berlinu, gdje se svake godine organizuje Prajd, uvijek je teško naći temu koja će da predstavlja ono zašto se borimo na tom Prajdu. Te Povorke sada sve više liče na festivale – ljudi izlaze na ulice, zabavljaju se… Možete vidjeti hiljade ljudi, porodice sa djecom… Više se ne radi o političkom događaju, to se promijenilo“, nastavlja Georg priču svog životnog partnera.
Za veću vidljivost LGBTQ zajednice imaju nekoliko predloga, kao što je veća vidljivost lezbejki a ne samo deklarisanih gejeva, te podrška ljudi koji nisu javno deklarisani kao pripadnici pomenute populacije.
„Mislim da nije poenta u tome da javno kažete da pripadate LGBTQ populaciji već da pokažete da podržavate zajednicu kojoj pripadate, da učestvujete u akcijama koje se prave a koje se tiču vas. Najvažnije je da se ne zatvarate u sebe. Ne treba da čekate da zajednica nešto uradi za vas, već uradite i vi nešto za sebe“, smatra Windu.
Intimnost za četiri zida: Iako se osjećaju sigurno u Crnoj Gori ono što im fali jeste mogućnost da u javnosti rade obične, svakodnevne stvari koje su hetereseksualnim parovima dozvoljene. Nedostaje im mogućnost da se u toku šetnje drže za ruke ili možda razmjene poljupce.
„Ovdje se nismo držali za ruke jer bi nas ljudi na ulici drugačije posmatrali. Kada smo u Njemačkoj držimo se za ruke, poljubimo, jer to je tamo nešto normalno, svakodnevna stvar“, priča Windu.
„Dok hodate ulicom u Berlinu niko ne obraća pažnju na to kako ste se obukli, kakva vam je frizura, koju boju kože imate i sa kim se držite za ruku. Ovdje je drugačije“, kaže Georg.
Ono što primjećuju jeste da našem Glavnom gradu fali prostora koji bi bili namijenjeni LGBTQ populaciji ali u isto vrijeme i bezbjedni.
„Ipak, treba biti jasno i drugima koji ne pripadaju ovoj populaciji da su uvijek dobrodošli u takve lokale. Na primjer, u Džakarti, negdje 2000. godine smo imali tri takva noćna kluba. Na žalost sada postoji samo jedan, ali ako uporedim Indoneziju i Crnu Goru gdje su uglavnom slične kulture, tužno je da Glavni grad nema tako nešto, a Crna Gora pretenduje da uđe u Evropsku uniju“, objašnjava Windu.
Strejt frendli žurke: Prošle godine njih dvojica su došli na ideju da naprave žurku na koju su pozvali i heteroseksualne i homoseksualne osobe kako bi se druženjem otklonile predrasude u vezi sa različitostima.
Dobili su samo pozitivne reakcije.
„Ljudi su nam govorili – Ovo je prvi put da imamo svoj prostor, a da se ne radi o podrumu ili nekom prostoru koji je sakriven“. U pitanju je bio lijepi prostor na otvorenom. Žurka je nosila naziv „Straight friendly party“. I dosta heteroseksualaca je prisustvovalo“, priča Georg.
Dodaje da podizanje svijesti uvijek teče na isti način.
„Prvo se ljudi okupe zajedno na istom mjestu, u istoj grupi, kako bi se manjina mogla osnažiti jer su svi skupa. Kako se proces razvija, ali i okolina mijenja, polako se grupa više otvara i ne ostaje u getu“, smatra sagovornik Portala Analitika.
Žurku nisu reklamirali po gradu jer su sve organizovali o svom trošku. Kažu da bi vrlo rado organizovali sličan događaj ali se još uvijek oporavljaju od „finansijskog fijaska“ prethodnog.
Kristina ĆETKOVIĆ
