Ako u danilovgradsku Gimnaziju uđete tokom odmora, dočekaće vas atmosfera kakvu ste vidjeli u tinejdžerskim američkim serijama. Učenici „čavrljaju“ po hodnicima i stepeništu, a školom se čuje muzika koja dolazi sa miksete za koju je uvijek zadužen jedan učenik.
Predsjednik Đačkog parlamenta Luka Janković objašnjava da je riječ o inicijativi ranijih generacija. Desi se da poneki učenik pusti folk pjesmu, ali se to brzo promijeni.
„Mora da ide muzika prigodna za ovakvu ustanovu“, kaže maturant danilovgradske Gimnazije, koja je jedan od posljednjih laureata nagrade Oktoih.
„Mi smo samo onakva škola kakva treba da bude. Nismo nikakvo čudo, niti se naši učenici razlikuju od svojih vršnjaka“, kaže za Portal Analitika direktorka Slavica Pavićević.
Ali, na stranu nagrade, činjenica je da mnoga podgorička djeca nakon osnovne škole idu upravo u danilovradsku gimnaziju, bez obzira na prevoz, bez obzira što među časovima ne mogu šetati podgoričkom džadom.
Pavićević komentariše da njihovi učenici radije sjede na časovima, jer imaju profesore koji nisu kruti i ne nameću autoritet po svaku cijenu.
„Posvećeni smo učenicima, imamo vremena za njih… Pokušavamo da im pomognemo da riješe problem – u pedagoškom, psihološkom i svakom drugom smislu“, objašnjava Pavićević tajnu uspjeha svoje škole.
Predsjednik Debatnog kluba, maturant Aleksandar Kaluđerović prije samo četiri godine „mrzio je svoj rodni grad“ i želio da ga napusti.
„Nakon završenih studija sebe vidim kao profesora u ovoj gimnaziji. Potpisao bih da radim, ne za 450 eura, nego i za 300 eura“, kaže Aleksandar.
„Oktoih“ za koji su zaslužni svi: Direktorka Pavićević kaže da će iskopirati plaketu Oktoiha i svuda je okačiti jer su za nju zaslužni svi. Ova škola, dodaje, njeguje brižljivo svoj ugled u vrijeme kada ugled i škole i znanja pada.
„Školska priprema je važna u vrijeme različitih izazova. Vjerujemo da postižemo i više ciljeve u obrazovanju, u formiranju zdravih ličnosti spremnih za život. Zato nas naši bivši učenici često posjećuju. Moja vrata su uvijek otvorena za učenike“, veli Pavićević. Ona je u ovoj istoj gimnaziji 35 godina bila profesorka književnosti.
„Direktorsko mjesto sam prihvatila kao čast, tim prije što sam tu započela svoj radni vijek“, ističe sagovornica Portala Analitika i dodaje da ne vjeruje da bi to prihvatila u nekom drugom kolektivu.
Gimnazija, inače, radi u jednoj smjeni sa 600 učenika.
„Imamo lijepu saradnju sa lokalnom upravom, sa Internacionalnom kolonijom vajara u Danilovgradu koju naši učenici početkom godine posjećuju. Sve češće učenici biraju prave izborne predmete a ne koji su im lakši“, kaže Pavićević.
U školi postoji veliki broj sekcija među kojima su: istraživačka, iz algoritama i programiranja, iz prirodno-matemačkih predmeta, iz likovnih umjetnosti... Sagovornica Portala Analitika kaže da se u školi ponose radovima učenika i ističe ovogodišnju modnu reviju za Dan škole.
„Đaci su sve kreirali, sami su šili i vezli, bilo je 30 manekena… Moto revije je bio – Od starog novo“, kaže Pavićević.
Škola izdaje i svoje novine, „Lice“, a već godinama sarađuju sa podgoričkom knjižarom „Karver“.
„To je otvorenost o kojoj govorim, da se sve ne dešava u školskom prostoru. Naši učenici posjećuju škole kreativnog pisanja, druže se sa eminentnim crnogorskim piscima i umjetnicima. Na taj način se stvara jedna vrsta elitizma neophodnog za ovu vrstu škola“, tvrdi direktorka Pavićević.
Za učenike se organizuju i posjete Crnogorskom narodnom pozorištu. Ali, vole i sami da glume.
„Prije par godina naši maturanti su osmislili mjuzikl-dramu koju su realizovali u holu škole. Nakon toga je izvedena u Centru za kulturu Danilovgrad. Bila je puna sala“, dodaje sagovornica Portala Analitika.
Ove godine je škola bila domaćin debatnog tamičenja srednjoškolaca, a dva učenika su se našla u finalu popularne TV emisije „Biramo lidera“. Osim nevladinih organizacija, lokalne samouprave, privrednika i drugih, škola ima i saradnju sa crnogorskim univerzitetima.
Zaposleni koji rado odlaze na svoj posao: Pedagoškinja Nada Vujašković kaže da je posao inspiriše.
„Mladi su puni ideja i nas drže ukorak sa vremenom. Mnogo toga ih interesuje, kreativni su, prosto vas tjeraju da radite, da idete dalje, da odgovorite zahtjevima koje postavljaju pred vas“, objašnjava Vujašković.
Kaže da su danas roditelji i učenici svjesniji pomoći koju mogu da dobiju od pedagoga, te da učenici često i samostalno dolaze kada imaju problem.
I profesor crnogorskog jezika i književnosti, Miroslav Minić uživa u svom poslu.
„Pripadam rijetkima koji obožavaju svoj posao. Nikada se ne žalim što imam pet radnih dana, što se budim u 6,15 da bih stigao iz Podgorice u Danilovgrad. Radim sa mladim, kreativnim, obrazovanim ljudima koji znaju što žele i koji zajedno sa mnom umiju da naprave dobru atmosferu na času“, ističe sagovornik Portala Analitika.
U danilovgradsku Gimnaziju prešao je iz jedne srednje stručne škole u Podgorici. Imao je predrasude, priznaje, da đaci ne slušaju dobru muziku, ne gledaju filmove, ne idu u pozorište i tako dalje.
„Poslije dva dana predrasude su nestale...“, ističe sagovornik Portala Analitika.
Kod njega se na časovima gledaju filmovi, dodjela Oskara, po izboru učenika se obrađuju knjige. Dodaje da se on i ostali profesori trude da predavanja ne budu monolozi već razgovor.
Učenica drugog razreda, Podgoričanka Ana Bojanić kaže da je ovu školu odabrala jer je čula pozitivnih stvari.
„Nije mi teško da ranim. U autobusu završim domaće zadatke. Za pola sata se može i poneka lekcija naučiti“, kaže Ana.
Prevoz iz Podgorice, odakle dolaze mnogi profesori i đaci nije problem, a vozač autobusa, kažu, stane ispred „svake kuće“.
Luka veli da se pred kraj tromjesječja, polugođa i školske godine u autobusu ne čuje žamor jer su svi zaokupljeni ponavljanjem gradiva. Ana na to dodaje da tišinu prekida kada neko objašnjava neku lekciju onima koji nisu učili. Ostalim danima, u autobusu se pjeva, druži, spava…
Druženja daju „šarm“ školi: „Učenici sa više strana, sa različitim pogledima i iskustvima... Uspostavljaju se čvršće veze“, smatra Vujašković.
Profesor Minić kaže da je ubijeđen da učenici vole školu, jer su zainteresovani da realizuju neke svoje ideje, da inicijativa ne fali. Sa ponosom dodaje da njihov hor, koji vodi profesorka muzičkog, broji preko 60 članova.
„Ne znam nijednu školu, osim muzičke, da ima takav hor i da se tako priprema. Imamo guslare, glumce, folklornu sekciju…“, sa ponosom ističe profesor i dodaje da ga oduševljava i humanost ovi mladih ljudi koji su samoinicijativno, njih preko 35 dali krv.
„Ako čuju da je bilo ko u nekom problemu oni se organizuju. Tokom odmora se uvijek u kutijama za novčane priloge može dati novac. Radimo sa učenicima koji su već veliki i dobri ljudi“, ističe profesor Minić.
Danilovgrađanin Aleksandar Kaluđerović kaže da je mrzio svoj rodni grad i ovu školu, te da je htio da pođe za Kotor i tamo upiše srednju školu. Ipak, roditelji su insistirali da upiše baš ovu školu zbog glasa koji je krasi.
„Imao sam predrasude i došao sam sav isprepadan. Jedna rečenica će mi ostati urezana do kraja života. Razredna nam je rekla na prvom času: ’Ne interesuje me kakvi ćete đaci da budete – dovoljni ili odlični, bitno je kakvi ćete izaći kao ljudi“, sjeća se Kaluđerović.
Misli da upravo zbog toga đaci ove škole uvijek prolaze odlično, jer se insistira na ljudskim kvalitetima. Prisjeća se kako je bio oduševljen kada je na Lejk festu u Nikšiću sreo sedam profesora koji mu predaju.
„Ovdje se mnogo ulaže u kulturu tako da učenici postaju produhovljeni. Kod nekih profesora ni ne morate da pročitate knjige, dovoljno je da ih slušate. Posebno volim i cijenim neformalno obrazovanje i vannastavne aktivnosti i spremnost profesora da vam izađu u susret“, ističe Danilovgrađanin.
Gimnazijski Debatni klub broji preko 30 članova, a Kaluđerović je predsjednik. On dodaje da im škola uvijek izađe u susret, nađe finansijska sredstva za njihove ideje, da se o njihovim školskim predstavama priča, a da su im sportski turniri posjećeniji od utakmica Prve crnogorske lige.
„To su skromne predstave, ali su pune gimnazijskog duha. Kada su sportski turniri vrijeme staje… Tribine su pune i navija se punim žarom“, objašnjava Kaluđerović. Žali što nije neki put ponavljao kako bi što duže ostao u njoj.
Luka Janković tvrdi da nigdje nema takvog odnosa profesor-učenik.
„Nije da se mi ne bojimo, ali u drugim školama učenici imaju neko strahopoštovanje prema profesorima“, ističe sagovornik Portala Analitika i otkriva da planiraju koncert na kojem će pored bivših učenika, učestvovati i neke regionalne zvijezde.
Skromni humanisti: Pedagoškinja Vujašković veli da u školi nema drastičnih prekršaja i problema koji ne mogu da se riješe u saradnji sa roditeljima.
Anđela Novaković, profesorica psihologije i građanskog obrazovanja, takođe ističe uzajamnu povezanost.
„Ovo je svima drugi dom. Učenici uče od nas, mi od njih. To je u potpunosti međuzavistan odnos“, kaže sagovornica Portala Analitika.
Dodaje da u nastavni proces ulazi sa dosta energije, ali da joj se uvijek još više vrati.
„Učila sam u ovoj školi i dosta se stvari promijenilo na bolje. Sloboda koju dajemo učenicima nikada nije zloupotrijebljena“, priča Novaković.
Luka Janković smatra da je osjećaj pripadnosti školi nešto važno.
„Volim aktivnosti, bez obzira da li je riječ o zajednici, Crvenom krstu ili slično. Imali smo veliki broj humanitarnih akcija, ali ne zovemo medije, ne želimo da od toga pravimo pompu“, kaže ovaj Podgoričanin. Dodaje da je jedna od takvih akcija bila i postavljanje rukohvata za učenike koji imaju poteškoće u kretanju.
Zašto je baš danilovgradska Gimnazija tako posebna, Aleksandar Kaluđerović ima jednostavno objašnjenje:
„Danilovgrad je prije bio industrijski grad, nije bio kulturni. Imali smo pet, šest fabrika i sada ništa. Jedina svijetla tačka i institucija koja je ostala jeste gimnazija. Ali, treba direktor koji je završio društvene nauke i koji će da sa vama sarađuje. U školama treba da rade profesori koji nisu iz Antičke Grčke, koji će da diktiraju a da učenici ćute i zapisuju“, ističe Aleksandar.
Iseljenik koji nije zaboravio svoj Danilovgrad: Prije nešto više od deset godina u danilovgradskoj Gimnaziji je ustanovljen Fond „Tomo Dragović“, koji je upriličio sin pokojnog Toma Dragovića, Branko, koji je na žalost u međuvremenu preminuo.
„Sada je to nastavila Brankova supruga Deidre, profesorka na Sidnejskom univerzitetu engleskog jezika, koja je na desetoj proslavi lično uručila nagradu najboljem učeniku generacije. Ove godine je tu nagradu dobila Milica Vojinović.
Direktorka ističe da se ponose tim učenicima, da prate njihov život i rad nakon završene gimnazije. Svih deset nagrađenih učenika i dalje su izuzetno uspješni u svojim oblastima.
„Sam Branko Dragović, koji je u Sidneju bio izuzetan biznismen ali je uvijek osjećao nostalgiju za rodnom grudom, zahtijevao je da se nagrada dodjeljuje za Dan škole, 29. oktobar, kada učenik može da pokaže da je upisao fakultet u Crnoj Gori ili Srbiji, jer je tada Crna Gora bila u zajednici sa Srbijom“, objašnjava sagovornica Portala Analitika. Tim uslovom Dragović je htio da podstakne da kvalitetni učenici i budući stručnjaci iz raznih oblasti ne odu iz zemlje.
Novčani dio nagrade Oktoih, koji iznosi 7.000 eura, zaposleni danilovgradske Gimnazije će iskoristiti za putovanje u Rim. Na kraju, apeluju od nadležnih da im poprave krov koji duže prokišnjava, pa se za kišnih dana svuda vide kante. Ipak je škola dobila „Oktoih“.
Kristina ĆETKOVIĆ
