„U našoj kulturi postoji neki iskrivljen, omalovažavajući ili, čak, negativan stav prema pojmu sreće. To je valjda neki kulturni atavizam iz onih zlih vremena ratova i ekstremne nemaštine kojima je prožeta istorija naših krajeva, vojničkog potčinjavanja i nedostatka prava na lične stavove i sopstveni put, vremena u kojima je pojam ličnog razvoja, postizanja životnih ciljeva, smisla života, pa time i životne sreće bilo skoro blasfemični pojam“, kazao je u razgovoru za Portal Analitika psiholog Radoje Cerović.
On smatra da je opšti stav prema psihološkoj pomoći u našoj kulturi porazan, da je „mnogima lakše da pomisle na transplantaciju bubrega“, nego da se posavjetuju sa psihologom.
O tome da li će neko biti srećan ili ne, genetika, kaže, odlučuje 50 odsto.
„Osim genetike, najveći uticaj imaju ubjeđenja, vrijednosti, slika o sebi, kao i povezanost sa okruženjem. Osobe sklone da negativno interpretiraju događaje, da nalaze mane sebi i drugima, koje su nepovjerljive ili paranoične prema ljudima koji ih okružuju daleko su od ideala sreće“, precizira sagovornik Portala Analitika.
A do sreće, dodaje Cerović, vode hedonizam, aktivan društveni život, altruizam i empatija.
„Bavite se nečim što vas potpuno apsorbuje, da zaboravite na vrijeme i umor. Prepoznajte i slijedite životnu misiju. Razmislite šta je to čemu bi bilo vrijedno posvetiti cijeli život, ako treba i žrtvovati ga, nešto veće od vas samih, od vašeg sitnog interesa.“ Sagovornik Portala Analitika naglašava da ne treba bježati od psihoterapije, da ona nije „za lude“, već za one koji su dovoljno pametni da shvate da se za sopstvenu sreću moramo „pozabaviti sobom“.
ANALITIKA: Što je nauka o sreći i čemu nas ona uči?CEROVIĆ: To je multidisciplinarna oblast u koju ulazi tzv. pozitivna psihologija, čiji su začetnici Martin Seligman i Mihalji Čiksentmihalji, ali su se veoma brzo na nju nadovezale tzv. neuronauke, oblast u velikoj ekspanziji, koja svakodnevno nudi nova saznanja. Polje se sve više širi i u zadnje vrijeme možemo reći da je nauka o sreći podoblast tzv. PNEI, psiho-neuro-endokrino-imunologije. Ne smijemo zaboraviti ni to da su novootkrivene veze između naše psihe, emocija i raspoloženja i bakterijske flore u probavnom traktu još jedna nova i obećavajuća oblast. Sve u svemu, nije jednostavno ograničiti nauku o sreći, ona prožima ljudsku psihologiju i biologiju, kao i sociološke aspekte, pa je skoro nemoguće dotaći neku od ovih oblasti, a da se ona ne odnosi na taj suptilni aspekt ljudskog postojanja koji nazivamo srećom, odnosno, kako se to stručno kaže „subjektivnim dobrostanjem“ (subjective well-being).
ANALITIKA: Zašto je za Crnogorce i Crnogorke važno da nauče da budu srećni? Koje zapažanje Vas je navelo da na ovogodišnjem TEDx-u govorite o sreći u Crnoj Gori?
CEROVIĆ: Ako ništa drugo, zastrašujuća činjenica je da smo u prvih pet ili šest zemalja na svijetu po broju samoubistava u odnosu na broj stanovnika, da se sa problemom depresije i anksioznih sindroma bori zapanjujući procenat stanovništva, te da u pokušaju da se sa svim tim izborimo zloupotrebljavamo sedative i do šest puta više nego što je evropski prosjek. S druge strane, profesionalni odgovor psihološke i psihijatrijske struke je nedovoljan, fragmentiran i ostavljen inicijativi pojedinaca. Opšti stav prema psihološkoj pomoći u našoj kulturi je porazan, rekao bih da je ljudima lakše da pretrpe transplantaciju bubrega, nego da se suoče sa sobom na psihološkom savjetovanju. Ne postoji ni zakon koji bi regulisao psihološku profesiju, pa se psihološkom problematikom bavi svako i niko, travari i iscjelitelji, popovi i prevaranti. I tako rijetki psiholozi rade u teškom su položaju, a da ne govorimo o tome kako je pacijentima ili, klijentima kako mi u psihologiji volimo da definišemo korisnike naših usluga).
ANALITIKA: Po Vašem mišljenju kakav odnos prema sreći imaju ljudi u Crnoj Gori?
CEROVIĆ: Sreća kao suštinsko ljudsko stremljenje je ekstremno važna za svako ljudsko biće. Nažalost, ima puno razloga da vjerujemo da u kulturi naših ljudi postoji neki iskrivljen, omalovažavajući ili čak negativan stav prema pojmu sreće. To je valjda neki kulturni atavizam iz onih zlih vremena ratova i ekstremne nemaštine kojima je prožeta istorija naših krajeva, vojničkog potčinjavanja i nedostatka prava na lične stavove i sopstveni put, vremena u kojima je pojam ličnog razvoja, postizanja životnih ciljeva, smisla života, pa time i životne sreće nešto što predstavlja skoro blasfemni pojam, nekakvo „bijenje s guzicom“ da iskoristim jednu tipično crnogorsku sintagmu.
Naučeni smo da se nije dobro smijati se, jer ćete poslije plakati, da je loše biti ponosan na sebe i svoja postignuća (da đavo ne čuje, da vas ne urekne), itd. Ne smijemo potcijeniti ni skora ratna dešavanja, ni teške ekonomske aspekte, nezaposlenost i ostale dobro poznate probleme sa kojima se suočava Crna Gora danas. Ali, ima zemalja koje su u mnogo težim i ekonomskim i socijalnim uslovima, pa je njihov stepen samoubistava neuporedivo manji, a reklo bi se da se i mnogo više raduju, vesele, uživaju u životu, u granicama u kojima im okolnosti dozvoljavaju.
ANALITIKA: Da li se rađamo kao srećni ili to postajemo?
CEROVIĆ: Bitan je genetski uticaj. Smatra se da oko 50 odsto balansa između pozitivnih i negativnih emocija zavisi od genetike. Srećni ljudi imaju veću vjerovatnoću da izrode srećnu djecu. Ali, ostalih 50 odsto nije mali procenat, a nauka o sreći se najviše bavi upravo time – šta je to što nas realno čini srećnim? Samo da pomenem – ne možemo vjerovati u posebnost naše genetike u odnosu na okruženje, genetika ne poštuje državne granice, osim ako ste rođeni na nekom potpuno izolovanom ostrvu, ili ste pripadnici nekog još neotkrivenog plemena u amazonskoj prašumi.
ANALITIKA: Što sve utiče na sreću?CEROVIĆ: Osim genetike, najveći uticaj imaju elementi psihologije, ubjeđenja, vrijednosti, slika o sebi, kao i povezanost sa socijalnim okruženjem. Osobe sklone da negativno interpretiraju događaje, da „nalaze mane“ sebi i drugima, nepovjerljive ili paranoične prema ljudima koji ih okružuju, daleko su od ideala sreće. Posebno je veliko interesovanje nauke o sreći o pojmu „eudaimonije“. Radi se pojmu iz aristotelovske tradicije koji se izvorno odnosi na sreću ili „cvjetanje ljudskih bića“. U nauci o sreći se pod tim pojmom podrazumijevaju aktivnosti i stremljenja altruističkog tipa, prevazilaženje sebe i sopstvenog straha kao i pobjeda nad potrebom da se izolujemo i „zaštitimo“. Osobe koje su otvorene, imaju jak prosocijalni poriv, solidarnost, empatiju, koje vjeruju u ciljeve koji su važniji od njihovih sitnih interesa, „važniji od njih samih“, su prepoznate kao kandidati za srećan život.
Osim „euidamonije“, postoji i „hedonija“, sklonost uživanju i zadovoljstvima, koja se takođe smatra bitnim, ali ne i dovoljnim, elementom ljudske sreće. Najveći dio tih elemenata u današnjoj tranzicionoj ali, bojim se i nekadašnjoj tradicionalnoj, kulturi Crne Gore nijesu vrednovani.
Uživanje u npr. hrani ili seksualnosti (hedonija) je viđeno kao sramno, dok su prosocijalni porivi, solidarnost i empatija (euidamonia) označeni kao stvari „za glupe i naivne“. Sam optimizam, po crnogorskoj kulturi, predstavlja osobinu ljudi sklonih iluzijama, neinteligentnih, onih koji „ne shvataju kakav je stvarni život“! Ovo naravno nije sve, puno drugih faktora su prepoznati kao elementi koji utiču na sreću, sve do naizgled bizarnih stvari kao što je bakterijska flora crijeva, ali i bračni status, rang u socijalnoj hijerarhiji, fizička aktivnost, bavljenje meditacijom….
ANALITIKA: Što sa druge strane utiče na suprotnost sreći – depresiju i anksioznost?
CEROVIĆ: Pitanje je veoma kompleksno i predstavlja jedno od centralnih pitanja psihologije i psihijatrije u ovom trenutku u kojem je depresija u ogromnom porastu u cijelom svijetu. Bez namjere da pokušam dati kompletan odgovor, možemo reći da su konačno prepoznate direktne veze između nekih psiholoških aspekata ka što su sklonost negativnim interpretacijama događaja, socijalna izolovanost i nekomunikativnost, izostanak važnih životnih ciljeva, entuzijazma i posvećenosti i elemenata ljudske neurologije. Naime, osobe koje se nalaze pod hroničnim stresom, uključujući one koje svojim psihološkim elementima utiču da stalno proživljavaju stresne situacije, čak i tamo gdje ih „objektivno“ nema, imaju promjene na moždanoj kori, neki njeni djelovi gube gustinu i debljinu. Na sreću radi se o procesu koji, ako se depresija liječi može biti obrnut i sve može da se vrati na početne razmjere. Ali, to se veoma teško može dogoditi „samo od sebe“, sticajem okolnosti, bez jasne namjere osobe da se na neki od djelotvornih načina izbori sa depresijom i anksioznošću.
ANALITIKA: Kako brak i djeca utiču na sreću?
CEROVIĆ: Ljudi koji su u braku su srećniji od onih koji su sami ili razvedeni, čak i od onih koji su u dugotrajnim stalnim vezama, ali nevjenčani. Ono što niko nije očekivao je da osobe sa djecom imaju niže indekse sreće od onih koji nemaju potomstvo, kao i da se njihovi indeksi izjednačavaju tek nakon što djeca napune dovoljno godina da se osamostale. Još jedan kuriozitet je da se među osobama u braku najbolje kotira jedna potpuno specifična kategorija, „konsezualno nemonogamnih“, odnosno „otvorenih“ parova, svingera i slično. Ne samo da imaju najviše indekse dobrostanja, već u prosjeku duže i zdravije žive, pogotovu žene. Radi se o nekih četiri do 12 odsto populacije, ali podatke o tome koliko je takvih brakova u Crnoj Gori naravno da nemamo.
ANALITIKA: Koje tehnike predlažete za povećanje nivoa sreće, ako je uopšte moguće govoriti o nivoima sreće?CEROVIĆ: Moguće je i te kako govoriti o mjerenju indeksa subjektivnog zadovoljstva i sreće, postoje razrađeni i akreditovani metodi za to. Ukratko, razvijajte kod sebe sklonost ka uživanju i hedonizmu, ali i prosocijalnom ponašanju, altruizmu i empatiji. Bavite se nečim, makar to bio i hobi, što vas potpuno apsorbuje, da zaboravite na vrijeme i umor, pogotovu ako se radi o kreativnom poslu - poput umjetnosti. Prepoznajte i slijedite životnu misiju. Razmislite što je to čemu bi bilo vrijedno posvetiti cijeli život, ako treba i žrtvovati ga, što je veće od vas samih, od vašeg sitnog „interesa“. Bavite se meditacijom, ona predstavlja „posljednji krik“ nauke o sreći, i dokazano ima ogromne efekte. Bavite se fizičkom aktivnošću, redovno, svakodnevno. I ne bježite od psihoterapije, ona nije „za lude“, već za one koji su dovoljno pametni da shvate da se za sopstvenu sreću moramo „pozabaviti sobom“.
ANALITIKA: Često na Vašim predavanjima govorite o konceptu – „sada i ovdje“. Možete li objasniti o čemu se radi i zašto je bitno da živimo u sadašnjem trenutku?
CEROVIĆ: Radi se o principu na kojem se zasnivaju mnoga drevna učenja, meditacija na primjer. U evolutivnom smislu „najnoviji“ dio našeg mozga, tzv. prefrontalni korteks i „default“, moždana kola, su moćne mašine za „predviđanje“ tj. „pretpostavljanje budućnosti“ na osnovu iskustava iz prošlosti (koja su takođe neka vrsta konstrukcije, a ne objektivne slike o našem životnom putu). Radi se o moćnoj mašini koja je ugrađena na šasiju od „fiće“, odnosno na ostatak naše neurologije, koja se često otme kontroli i tako razara ostatak sistema. Stalna razmišljanja o tome šta nas čeka, šta bi moglo da se dogodi, šta nam se u prošlosti dogodilo i sl. predstavljaju izvor kontinuiranog stresa, u odsustvu bilo kakvog „spoljašnjeg događaja“. Naučiti da kontrolišemo aktivnost tog „osnovnog“ misaonog procesa, znači biti u stanju da se koncentrišemo na „sada i ovdje“, na ono što jeste, umjesto na ono što bi moglo da se dogodi. Fokus na „sadašnji trenutak“ je jedan od najvažnijih načina približavanja idealu sreće.
Kristina ĆETKOVIĆ
Foto: Facebook
