Od kada je turski Toščelik prije dvije i po godine preuzeo nikšićku Željezaru 30-ak radnika se teško povrijedilo, a dvoje je izgubilo život.
Teška povreda mladog Miluna Todorovića, kojeg je 17. februara u pogonu Kovačnice pokosio komad čelika sa hidraulične prese i polomio mu obje noge, bila je posljednja u nizu nesreća na radu. Radnici nikšićkog giganta i crnogorska javnost se pitaju - da li će nadležni konačno preduzeti nešto?
Prekovremeni rad i zastarjela oprema: Što su uzroci ovakvog stanja? Slika koja se može steći iz razgovora sa radnicima više je nego sumorna – potpuna dehumanizacija uslova rada, cijeđenje radnika do ivice izdržljivosti, zastarjele mašine, nebriga za ljudski faktor, poltronerija i nestručan domaći niži direktorski kadar… Pored svega, nisu zaštićeni ni kolektivnim ugovorom.
Predsjednik Sindikata Željezare Pero Kadović kaže za Portal Analitika da je jedan od glavnih uzroka povreda na radu zastarjelost mašina. Za to ne krivi turske vlasnike jer je, kako kaže, u pitanju oprema koju su naslijedili od ranijih investitora i koju, realno, nijesu mogli svu da promijene. Međutim, smatra da su za dvije i po godine koliko su u Želježari, mogli da zamijene makar dio mašina i da barem remontuju kranove koji najčešće prouzokuju nesreće.
„Povrede se u većini slučajeva dešavaju u Kovačnici. Od svih mašina i opreme u Željezari samo dva krana i jedan tank za gorivo imaju upotrebnu dozvolu. Ostalim mašinama je dozvola istekla, ili je uopšte nemaju i bukvalno se radi na divlje. Radnici se maksimalno forsiraju da rade na tim istim kranovima, a onda je jasno da mora doći do povreda i pogibija. Pitam se za što služe državne inspekcije i za što su plaćene. Izvršni direktor nije upućen po pitanju mnogih dešavanja u Željezari. On ne može da zna koja mašina nije u funkciji, koja ne radi kako treba. Za to služe direktori, odnosno menadžeri, koji nijesu sposobni da izvršavaju svoje poslove kako treba, već bespogovorno izvršavaju naređenja poslodavca na uštrb radnika i na štetu firme jer su dobro plaćeni“, objašnjava Kadović.
Kao drugi razlog za sve češće nezgode i nesreće u Željezari, Kadović navodi prisiljavanje da se radi do granica fizičke izdržljivosti. Kako kaže, radnike stiže umor, dolazi do gubitka koncentracije, a onda je samo pitanje trenutka kada će se desiti nesreća. Kaže da su radnici i ranije ukazivali na ovaj problem, ali da niko nije reagovao. Najtežim uslovima rada su prema njegovim riječima izloženi zaposleni u Čeličani.
Dugogodišnji radnik ovog pogona Željezare Aleksandar Tomić rekao je za naš portal da se u Čeličani u prosjeku dnevno radi po 15-16 sati u najtežim uslovima, iako bi zapravo trebalo da bude suprotno - da se tu radi najmanje i da se ljudi poštede i psihički i fizički zbog težine posla. Međutim, kaže on, stanje ništa nije bolje ni u pogonu Proizvodnje, gdje su radnici svakodnevno izloženi napornom prekovremenom radu i mobingovanju.
„Izvršni direktor nam je na sastanku rekao da se radnim danima radi po osam sati, a vikendom po 12. Međutim, već sljedećeg dana dogovor je prekršen. Proizvodnja, koja je najugroženija radi treću smjenu, a vikendom zbog struje rade od sedam ujutru do sedam uveče. Desi se da probiju rokove i da iz opravdanih razloga ne završe posao na vrijeme. Direktor im onda produži radno vrijeme i umjesto do sedam, rade do devet sati ili kasnije. Izvršni nam je dao obećanje da će da se radi po zakonu, ali njegovi menadžeri se očigledno ne drže dogovora. Ljudi zbog prekovremenog rada više nemaju svoje privatne živote“, upozorava Tomić.
Mobingu su prema riječima sagovornika Portala Analitika izloženi najviše tzv. „ugovorci“, odnosno radnici kojima je ponuđen radni ugovor na mjesec dana i koji, kako kažu oni, moraju da ćute ukoliko planiraju da ostanu duže u firmi.
„Oni nemaju nikakva prava, iz prostog razloga što ih država nije zaštitila. Kada im neko od ‘ugovoraca’ ne odgovara, momentalno ih šalju kući“, kaže Kadović.
Nekada na posao sa pjesmom, danas sa strahom: Da je u Željezari nekada sve bilo drugačije, da su zaposleni radili u bezbjednijim uslovima i da nijesu bili mobingovani, svjedoči nam radnik Kontrole kvaliteta Željko Perović, koji je u nikšićkoj fabrici zaposlen već 30 godina. Prisjeća se da je na posao odlazio bez napetosti i nervoze, da ja znao šta radi i koliko treba da radi, te da je za to bio adekvatno plaćen.
„Radio sam na gotovo svim ključnim mjestima u fabrici počev od Kombinovane valjaonice, Bluminga, a sada sam na poslu referenta uvozne kontrole. Bilo je to srećno vrijeme kada smo na posao odlazili s pjesmom. Sa platom smo mogli da živimo pristojno, nijesmo morali da se zadužujemo i malo ko je bio u kreditima. Nije bilo prekovremenog rada kao danas. Radnici su ranije bili zadovoljni, radili su tačno radno vrijeme i bilo je dovoljno radnika na svakom radnom mjestu”, kaže Perović.
Željezara je nekada brojala 7.200 ljudi, radilo je 12 pogona. Danas je oko 320 radnika i rade samo dva proizvodna pogona – Kovačnica i Čeličana.
“Trpjeli smo razne probleme, ali je uprkos tome postojalo određeno zadovoljstvo. Međutim, sve se promijenilo. Imali smo ogromnu imovinu koju je neko rasturio i proćerdao. Kako su pristizali novi investitori broj radnika se smanjivao, a položaj onih koji su ostajali se srozavao“, priča Perović.
Činjenicu da se sve promijenilo na gore možda i najbolje ilustruje saopštenje Inspekcije rada nakon novog nemilog događaja u nikšićkoj kompaniji, u kojem se kaže da zaposleni u Željezari Inspekciji nijesu podnosili inicijativu za obavljanje inspekcijskog nadzora po pitanju radnih odnosa i zaštite na radu.
Reagovanje Inspekcije rada ne čudi sagovornike Portala Analitika, koji poručuju da im ne pada na pamet da rade posao inspekcija i nadležnih organa.
“Prije nekoliko dana jedan inžinjer iz Željezare mi je rekao da je ranije prilikom pogibija i povreda radnika Inspekcija rada momentalno ulazila u fabriku i tražila da se utvrdi odgovornost. Sada niko to i ne pokušava. Nekoliko puta smo probali poslodavcu da ukažemo na probleme, isto smo radili i preko državnih organa, ali ništa nije urodilo plodom”, ističe Perović.
Dva dana poslije teške povrede radnika u Kovačnici oglasio se i bivši direktor Željezare Vojin Đukanović, tvrdeći da su za povrede krivi sami radnici koji “nepažnjom izazivaju nesreće u pogonima”, te da je za vrijeme dok je on bio na čelu fabrike, krajem 80-ih, takođe bilo dosta povreda. Izjava Đukanovića razljutila je Željezarce, a Perović kaže da su za vrijeme Đukanovićevog upravljanja kompanijom povrede radnika u većini slučajeva bile lakšeg tipa.
„Radio sam u vrijeme kada je Đukanović vodio fabriku. Rekao je da su radnici navikli na nerad, da su navikli da idu na bolovanje i da se 90 odsto povreda dešava isključivo zbog njihove nemarnosti. Povrede koje su se tada dešavale u Željezari su mahom bile sitne. Neko bi se povrijedio na fudbalu i kazao da se to desilo u fabrici i odmah bi uzimao bolovanje. Danas toga nema, jer su gotovo uvijek u pitanju teške povrede“, ističe Perović.
Turci odgovorni, ali je i država zakazala: Sagovornici našeg portala smatraju da je odgovorne za trenutna dešavanja u fabrici veoma lako locirati. To su prema njihovim riječima državni organi, domaći kadrovi na ključnim položajima u kompaniji i Turci kojima je država ranije trebalo da predoči neke stvari.
“Ne krivim Turke. Ovo je država Crna Gora koja treba da kontroliše šta se radi. Naši rukovodeći kadrovi u Željezari snose veliku odgovornost. Nijesu spremni vlasniku da kažu da ne mogu da rade posao, samo izvršavaju naređenja. Postoji mnogo ljudi koji su stručniji i koji imaju veliko znanje, ali nijesu na važnim mjestima u fabrici. Sposobni ljudi su bačeni u zapećak, dok su na pozicije menadžera stavljeni oni koji nemaju kapaciteta da obavljaju taj posao. U Željezari ima nekoliko malih pasa oko kojih se ljudi brinu. Hrane ih, igraju se sa njima i paze na njih, a država je nas dala Turcima i ne interesuje je šta se dešava u fabrici. Više pojedini ljudi brinu o tim psima, nego država o nama.”, komentariše u šali Perović.
Istog mišljenja je i Tomić, koji kaže da je ponašanje menadžera pogona nedopustivo.
“Deset godina radim u Željezari. Direktor nekog pogona bio je institucija. Ono što bi on rekao bila je svetinja. Ako je htio da te kazni, kaznio bi te. Ako je htio da te zaštiti, zaštitio bi te. Ovo što pojedini danas rade u fabrici, to može bilo ko da radi”, navodi on.
Perović dodaje da ga je iznenadila odluka turskih vlasnika da se ne oglase povodom situacije u Željezari, iako su, kako kaže prilikom preuzimanja kompanije upravo insistirali na bezbjednosti radnika.
“Prilikom dolaska „Tosyali holding-a“ u Željezaru dobili smo dva letka direktno od vlasnika firme, gospodina Fuada Tosijalija. Na njima je pisalo da je na prvom mjestu u fabrici čovjek, odnosno zadovoljstvo i zaštita radnika. Pisalo je: „Nijedan smrtni slučaj, nijedna povreda na radu“. Ali, vidite šta se danas dešava”, kaže on.
Kolektivni ugovor jedina nada: Željezarci nemaju dileme - uvođenjem stečaja u kompaniju u aprilu 2011. godine napravljena je, smatraju, velika greška kojom su radnici izgubili sva prava. Kolektivni ugovor nije potpisan, a to je, kako smatraju, jedini način da se donekle zaštite da se slične stvari ne bi dešavale u budućnosti. Od vlade traže potpisivanje kolektivnog ugovora, uz važnu stavku o tehnološkom višku.
“Da smo zaštićeni kolektivnim ugovorom i da nas poslodavac ne može tako lako proglasiti viškom, mnogi ne bi išli iz Željezare, nego bi ostali da rade još dugo godina. Pedesetak radnika ima uslov za penziju i oni sa plate od 400-450 eura idu u penziju na 250 eura. Žele po svaku cijenu da odu, a to vam mnogo govori o stanju u fabrici. Ima ljudi koji nemaju ni 50 godina, a koji su beneficiranim radnim stažom stekli pravo za penziju i koji odlaze, a nemaju riješeno ni stambeno pitanje”, ističe Perović.
Na kraju sagovornici Portala Analitika poručuju da im nije cilj da se Željezara zatvori i da prestane da radi, već da funkcioniše u normalnim uslovima i u okviru zakona, kako je i bilo nekada.
“Nije bitno ko je vlasnik firme. Mi tražimo samo osnovne uslove za rad i ništa više. Planiramo da radimo još dugo godina u Željezari, ali da se radi kako treba, a ne kao do sada”,zaključuju oni.
Nikola DRAGAŠ
