Kada je krajem 1974. godine grupa srednjoškolaca i studenata okupljena oko ideje o drugačijem i neformalnom pozorišnom izrazu odlučila da zamisao pretoči u djelo, nastalo je jezgro DODEST-a (Dom omladine - Dramska eksperimentalna scena, Titograd). Već četiri decenije, sa manjim i većim pauzama, iz te umjetničke radionice izlaze neki od najsmjelijih pozorišnih ostvarenja, ne samo u Crnoj Gori, već i u Evropi. Spiritus movens ovog „četrdesetogodišnjaka“ sa buntovnošću (uvijek) savremenog adolescenta je Slobodan Milatović, reditelj čije je ime praktično sinonim i za dva festivala alternativnog teatra - FJAT i FIAT - nastala upravo na temeljima ideja DODEST-a.
U susret obilježavanju jubileja te scene, koje će biti priređeno u aprilu, razgovarali smo sa Milatovićem o onome što je determinisalo nekadašnje i današnje mjesto DODEST-a na kulturnoj mapi, kao i njegovih posljedica na pozorišni život u Crnoj Gori. Za Portal Analitka najavljuje novu verziju čuvene tragedije "Okovani Prometej" u kojoj će, pored ostalih, igrati Srđan Grahovac, Mirko Vlahović i Ana Vučković.
- DODEST je iznjedrio mnogo poznatih glumaca, ali i stvaraoca iz oblasti muzike, likovne scene... Ima i političara, i privrednika... Tako je Mihailo Radojičić u jednom svom tekstu rekao da "sve što vrijedi u Crnoj Gori prošlo je kroz DODEST". Ovdje su ponikli braća Milan i Milutin Mima Karadžić, Žarko Laušević, Marko Baćović, Stela Ćetković, pa i plejada muzičara: Danijel Popović - koji je u prvom "Prometeju" radio kompletnu muziku, sa nama je radila i Bebi Dol, Rambo Amadeus. Možda najtalentovaniji u prvoj generaciji bio je Dušan Bojić koji je igrao i u prvom "Prometeju" i nosio repertoar DODEST-a. Jovanka Kovačević je isto imala talenta, pa Vlado Radulović... Oni nisu bili samo talentovani, već i obrazovani.
Ono što danas želi, ističe Milatović, jeste da se mladim i obrazovanim glumcima i rediteljima kroz DODEST ponudi mjesto za "urbano pozorište koje drugačije razmišlja".
- DODEST nije pravio samo novo pozorište, već jednu potpuno novu klimu grada. Bio je to pravi pokret, pozorište kao pokret. Normalno, FJAT i FIAT su to nastavili.
Povodom jubileja, posebnim programom publiku će podsjetiti na još jednu ključnu ličnost DODEST-a, glumca i reditelja Džonija Hodžića koji je nedavno preminuo. A da jubileji za DODEST nisu tek svečarska atmosfera, Milatović podsjeća time što je na desetogodišnjicu te scene nastao Festival jugoslovenskog alternativnog teatra - FJAT, koji je prerastao u internacionalni događaj, Festival internacionalnog alternativnog teatra - FIAT.
- Crna Gora i Podgorica imali su odličnu alternativnu scenu i publiku. Gostovale su značajne predstave i izvođači su javno govorili da je podgorička publika jedna od najboljih, koja prepoznaje stvari, reaguje na pravi način. Ne bi bilo ni DODEST-a ni festivala da nije bilo te publike! Ali, ponekad mi se čini da smo prije 20, 30 i 40 godina živjeli urbanije nego što živimo sada. I to me pomalo boli - zaključuje Milatović u intervjuu za Portal Analitika.
ANALITIKA: Uskoro će biti obilježeno četiri decenije postojanja DODEST-a, i to novom verzijom Eshilovog "Okovanog Prometeja", čije premijerno izvođenje 11. januara 1975. predstavlja početak rada te alternativne scene u Podgorici.
MILATOVIĆ: "Okovani Prometej" je prva predstava DODEST-a i, samim tim, ima svoju simboliku. Nije prošao neki veliki period od te predstave do danas, ali su se desile mnoge stvari, civilizacija je otišla u nekom drugom pravcu. Prometej se borio za progres civilizacije. U našem novom čitanju, događa se na otpadu, na jedan način - pored svog "spomenika" - što je sada ironična priča. Što je i ko je Prometej, da li se ta civilizacija sada urušava - to su dva pitanja koja su meni jako zanimljiva. To više nije tragedija - iako je jedna od najvećih tragedija ne samo antike - sa svim svojim simbolima. To su sada živi ljudi! Glavnu ulogu ima Srđan Grahovac, a igraju još i Mirko Vlahović i Ana Vučković. Iako još nije izvedena, predstava je već pozvana da gostuje u nekoliko pozorišta i festivala, jer za sve u regionu DODEST predstavlja poseban simbol. Trebalo bi da imamo izvođenja u Ateljeu 212, pa u Makedoniji, Sloveniji. To je posebno značajno za jednu malu sredinu kao što je naša, jer je značajnije da se predstavimo prema vani, nego prema unutra.
ANALITIKA: Jeste li o novom "Prometeju" razgovarali sa onima koji su igrali u prvoj verziji, koji su sa životom na sceni počinjali uz DODEST?
MILATOVIĆ: Kada smo krenuli sa ovom idejom, prvo sam razgovarao sa Rifatom Rastoderom, koji je takođe bio u DODEST-u, i glumio prvog Prometeja. On je izrazio želju da stane iza toga, jer mu je sve to zanimljivo. Osjeća se uzbuđenim da vidi kako "Prometej" izgleda danas, sa nekim novim pogledima i stavovima.
ANALITIKA: A ko su bili članovi DODEST-a u prvoj deceniji, a nisu se nastavili baviti pozorištem?
MILATOVIĆ: Talenat nije garancija za uspjeh, kao i u svemu. Bilo je zaista talentovanih ljudi, a među njima je veliki broj novinara. Možda je najtalentovaniji u prvoj generaciji bio Dušan Bojić koji je igrao i u prvom "Prometeju" i nosio repertoar DODEST-a. Novinarka Jovanka Kovačević je isto imala talenta, a kao glumac bio je odličan i Vlado Radulović, koji radi u MVPEI-u. Nisu oni tu tražili šansu za neku glumačku karijeru, već da se oslobode. Smatram da se intelekt stvara emocijom. Pozorište nije pamet, nego emocija. A da bi se došlo do prave emocije, mora da postoji i pamet.
ANALITIKA: Osim Rastodera, da li je još neko od javnih ličnosti ponudio pomoć za obilježavanje jubileja DODEST-a? Kako ste zamislili tu proslavu?
MILATOVIĆ: Moram da istaknem jednog: Milivoje Jauković je čovjek koji je, skoro samostalno, obezbijedio ogromna sredstva kada se slavilo 25 godina DODEST-a. I sada je zainteresovan da pomogne. Nismo još razgovarali sa drugima, ali Rastoder i on su se do sada istakli u tome. Obilježavanje jubileja neće biti svečarsko. Želimo da damo značaj DODEST-u. Jedan od programa biće da stari članovi koji su prošli kroz njegov studio, naprave "audiciju" i da u redove DODEST-a prime danas afirmisane mlade glumce, reditelje, umjetnike, kako bi i oni postali dio DODEST-a i nastavili njegovu priču. A biće i malo formalnog programa: oni ljudi koji su prošli kroz DODEST govoriće monologe ili izvoditi muziku iz predstava u kojima su bili, i tako ćemo napraviti jednu vezu.
ANALITIKA: Kako će se, u okviru obilježavanja jubileja, DODEST sjetiti jednog od svojih pokretača, nedavno preminulog glumca i reditelja Džonija Hodžića?
MILATOVIĆ: Poseban segment - jedno veče - biće posvećeno Džoniju Hodžiću. Biće to urađeno na studizan način, sa video-insertima, predstavljanjem Hodžića kao glumca i reditelja, sa značajnim imenima koji će govoriti o njemu. Baš na toj večeri imaćemo snimke iz nekoliko poznatih predstava u kojima je on učestvovao, među kojima je kultna "Muzej biciklističkog ustanka u Crnoj Gori".
ANALITIKA: Dakle, mnogo različitih umjetnika, ali i onih koji su danas, naizgled, daleko od umjetnosti, bili su dio DODEST-a i njegovog novog pozorišta.
MILATOVIĆ: DODEST nije pravio samo novo pozorište, već jednu potpuno novu klimu grada. Bio je to pravi pokret; pozorište kao pokret. Normalno, FJAT i FIAT su to nastavili. Danas imamo mnogo više mladih i obrazovanih glumaca i reditelja, a DODEST je pravo mjesto za takvu vrstu urbanog pozorišta koje drugačije razmišlja. Ovim pokušavamo da vratimo DODEST, iako on sve vrijeme postoji - nekada u boljem, nekada u gorem izdanju. Postoji i scena DODEST-a, na kojoj je sve to počelo. Na žalost, kasno su počele da se snimaju predstave, ali zato snimak "Luče mikrokozme", sa bagerima, koja je izvedna samo jednom, kruži i za tu predstavu danas znaju ne samo u bivšoj Jugoslaviji, već i po svijetu.
ANALITIKA: Kao što ste već pomenuli, iz DODEST-a koji je donosio drugačiji način razmišljanja, nastao je FJAT. Podgorica je, u tom trenutku, mogla da da jedan takav festival. Koja je bila osnovna zamisao?
MILATOVIĆ: FJAT je bio izuzetno značajan jugoslovenski festival, samim tim što su tu bile predstave i reditelji koji su se ovdje promovisali, a imali smo i veliki broj kritičara: Ivica Buljan, pa Saša Milosavljević, Hamdija Demirović. Bio je to veliki prostor i nije bilo potrebe da se ide vani, dok je sada neophodno gostovati na velikim inostranim festivalima. Na FJAT-u je bilo bitno da se promovišu nove estetike i novi reditelji koji će da preuzmu institucije - kao što se to kasnije desilo - i da te institucije mijenjaju. Jedna od stvari koja je zamišljena, ali nije ostvarena jer je u međuvremenu počeo rat, bila je da FJAT bude berza pozorišnih predstava gdje ćemo da dovodimo direktore raznih evropskih festivala koji bi odvodili te predstave. Sve se radilo sa nekom strategijom.
ANALITIKA: Što je donijela internacionalizacija FJAT-a, od njegovog prvog izdanja kao FIAT 1996, do drugog obnavljanja, prije tri godine?
MILATOVIĆ: Mnoga značajna imena su bila tu, i sada žele da dođu za njegov jubilej u septembru. Umjetnički savjet FIAT-a danas čine stvarno velika imena: od Biljane Srbljanović, koja je jedna od najvećih pozorišnih stvaralaca u regionu, preko Olivera Frljića, Dejana Projkovskog, Dina Mustafića, kojima je velika čast da budu uključeni u FIAT, što opet pokazuje koliko je bitan festival. Ali, činjenica je da je tu poniklo mnogo ljudi - reditelji Branko Brezovac, Rahim Burhan, Tomaž Pandur - i da su gostovala velika imena - trupa "La MaMa", reditelj Eugenio Barba, sve "ljudi iz udžbenika" i pretače avangardnog pozorišta. Kada je Pipo Delbono bio na FIAT-u, nismo ni znali koja je on veličina. A izgleda da smo mi jednom mjestu imali i "Bitlse" i "Rolingstonse"!
ANALITIKA: Tih 70-tih godina, Crna Gora - i Podgorica - imali su odličnu alternativnu scenu. A danas?
MILATOVIĆ: I scenu i publiku. Gostovale su značajne predstave i izvođači su javno govorili da je podgorička publika jedna od najboljih koja prepoznaje stvari, reaguje na pravi način. Ne bi bilo ni DODEST-a ni festivala da nije bilo te publike! Ali, ponekad mi se čini da smo prije 20, 30 i 40 godina živjeli urbanije nego što živimo sada. I to me pomalo boli. Ali, svima onima koji su pratili DODEST, iako je bio neformalna scena tadašnjeg Doma omladine, on je značajniji od mnogo čega. Napravio je svoju tradiciju i opstao, na neki način, a sve vrijeme bio - neformalan. Uz to, imali smo svoju strategiju. U DODEST-u i na festivalima prvo smo imali igru kao biće koju smo razvijali, pa smo se vratili klasici, pa smo otišli ka konceptualnom teatru, pa koreodrami... Ovaj grad i ova država sada imaju mnogo više potencijala, mladih, školovanih ljudi. I ako je bilo vrijeme takvo kakvo je bilo - provincijsko u svakom pogledu, mogli smo da napravimo iskorak. Postoji oslonac, ali moramo da imamo podršku koju će nam dati, prije svega, stvaraoci, pa i cijelo društvo. Mislim da je Podgorica to zaslužila.
ANALITIKA: Kakav su trag ostavili DODEST, FJAT i FIAT na crnogorskoj kulturnoj mapi?
MILATOVIĆ: Mi u Crnoj Gori nemamo mnogo kulturnih i pozorišnih institucija, a imamo mnogo kadrova. Kada radimo predstavu, radimo je da je pokažemo nekome, a ne da ostanemo u okviru svoga atara ili najdalje do Beograda. Moramo i da se takmičimo; sa našim predstavama na FJAT-u i FIAT-u takmičili smo se sa najboljima. Velika rediteljska, pozorišna imena u svojim biografijama navode FIAT kao veoma značajan podatak. A funkcija svake manifestacije ili institucije je da u svojoj sredini napravi pomak. DODEST i FIAT su ga napravili u mišljenju mnogih, ali i napravili međunarodnu reputaciju. Ponekad mi se čini da DODEST i FIAT imaju veću vrijednost negdje vani nego ovdje. Ta dva brenda Podgorice, koji su je činili urbanom i prepoznatljivom u regionu, danas su "isključeni".
ANALITIKA: Da li je sticaj okolnosti doveo do saradnje FIAT-a sa velikim pozorišnim imenima ili je ona proizašla iz nečeg drugog?
MILATOVIĆ: Crna Gora je sama po sebi - otvorena, a mi smo samo započeli tu priču. Povezivali smo razne festivale i pozorišta u regionu, i pravili koprodukcije. Svima je "najbezbolnije", Crnoj Gori najviše, da takva ostvarenja imaju nezavisni status. A sve je to bilo moguće u Crnoj Gori zbog otvorenosti prema različitostima. Zato se posebno ponosim zadnjim FJAT-om u bivšoj Jugoslaviji, 1991. godine. Iako je već sve počelo, svi su došli... To ljudi i danas prepoznaju u DODEST-u i FIAT-u. Mislim da i država i Ministarstvo kulture treba više da ulažu u našu međunarodnu promociju i njenu reputaciju - ne samo DODEST-a, nego cjelokupne umjetnosti. I neshvatljivo mi je da u konkursima koje raspisuje Ministarstvo kulture danas nema međunarodne saradnje. Uz to, grad i država ne smiju da ispuste ta dva brenda. Oni su primjer kako se organizuje jedna kulturna manifestacija koja ima tradiciju i način na koji se radi, kako se konkuriše i sarađuje, bez hipoteke zaposlenih. To je primjer kako mogu da funkcionišu brojne institucije kulture.
ANALITIKA: I nakon DODEST-a, FJAT-a i FIAT-a, Crna Gora danas ima malo prostora za alternativu. Današnja nezavisna produkcija nastaje uglavnom sa željom da se u pozorište privuče što više publike. Da li smo na to primorani ili na sceni možemo nešto i da pokažemo?
MILATOVIĆ: Ne smijemo da pravimo oko toga neki tabu. Svuda u svijetu devedeset odsto publike ide u klasična, komercijalna pozorišta. Ali, ono što pokreće teatar u svijetu - pa i ovdje - to je ono što smo je DODEST nametnuo, pokrenuo. Pozorišnu estetiku DODEST-a, FJAT-a i FIAT-a danas su preuzele mnoge institucije, i to može da se prepozna. Sada svaka predstava Crngorskog narodnog pozorišta, recimo, može da bude dio FIAT-a. Ali, pozorište je živa stvar i jako je bitno da čovjek intuitivno prepozna ili da spozna šta se dešava na strani, a šta je potrebno ovdje, i da spoji te dvije energije. Pozorište danas gubi ono što su FIAT i DODEST imali - konceptualni teatar. Ali, u takmičenju sa tehnologijama, virtuelnom stvarnošću, pozorište ima veliku šansu da izbori još značajnije mjesto nego što ga je imalo, zato što će publici biti sve potrebnije. Već im je potrebna živa komunikacija, živa emocija, živa energija, ono što pozorište pruža. U cijelom svijetu se prepoznaje da pozorište može da se vrati i opet postane jedna značajna umjetnost.
ANALITIKA: Izgleda da nakon četiri decenije - od prvih generacija DODEST-a do danas - niko nije ostao dosljedan alternativnom izrazu kao Vi.
MILATOVIĆ: To je malo tužno. Ponekad se osjećam da sam najmlađi - po razmišljanju, po stavu, po smislu. Ja sam stalno pratio što se zbiva da bih bio autentičan, do kraja i u svakom pogledu, jer se estetika u pozorištu stalno mijenja. U Crnoj Gori se to miješa, pa se danas rade velike predstave koje su ambijentalne, a koje smo mi davno radili. Sada se pozorište kao koncept mijenja u cijelom svijetu, pa i najveći avangardni reditelji idu ka - teatru glumca. Sto godina vladao je rediteljski teatar, preovladavao rediteljski koncept. Sada se vraća glumac kao srž pozorišta i reditelji sve njima podređuju. I to je veoma bitno, jer mi u ovom trenutku u Crnoj Gori imamo odlične glumce.
ANALITIKA: I - nakon četrdeset godina od prve predstave DODEST-a - što je pred nama?
MILATOVIĆ: Ovaj jubilej trebalo bi da se desi u organizaciji KIC-a, a pod pokroviteljstvom Sekretarijata za kulturu Glavnog grada. Trebalo bi da DODEST opet dobije neki svoj prostor i da postane pravo pozorište, a ne samo scena. Ni raniji jubileji DODEST-a nisu bili svečarski, već su služili da se desi nešto potpuno novo: jednom je nastao FJAT, pa onda FIAT... Zbog svega toga, 40 godina DODEST-a ne treba da bude samo prigodna manifestacija, nego prilika da napravimo iskorak. To je osnovno.
Kristina JERKOV
