Odluka Predsjedništva SDP-a da podrži aktuelnu Đukanovićevu Vladu i da odbije prijedlog opozicije o formiranju prelazne vlade, za poznavaoce crnogorske političke scene ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Šef poslaničkog kluba SDP-a Borislav Banović nagovijestio je kakva će odluka njegove stranke biti još nakon razgovora SDP-a i predstavnika opozicije, kada je poručio da će partijskim organima prenijeti stavove i informacije koje su dobili od opozicije, ali da njegovoj stranci prelazna vlada svakako nije prioritet.
Iz SDP-a su ranije poručivali da „neće biti izbora u godini kada se očekuje poziv za pristupanje NATO-u“. Taj politički i državni cilj, pristupanje NATO-u, manji koalicioni partner isticao je kao conditio sine qua non svoje eventualne saradnje sa opozicijom, tako da je i samo prihvatanje pregovora sa predstavnicima opozicionih stranaka, od kojih je većina otvoreno protiv ulaska Crna Gora u Sjevernoatlanski savez, u startu izgledalo, u najmanju ruku, neozbiljno.
Promašena taktika: Nije tajna da u koaliciji na vlasti ne cvjetaju ruže i da su spoljnopolitički ciljevi (čitaj pristupanje NATO-u i EU) možda neke od rijetkih tema oko kojih nema razmirica na relaciji SDP i DPS. Čak je i lider SDP-a Ranko Krivokapić u posljednjem intervjuu na Televiziji Vijesti optužio DPS za pljačkaške privatizacije, korupciju na visokom nivou, sudove koji sude po partijskom nalogu...
Kad se svemu tome doda nezadovoljstvo SDP-a koalicionim sporazumom i neuspjeh da se aneks koalicionog sporazuma, čije se potpisivanje odlaže u nedogled, definiše onako kako su oni planirali, razumljivo je da je SDP želio da otvori neku vrstu alternative prema opoziciji kojom bi priprijetili DPS-u.
Međutim, ako je priča o prelaznoj vladi sa opozicijom bila pokušaj da se DPS-u stavi do znanja da imaju alternativu, ta taktika je u startu bila promašena.
Jer i sam SDP zna da u godini kad se očekuje poziv za NATO ne smije biti političkih turbulencija, a posebno ne pregovaranja sa strankama (prije svih NOVA i SNP) koje se otvoreno protive pristupaju Crne Gore Alijansi.
A i da nije NATO-a, pitanje je da li priča o prelaznoj vladi, kao instrumentu za smjenu DPS-a, uopšte u ovom trenutku ima ikakvog smisla. DPS i SDP, nakon turbulencija i pregovora SDP-a sa opozicijom nakon izbora u Podgorici, drže vlast u Glavnom gradu a aktuelni Đukanovićev saziv, u kojem su i tri ministra iz SDP-a, funkcioniše u punom kapacitetu.
Ko gubi ima pravo da se ljuti: Odbijanje SDP-a da pruži podršku prelaznoj vladi u opoziciji je izazvao oštre reakcije – reklo bi se, neopravdano, iz prostog razloga što niko među opozicionarima nije realno ni mogao očekivati da će ta podrška uslijediti i na čemu su bazirali svoje nade. Osude opozicije su dodatno neopravdane zato što su već imali iskustvo pregovora sa SDP-om, nakon lokalnih izbora u Podgorici, i to onda kada su pregovori bili mnogo ozbiljniji i kada su očekivanja za podršku smjeni DPS-a bila mnogo realnija. Ako ništa drugo, a ono zbog turbulentnih odnosa DPS-a i SDP-a na podgoripkom nivou.
Ali, negativan odgovor SDP-a oko prelazne vlade doprinio je da se nikad razjedinjenija opozicija ponovo ujedini oko jedne stvari – ovoga puta u ispoljavanju revolta prema SDP-u i njegovom lideru.
„Još jedna prevara Ranka Krivokapića, krah ideje o prelaznoj Vladi“, „Očekivanja od SDP-a su završena nakon lokalnih izbora u Podgorici“, „SDP će i dalje nastaviti da čvrsto drži vreću onima koji kradu“, „SDP iznevjerila građane i Crnu Goru“ – samo su neke od revoltiranih izjava opozicionih političara.
Međutim, teško da ima velikog osnova za ovoliko razočarenje, jer bi upravo drugačija odluka SDP-a bila veliko iznenađenje.
Nakon odgovora SDP-a, Demokratski front je opet aktuelizovao priču o protestima i revitalizovao planove da se u razgovorima sa pristalicama pripreme „svi neophodni uslovi za uspješne proteste koji mogu otvoriti put demokratizaciji“.
Tako je neslavni ishod istorijski kratkih pregovora sa SDP-om imao za posljedicu da je opozicija koja, iako nije dobila ono što je zvanično tražila – prelaznu vladu, jeste dobila priliku da revitalizuje zaboravljene priče o protestima i o napuštanju parlamenta. Time bi, kako se nadaju, nastavili pokušaje da konsoliduju redove razbijene poslije serija izbornih poraza i obračunaju se, kako su u utorak ocijenili iz NOVE, sa onima koji bi u organizaciju protesta ušli kao peta kolona i bili „trojanski konji“ režima.
Neozbiljna ponuda: U čitavoj priči nije bilo mjesta za brigu u DPS-u, u kojem čak nijesu ni pridavali pretjeranu pažnju pregovorima opozicije i SDP-a.
Samo je šef poslaničkog kluba DPS-a Predrag Sekulić izjavio da je odbijanje koncepta prelazne vlade od strane SDP-a bilo očekivano i naglasio da je ova inicijativa „u startu bila neozbiljno koncipirana“, te da je „više služila opoziciji za unutrašnje obračune nego što je bila ozbiljna ponuda“.
Iz DPS-a su u pravu makar u jednom – da je čitava ova priča u startu bila neozbiljna i da ni jedna ni druga strana u pregovorima nijesu imale previše očekivanja - barem ne kada je u pitanju smjena DPS-a i instaliranje prelazne vlade.
SDP je htio da pregovarajući sa opozicijom pošalje poruku DPS-u da imaju alternativu, što je u startu promašena taktika, jer su stranke na vlasti vezane ciljem koji je i za jedne i za druge do daljnjega apsolutni prioritet, a to je – NATO. Nakon priče o prelaznoj vladi ali i kraha pregovora nakon lokalnih izbora u Podgorici, jasno je da SDP ipak nema neku alternativu u opoziciji, makar ne kad su u pitanju spoljnopolitički ciljevi, prije svih pitanje NATO-a.
Tako da su pregovori SDP-a sa opozicijom oko prelazne vlade u najboljem slučaju, bila samo loše koncipirana predstava za javnost.
Opozicija je tu predstavu iskoristila da, makar privremeno, skrene pažnju sa sukoba u sopstvenim redovima i da nastavi razračunavanje sa „trojanskim konjima i petom kolonom“. A koje će posljedice pokušaji da sjede na dvije stolice ostaviti na SDP kada je u pitanju izborni rezultat i unutarstranačke kadrovske kombinatorike, tek ostaje da se vidi.
Balša KNEŽEVIĆ
