“Nedavno sam pakovanje od deset paketića papirnih maramica platila 1,07 eura. Kad sam pitala prodavačicu koliko onda košta jedno paklo - deset centi i sedam - čega ?” - samo me je zbunjeno gledala.”
Ovo je samo jedan od primjera koji nam je Branka B. koju smo zatekli u jednom podgoričkom tržnom centru ispričala, ljuta što je, kako kaže, potkradaju na svakom koraku.
Dodaje da je potrošač u Crnoj Gori svakodnevno u prilici da se osjeća prevarenim. „Ima dosta situacija, od one da mu na kasi kucaju drugu cijenu od one koja je istaknuta na policama, do toga da mu prodaju robu sa jedva vidljivim datumom proizvodnje i deset puta prelijepljenim deklaracijama”, kaže Branka. Ona dodaje da, primjera radi, ne vjeruje da ima korisnika koji je zadovoljan uslugama telekomunikacionih kompanija.
Branka se do sada nije žalila Tržišnoj inspekciji jer, kako kaže, nema vremena da se time bavi.
Kese na prodaju i za reklamu: Od kesa do vinobrana u mesu - širok je spektar kršenja prava potrošača u Crnoj Gori.
Nakon usvajanja Zakona o zaštiti potrošača u julu prošle godine mjesecima se jedna ovdašnja kompanija dovijala kako da ipak stavi svoj logo na kese koje naplaćuje, nakon što je neko pokrenuo pitanje imaju li pravo da uzimaju novac što ih potrošači još reklamiraju.
U međuvremenu je bilo priče i o tome da se tehnički proizvodi izrađuju tako da se pokvare baš kako im istekne garancija, da se neke namirnice pred istekom roka trajanja prodaju pomiješane sa svježijim, bez vidnog označavanja, čime se potrošači dovode u zabludu i obmanjuju, i još mnogo toga.
Onda su kupci u Crnoj Gori za praznike dobili i „poklon“ u vidu opasnog vinobrana u mesu. Tužilaštvo sada provjerava devet kompanija za koje se sumnja da su koristile vinobran u proizvodima od mljevenog mesa. Kontrolisano je 50 mesara a u 39 su našli vinobran u ćevapima, pljeskavicama i roštiljskim kobasicama.Da se u Crnoj Gori na svakom koraku krše prava potrošača i da se prodavci na svaki način dovijaju kako da zarade više na štetu kupaca pokazuju i podaci Inspekcije.
Prema podacima koji su dostavljni Portalu Analitika Tržišna inspekcija je od početka primjene Zakona 23. jula, tokom svake druge kontrole utvrdila razne nepravilnosti. Inspektori su do 20. maja izvršili ukupno 5.375 kontrola u kojima su našli ukupno 2.833 nepravilnosti. U čak 352 slučaja su morali da trajno ili privremeno robu stave van prometa. Vrijednost te robe je oko 743 hiljada eura. Izdali su i 1.542 prekršajna naloga u iznosu od oko 586 hiljada eura a podnijeli 48 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka.
U ostalim slučajevima su samo ukazali na nepravilnosti. A nepravilnosti su se odnosile na cijene, obavještenja o robi, neprikazivanje tačne količine robe. Inspekcija je utvrdila brojne slučajeve kršenja prava potrošača, jer im prodavac ne izdaje račun, roba ne sadrži garatni list, dokumentaciju koja prati proizvod, istekao joj je rok upotrebe i još mnogo toga. Skoro pa da nema prava potrošača koje trgovci nijesu krišili.
Žalbe i razne inicijative za provjeru su inspekciji podnosili i građani i potrošači i kompanije i institucije. Svi su imali poneku primjedbu. Najviše je bilo žalbi građana - 395 a nešto manje potrošača. Ukupno, bilo ih je oko 780.
U kršenju prednjače telekomunikacione kompanije: Dosadašnja praksa je pokazala da zakon krše svi, ali se ipak po kršenju prava potrošača izdvajaju telekomunikacione kompanije.
„S obzirom da se kod Tržišne inspekcije vodi centralni registar žalbi potrošača, primjetno je da u oblasti javnih usluga, a posebno u dijelu telekomunikacionih usluga imamo povećan broj žalbi potrošača“, kazala je za Portal Analitika Nada Đurđić, glavna tržišna inspektorka.
I u Centru za zaštitu potrošača kažu da se potrošačka prava najčešće krše od strane pružaoca javnih usluga - Elektroprivrede, Vodovoda i telekomunikacionih kompanija. Kako kaže direktorka CEZAP-a Olga Nikčević građani im se stalno žale i na velike trgovinske lance.
Sagovornici Portala Analitika su saglasni u jednom - koliko god očigledno, kršenje zakona je teško i dokazivo. Nema zvaničnih podataka koliko često potrošač na kraju ostvari svoja prava i koliko često slučaj dođe do suda. Nema baze podaka, iako je ranije postojala inicijativa da se na nivou države svi slučajevi saberu i evidentiraju.
„Možda ima tri, četiri slučaja. Sudski postupak je skup i neizvjestan i malo ko ima vremena i novca da se sudi jer mu je zakinuto desetak eura na računu za telefon ili zbog isteka roka nekom prehrambenom proizvodu. Ljudi ne vjeruju da će dobiti slučaj. Imali smo situaciju da jedan isti sudija u dva potpuno ista slučaja različito presudi“, kazala je Nikčević.
Ona potencira da je u cijeloj priči ključna Tržišna inspekcija, kojoj su zakonom date velike mogućnosti.
„Potrošač treba da pređe jako trnovit put da dođe do pravde. Recimo, vrlo je teško dokazati da se određena vrsta robe, a to su najčešće tehnički uređaji, namjerno proizvode tako da se pokvare odmah po isteku garancije. Skoro isto toliko je teško dokazati i ostvariti prava po osnovu garancije. Na primjer, ako neko kupi proizvod sa garancijom od dvije godine pa se proizvod na početku garantnog roka pokvari, prođe po pola godine i više dok se dokaže da kupac nije prouzrokovao kvar. Na putu osvarenja svojih prava kupac, na žalost, mora da savlada više prepreka. Na prvom koraku je trgovac, drugom serviser, trećem proizvođač“, kaže Nikčević i dodaje da je nekada i Inspekciju teško ubijediti u istinitost navoda.
Inspekciji kriv zakon: U Inspekciji kažu da i oni sami ponekad imaju problema da dokažu nepravilnosti. Za to krive zakon jer im je nekada potrebno stručno mišljenje a ne mogu ga pribaviti.
„Inspektori se često srijeću sa nemogućnošću da zaštite potrošača, jer je zakonom propisano da će nadležni inspekcijski organ preduzeti mjere i narediti trgovcu da postupi po prigovoru potrošača u skladu sa Zakonom ako neposrednim opažanjem ili sprovođenjem drugih propisanih radnji, bez uključivanja stručnih lica i organizacija, može da utvrdi da se radi o povredi prava potrošača iz ovog zakona“ kazala je Đurđić.
Na putu do inspekcije i suda, potrošaču zakon omogućava i da se žali Arbitražnoj komisiji pri Privrednoj komori koja bi trebalo da posreduje između prodavaca i kupaca. Problem je, međutim, što njihove odluke nemaju obavezujući karakter već je potrebno da njihovo mišljenje prihvate i jedni i drugi. „Da njihove odluke obavezuju, to bi ona imalo smisla. Ovako ne znam da je neko išao da se njima žali“, kazala je Nikčevićeva.
No, sve ovo pod pretpostavkom da potrošači imaju vremena, znanja i volje da utjeruju pravdu. Mnogi idu linijom manjeg otpora, kaže Olga Nikčević i dodaje da je problem i to što često ne znaju koja su sve njihova prava. “To ponekad ne znaju ni prodavci”, dodaje ona. Zato je edukacija ključna a za nju često nema para. Mi, recimo ne dobijamo ništa iz budžeta a u skandinavskim zemljama 97 odsto zaštite potrošača ide preko nevladinig sektora koji finansira država”. Dodaje da njihovo udruženje uglavnom daje savjete, a tek ponekad kada vide da neko ne zna, napišu i prigovor.
Zakon o zaštiti potrošača propisuje kazne do 40 hiljada eura. Dosljednom primjenom mogao bi biti značajan izvor prihoda budžeta. U Vladi su, kako je saopšteno Portalu Analitika, već prepoznali manjkavosti, planiraju određene izmjene i donošenje podzakonskih akata. Još se ne zna da li će propisivati oštrije kazne, po uzoru recimo na Francusku gdje kada se utvrdi da neka firma namjerno pravi aparate tako da se kvare nakon isteka garancije, neko može otići na dvogodišnju robiju.
Uz naš mentalitet, kažu upućeni, mnogo bolje se slažu kazne, nego uzdanje u fer odnos prema kupcima i društveno odgovorno poslovanje. U Norveškoj, na primjer, prodavac vas na kasi, naravno, pita da li hoćete kesu, ali i da li želite da vam odštampa račun. Tamo je pitanje fiskalnih kasa i papirnatih računa u domenu zaštite životne okoline, a ne plaćanja poreza i zaštite prava potrošača. Daleko je Norveška.
Vesna RAJKOVIĆ NENADIĆ
