“Crnogorci su se u stara vremena fotografisali dva puta: pred svadbu i pred ukop. Tada su na sebi imali najotmenije i najljepše nošnje protkane zlatom, koje su bile suprotnost teškom i oskudnom životu. Za ta su odijela i nošnju odvajali od usta. Poznato je da su Crnogorci i Crnogorke najljepše nošnje ponijeli u grob, kaže sagovornica Portala Analitika. Uostalom, dodaje, i fotografija je bila skupa, a fotografa malo.
Maja Đurić je istoričarka umjetnosti koja je fascinirana fotografijom, ali i istorijom fotografije u Crnoj Gori, što ju je odvelo u još jednom pravcu – da istražuje i analizira običaje Crnogoraca.
Nedavno je promovisala knjigu „Istorija fotografije Crne Gore od 1840 - 1940“ zbog koje je više od deset godina tragala za usmenim i pisanim svjedočanstvima vizuelnog identiteta naše zemlje. A vizuelni identitet Crne Gore je tema njene doktorske disertacije koja je i objavljena u izdanju Crnogorske akademije nauke i umjetnosti.
Istraživanje je bilo, naravno, multidisciplinarno. Pročačkane su arhive institucionalne i privatne po regionu, a i dalje, ne bi li se učinio najtemeljniji mogući popis fotografija iz Crne Gore napravljenih u vijeku iza nas.
No, kako veli, najvrjednija su joj iskustva bila razgovori sa Cetinjanima koji su imali nekoga sa dvora kralja Nikole, ili su čuvali fotografije i razglednice, autentične i neophodne za detaljnu analizu načina života naših predaka.
Đurić je imala 13 samostalnih i učestvovala na više od 40 grupnih izložbi u Budimpesti, Moskvi, Rijeci, Budvi, Beogradu, Šangaju… Diplomirala je istoriju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a postdiplomske studije je završila u Pragu, na Centralno-evropskom univerzitetu, u klasi profesora Jana Džefrija. Doktorske studije je završila u Beogradu.
Kao istoričarka umjetnosti, sagovornica Portala Analitika dugo se bavi proučavanjem kulturne baštine Crne Gore, istorijom fotografije i teorijom kulture. Jedna je od osnivača i predsjednica Instituta za fotografiju Crne Gore. Bila je selektor likovnog programa Grada teatra, dio tima i izlagač na prezentaciji Crne Gore na – EXPO u Šangaju 2010.
Cetinjske priče: No, da se vratimo Crnoj Gori i starim fotografijama. Maja je upoznala Cetinjanku Dare Krstićević, čiji je đed Đorđe Đorđević bio dvorski fotograf kod Kralja Nikole. Đorđe je toliko volio kralja Nikolu da je, kad je saznao za njegovu smrt u izgnanstvu, pošao na put s namjerom da mu se pokloni. Ni do danas se nije saznalo gdje je Đorđe završio. No, to je samo jedna od mnoštva priča vezanih za fotografiju i Crnu Goru.
“Fotografski zanat u Crnoj Gori razvijali su stranci i putopisci, poput Pjera Kuraice iz Zagorja, koji je u Budvi još 1880. otvorio atelje”, priča Maja Đurić.
Napraviti fotografiju u tadašnjoj Crnoj Gori nije bilo jednostavno iz više razloga. Bila je potrebna i dozvola od kralja, koji je imao “pres biro” pri Ministarstvu unutrašnjih poslova. Prvi fotograf bio je kraljev sekretar Dimitrije Medaković koji se latio fotografije na kraljevo insistiranje, jer je gospodar čuo za novi tehnološki izum i htio je da Crna Gora ide ukorak s vremenom.
-Bio je to komplikovan proces. Ekspozicija je trajala dugo. Za fotografisanje su koristili i zubarsku stolicu, da bi glava bila mirna. I, uglavnom su apotekari bili prvi fotografi, jer su oni poznavali hemikalije koje su se koristile pri izradi slika, ali i sajdžije, kaže Đurić.
No, preko starih fotografija sazna se mnogo toga neobičnog i zanimljivog i sa aspekta savremenog čovjeka.
- Fascinira me iskustvo fotografa iz Engleske koji su napravili slike zatvora blizu jezera. Zatvor je bio obična kuća, potpuno otvorena i ograđena drvoredom. Oružje je odlagano u zasebnoj prostoriji. U toj kući je bilo i puno žena, što je zaista interesantan podatak. Vjerovatno su branile braću i muževe. Čak ima anegdota kako su dolazili čuvari zatvora da se žale što nijesu bili tu kada je fotografisan zatvor, jer su i oni htjeli da imaju uspomenu, priča kroz smijeh Đurić.
Tako je zapisano i da je Crna Gora vjerovatno jedina zemlja na svijetu čiji svi zatvorenici mogu stati na jednoj fotografiji. Čudno je i fascinantno, dodaje, da su žene - zatvorenice redovno heklale, igrale kolo, plesale, pjevale.
Žene kao inspiracija: Putopisi čine dobar dio njene doktorske disertacije. Mnogi putopisci bili su impresionirani crnogorskim običajima koji su tadašnjem svijetu djelovali nesvakidašnje jer se, zbog izolovanosti, male površine i tadašnje nedovoljne razvijenosti, način života u Crnoj Gori umnogome razlikovao od zemalja iz kojih su dolazili.
- Stranci uvijek iskrenije i bolje mogu da vas vide i ocijene. Oni imaju oko za neobičnosti koje mi ne možemo da vidimo, komentariše Đurić.
U periodu koji knjiga obrađuje, od 1840 – 1940, i dosta žena putopisaca i fotografkinja je dolazilo u Crnu Goru. Tako je Engleskinja Edit Daram dolazila nekoliko puta i našu zemlju obišla na konju! Išla je sa kraljem i na ratište, ali i pomagala nastup Crne Gore na poznatoj Balkanskoj izložbi u Londonu, 1907. godine. Danas se ti putopisi nalaze u Antropološkom institutu u Londonu.
- Puno strankinja je dolazilo. Marijan Grifin je još 1908. godine za National Geographic napravila reportažu o Crnoj Gori. Interesantno je da su se žene često bavile fotografijom. Poznato je da je fotografiju jako voljela i princeza Ksenija., priča sagovornica Portala Analitika.
A položaj žene u Crnoj Gori, njena nesvakidašnja marljivost i posve podređen položaj u odnosu na muškarce, neki su od opisa koji se nalaze u brojnim putopisima. Na fotografijama iz tih vremena, vidi se kako nose drva, vodu, peru odjeću na ratištima.
Kuće u kojima su Crnogorci živjeli su često bile siromašne, oskudne, pokrivene slamom. Većina je živjela skromnim i teškim životom:
-Kada pogledate fotografije sa svadbe, uočavate da odnos mladenaca nije prisan. Najveća bliskost bila je da stoje jedno pored drugog, priča Đurić. Ona dodaje da se već pred Veliki rat na fotografijama uočavaju i neki sociološki procijepi. Na jednoj se fotografiji može vidjeti dječak u gradskoj nošnji, dok je njegov otac u crnogorskoj, koja je za to vrijeme bila veoma skupa.
Pazarni dan: Fotografije mogu da ožive priče iz kafana, u kojima se slavi čojstvo i besjedi o herojskim pričama.
-I fotografije sa pijace vam dosta govore o tadašnjem načinu života. Uvijek su žene prodavale, a muškarci se šetali okolo, osim na primorju, gdje su prodavali i muškarci. O tome koliko je pijaca značajno mjesto, govori jedna anegdota. Daram je imala mnogo udvarača. Ona je stalno Crnogorcima pričala o Londonu, ali ih to nije fasciniralo dok im nije rekla da je u Londonu svaki dan pazarni. Crnogorci su bili oduševljeni! - prepričava Đurić jednu od anegdota do kojih je došla tokom istraživanja.
Istina, i ona je fascinirana pijacama.
-Ta navika je još iz djetinstva, kada me je đed vodio. Ima nečeg magičnog u toj pijačnoj atmosferi, kada svi merače kafu, izgledaju lijepo i specijalno se dotjeraju za tu priliku, kaže Đurić i dodaje da je tu autentičnost od primorskih gradova jedino još Kotor sačuvao.
-Gradovi su izgubili svoj identitet, razgradili ga. Spomenici, kulturna, nematerijalna baština... sve to čini identitet jednog grada. Kotor ima sreću da je sačuvao vizuelni identitet. Veliki dio pejzaža je i dalje zadržan i to je važno za dušu grada, ocjenjuje Đurić, prelazeći na vrijeme današnje, na ono što danas može biti inspiracija.
Cetinje je takođe imalo sreću, kako kaže, jer je malo mjesto. Zato, kad god je u prilici, petkom ide u Prijestonicu da osjeti duh stare Crne Gore.
S druge strane, najizvikanija turistička destinacija, Budva, primjer je potpune degradacije i rastakanja posebnosti.
- Budva je poprimila neki drugi oblik, drugačije vizure koje joj nijesu svojstvene, dodaje sagovornica Portala Analitika.
Bogatstvo koje ne vidimo: Panoramske slike koje se pružaju pored crnogorskih puteva djeluju nadrealno i naprosto oduzimaju dah. To je veliko bogatstvo naše zemlje, koje je nama postalo navika. Ako skrenete samo stotinjak metara, susrešćete se sa paralelnim svijetom, koji živi nekim prošlim životom i običajima. Egzotika, koju svijet više nema- komentariše sagovornica Portala Analitika.
Sjever, takođe, ima veliki potencijal, katuni i etno sela. Nadležni su, dodaje, konačno počeli da vrednuju tradiciju i običaje koji nas čine različitim, poput pašticade, fešta…
-Drago mi je što su Ministarstvo kulture i Ministarstvo turizma odlučili da se materijalna i nematerijalna baština promovišu, da se zaštitite stari običaji i zanati koje nas čine drugačijim - kaže Đurić.
Priča da njene kolege iz inostranstva vole da obiđu naša jezera i gledaju kako se sa svitajem zore budi život u predjelima koje mahom gledaju samo u časopisima, gdje su slike kompjuterski dodatno dotjerane i sređene.
Veličanstvena priroda nam je pred očima, ali je pitanje koliko to znamo da cijenimo:
-Možda ne previše. Postala je dio nas, naše svakodnevnice i nažalost, posmatramo je kao „nešto obično“, zaključuje Đurić.
Aleksandra STANKOVIĆ
