"Želim da vjerujem da možemo da rehabilitujemo neke punktove, neku kuću sa ćeramidom, sa alkom na vratima, da znaju nove generacije što je alka i što je avlija, i đe se to pjesma čuje.,,. Nismo mi iz nekih dvorova i zamkova ali, imali smo te mirisne bašte i avlije i ulice", govori Srđan dok u neobično hladnoj aprilskoj noći sjedimo do jedan, dva, tri… sata noću u jednom od novijih podgoričkih restorana. Sjedimo sami, zahvaljujući predusretljivosti noćnog stražara jer su svi u međuvremenu otišli.
Srđan je isti onaj iz gimnazijskih dana. I to je ono što daje sigurnost i osjećaj spokoja i bliskosti. Zašto ne reći - bili smo u istom odjeljenju podgoričke gimnazije "Slobodan Škerović". Ma i ja sam ista, samo su nam teme nešto drugačije.
Ali, on, i njegov jedinstveni rafinman. Nije ga, tvrdim, dobio u Parizu. Imao ga je uvijek. Upravo zato što provincijalnog kod njega nema ni u tragovima, sa takvom lakoćom govori o Kseniji i o Pikasu, avlijama staropodgoričkim i pariskim bistroima. Povremeno samo, kad nema riječi da iskaže prezir prema skorojevićkim novotarijama koje pod izgovorom gradnje zapravo ruše sve pred sobom, samo se nasmije.
"Htio sam da napravim jedan lament nad betoniranjem korita Ribnice, da kažem da su se kroz epohe vodili i ratovi i moguće razvijali razni čadori na tim istim brijegovima ili tamo, na starom gradu, a da je rijeka uvijek proticala. Da se svi mi mijenjamo i da je ovaj Bog nad Bogovima, Hipnos, mogao da komanduje tim istim bogovima kao kapo od svega. Rijeka je ta koja je uvijek tekla, jedina se ona nije mijenjala a sve drugo jeste", kaže govoreći o izložbi "Čador nad Ribnicom". Ali, i njegov protest je drugačiji: "Htio sam da napravim svečanost poput baroknih, da napravim ugođaj, a svako tumačenje djela je legitimno i prihvatljivo."
A koliko mu je stvaranje važno, shvatio je, kaže, kada je prestao da puši. "Počeo je da me muči bronhitis i morao sam da sagledam - da li ću tako, teško dišući, moći da slikam. Potreba za stvaranjem je kao potreba za disanjem", kaže.
ANALITIKA: O tvom slikarstvu je rečeno mnogo toga. Ali, nakon svih ovih godina, najdominantnija mi je ta rijetka dosljednost nasuprot opštoj tiraniji površnosti. Napokon, toliko toga smo preturili, pa mi se čini da je upravo ta dosljednost ono što je kod tebe skoro subverzivno...
VUKČEVIĆ: Moguće. Slijedim poetiku jer, jednostavno, nešto drugo tu ne može da stoji.
U doba ratova u Jugoslaviji, u savezu sa bogom ili drugim silama, morao sam da istisnem iz sebe tešku priču toga raspada. Radio sam u Parizu skulpturu koja se zvala "Mlade godine Johana Volfganga Getea". To je bio kostim koji hoda u otvorenom kavezu a koji sam ja oblačio. Upotrijebio sam viševjekovnu tradiciju više zanata, od vajarskoga do veza i čipke, da bih dočarao bol koji sam htio da izrazim. A to nisam mogao slikom.
Uvijek sam volio teme koje su me odvodile u razne epohe, u vremena bez granica, ka nečem univerzalnom, kao što je ljubav. Odnosom prema slikarstvu uvijek sam pokušavao da približim neku univerzalnu nit estetike i ljepote.
ANALITIKA: Za tebe kažu i da slikaš vazduhom…
VUKČEVIĆ: Neke teške scene između rađanja i smrti, pokušao sam da obavijem vazduhom prividne ljepote. I Dado je to vidio kao latentnu dramu raspada. Eto, ja sam kroz prizmu umjetnika, mladim ili starim očima, opranim ili manje opranim od ovoga svijeta, htio da prikažem prizore kroz koje će osjetiti ljepotu, koji ublažavaju tjeskobu, kao kad uzmeš medikamente ako te zaboli glava. Mislim da umjetnost generalno služi tome.
Umjetnost je bezvremena. Nedavno sam u Parizu gledao Mocartovu operu "San Đovani" i bio potpuno opčinjen načinom na koji je priča stavljena u kontekst modernog grada. Zvučalo je i izgledalo kao da je juče napisano. Mislim da bez unutrašnjeg bogatstva i sofisticiranog odnosa prema stvarima nema ni velike umjetnosti.
ANALITIKA: Sjećaš li se prve slike koju si napravio?
VUKČEVIĆ: Naravno. Još nisam išao u školu. Mama je imala jednu od onih čuvenih svesaka sa receptima za kolače. Mene je uvijek privlačila ljepota papira i teksta. Ono grafičko. I crvenim i plavim lapisom na korice te sveske iscrtao sam neki grafički znak, neko "e" ili "a". Učitelji i nastavnici uvijek traže od tebe da nacrtaš neku kokošku ili kravu. A ja nisam znao jer nikad nisam volio da radim po direktivi. Ali, od malih nogu sam shvatio da me to interesuje.
ANALITIKA: Kada si i kome prodao prvu sliku?
VUKČEVIĆ: Nadi Stojković, profesorki njemačkog u podgoričkoj Gimnaziji. Bila je đačka izložba u gimnazijskom holu i ja sam imao neki rad sa galebovima. Pošto su moji roditeji i ona bili prijatelji, otac mi je rekao – sine, nemoj molim te ni slučajno da uzmeš novac, to ne smiješ nikako da uradiš. A nisam ja bio trgovac, nego je ona bila gospođa.
ANALITIKA: Ima li istine u mom viđenju stvari da je profesor Bato Brajović, fino cinični Bato, imao uticaja na to da ti postaneš slikar?
VUKČEVIĆ: To za cinizam ne znam. U svakom slučaju predavao je nešto što mene interesuje. Ali, još više je značajna bila moja nastavnica iz osnovne škole, Danja Đurović.
ANALITIKA: Kazao si što ti je bila prva slika, a jesi li razmišljao nekada koja bi mogla biti posljednja?
VUKČEVIĆ: Pa da znaš da jesam. Ali ta slika neće biti napravljena rukom. Zato što su slike života one sa kojima odlazimo na drugi svijet. Ili ga imamo u glavi ili ga imamo ispred sebe.
Sjetih se jedne moje bliske prijateljice koja mi je kazala – izabrao si divno mjesto da umreš. Mislila je na pogled sa jednog prozora.
ANALITIKA: A gdje je taj prozor?
VUKČEVIĆ: Pa u Herceg Novom, u mojoj kući. Ali, to je jedan od mogućih. Slika, svijet u kojem živimo nekad je vidljiv a nekad nije. Jedan me je psihoanalitičar pitao kako živim. Kažem - ja ne živim, ja preživljavam. Čekam sunce na prstima, kasno se pojavljuje. Onda on kaže – pa divno, to je veliki uspjeh ako preživljavate. Kažem da u životu i stvaranju idem za suncem i za svjetloću. Tako se iz Pariza sve više vraćam u Crnu Goru, na Meditaran.
ANALITIKA: Nisi mi odgovorio o zadnjoj slici.
VUKČEVIĆ: Pa jesam. Ona se ne slika, ona je pred očima, u samom pogledu na svijet. Ostala je i zadržana kao zadnja, u zadnjem pogledu.
ANALITIKA: Ko te zadojio tim osjećajem za lijepo? VUKČEVIĆ: To se uči, kao taktičnost u životu. To nije urođeno. Nikada nisam sreo glupu osobu, a da je obučena po mom ukusu.
ANALITIKA: Postoje li danas mecene?
VUKČEVIĆ: Ja kad bih znao ne bih sad bio ovdje. Ha- ha…. Postoje naravno, ali u nekim drugim formama.
Po narudžbi sam jednom psihoanalitičaru iz Nice našeg porijekla radio portret njegove usvojene ćerke. Bio je nezadovoljan i kazao mi je da je to za njega pravo estetsko silovanje, i da bi on radije imao Matisa iznad kamina. A ja njemu – izvolite prodajte sav imetak i stavite jednog Matisa, važno je da volite umjetnost a ne koga favorizujete. Nakon što sam mu poslao katalog, zove me i kaže da su on i žena mu Amerikanka razmišljali i odlučili da mi šalju pet hiljada mjesečno. A ja mu kažem – kakvo je vrijeme u Nici? Kako sam ja ove nedjelje dobar umjetnik a prošle nisam bio? Da bih prihvatio, Vi morate da volite to što radim. Kaže, promijenili smo mišljenje. A ja ga pitam zna li ko je bila Nadežda fon Mek? Ona je bila tajna mecena Čajkovskog. Pomagala ga je, a da on dugo nije znao odakle stiže novac i to je bilo veličanstveno. Dobro, kaže, niti sam ja Nadežda fon Mek niti ste Vi Čajkovski, niti je ovo 19. vijek. Kažem - žao mi je. I tako smo se rastali u ljubavi i bez obavljenog posla. Nije bilo puno takvih ponuda, ali ih je bilo.
Ali, različiti su slojevi toga. Sad su otkrili kod Pikasovog električara ne znam koliko njegovih reprezentativnih djela. I ja vjerujem u električarevu priču da mu je to Pikaso poklanjao. Dao bih i ja sve kad mi nestane struja.
ANALITIKA: Ko su današnji kupci?
VUKČEVIĆ: Mislim da bi neki kupci htjeli da izgrade sebi status kolekcionara
ANALITIKA Ima li toga u Crnoj Gori?
VUKČEVIĆ: Pa upravo mislim na naše prilike. To su ljudi koji su došli do novca i koji bi željeli da imaju što bolju kolekciju. Tako čujem, jer se ne krećem u tim krugovima. To su neki ljudi koji mijenjaju stanove za kolekciju slika, ovi novi građevinari, preduzetnici...
ANALITIKA: Ti meni slike, ja tebi stan, je li? Niko ti to nije ponudio?
VUKČEVIĆ: Meni nije stvarno, mada mi nije ni trebao stan. Ali, da, to su te transakcije koje su postale moderne. Sve manje postoji taj intelektualni srednji sloj, koji je najčedniji, koji je najprodorniji, koji je već duže u najstrašnijoj depresiji, a koji je u svakom društvu perjanica dobrog ukusa. Oni su se potpuno izgubili, ne postoje, jedva vegetiraju, na njihovo mjesto dolaze novi bogataši sa svojim potrebama i ukusima i oni imaju svoje takozvane "stiliste" koji ih opskrbljuju umjetninama. Imaju savjetnike..
ANALITIKA: A ko su savjetnici, pardon, stilisti?
VUKČEVIĆ: Samozvani galeristi. Slučajno znam jednog iz Beograda koji je bio savjetnik jednom bogatunu odavde. Nije to ništa loše. To postoji i napolju, ali sa drugim principima i kanonima ponašanja. Napolju se umjetnik smatra "antušabl". Nedodirljivim. Jasno, kod autora može da se kupi jeftinije i to je legitimno. Ali, kod nas je sve karikaturalno.
ANALITIKA: Kako ti je prošao Čador na Ribnici? Jesi li zadovoljan?
VUKČEVIĆ: Dobio sam mnogo komplimenata od Starovarošana, jer je ta njihova Rijeka, koju je i Ksenija opjevala, potpuno zaboravljena. Htio sam da u prvi plan stavim jedinu našu pravu podgoričku rijeku, a to je Ribnica, a ne Morača.
ANALITIKA: Iako si ti sa Brijega od Morače.
VUKČEVIĆ: Jeste. Htio sam da napravim jedan lament nad betoniranjem korita Ribnice, da kažem da su se kroz epohe vodili i ratovi i moguće razvijali razni čadori na tim istim brijegovima ili tamo, na starom gradu, a da je rijeka uvijek proticala. Da se svi mi mijenjamo i da je ovaj Bog nad Bogovima, Hipnos, mogao da vlada i da komanduje tim istim bogovima i njihovim uzbunama kao kapo od svega. Rijeka je ta koja je uvijek tekla, jedina se ona nije mijenjala a sve drugo jeste.
ANALITIKA: I nadajmo se da će pojesti i te zidove koje su joj napravili..
VUKČEVIĆ: I ja se isto nadam. To je pitanje estetike i doživljavanja onoga čemu bih htio da pokažem suštinu. Lagerfeld, "Kajzer mode", kako ga zovu, više puta je obućaru vraćao neku štiklu, govorio je da liči na Molijera iz amaterskog pozirišta. Ha haha. Volim te slikovite asocijacije.
ANALITIKA: Zaista, kako vidiš Podgoricu? Što misliš o ovdašnjim "intervencijama u prostoru"? Lično smatram da okolina utiče ne samo na izgradnju ukusa, već i na psihu i emocije.
VUKČEVIĆ: Naravno da utiče. Arhitektura je vrhunska umjetnost koja sublimira sve ostale ujedno. Zašto ne mogu da se odreknem Pariza? Zato što je tamo sve lijepo, što je taj grad prestao da se razvija početkom prošlog vijeka i sve što se radilo radilo se u u tom duhu, tako da je ostao jedna zatvorena forma kojoj nema što da se doda ili oduzme. Sad su napravili autobuska stajališta koja su toliko moderna i avangardna, a toliko su secesija u isto vrijeme.
ANALITIKA: Nama su stajališta stavili posred trotoara...
VUKČEVIĆ: Jeste. To je strašno. Nisam ja nikakav teoretičar arhitekture ali, kao umjetnik, kao neko ko je tu rođen i kojem su tu korijeni, imam pravo da to kažem. Podgorica se razvijala u lošem pravcu.
Ni u jednom civilizovanon gradu neće vam bilbord staviti ispred kuće. Vi plaćate taksu za stanovanje zavisno od toga koliki je vaš prozor i gdje on gleda. Nije svejedno da li vam gleda na Ljubović ili na Goricu ili na bilbord. Ako je bilbord postavljen u međuvremenu, vi ćete tužiti firmu i dobićete odštetu. Mislim da postoji i u našem zakonu tako nešto.
Ja sam strašno nesrećan, kad nikne neka građevina loše arhitekture, pa kad izađem iz Stare Varoši ne mogu da vidim Komove, planinu koja se odatle vidjela vijekovima. Ma i da je najbolja arhitektura! Pa skulpture po gradu, one su takođe problematične…O onome što se postavlja na javno mjesto, moraju odlučivati meritorni ljudi. Tamo je nikao stadion koji je nadvisio brdo, pa nove zgrade koje su ga zaklonile, stihijno je građena Hercegovačka, ostali smo bez parkova, redizajnirali smo ulaze, zgrade, balkone… Svaki dan osvanem sa novim prizorima koji mi nisu bliski.
Pa pogledajte ovaj park preko puta hotela Crna Gora. Grozan je, liči na grobljanski. Moram da kažem da je neukusan, bez stila, obložen bunjom, sa lampionima koji ne koštaju više od euro a u park je uložen million..
ANALITIKA: Zatvoren prolaz prema Tabačkom mostu, višespratnice na Ribnici…
VUKČEVIĆ: Ja sam nekad mislio da bi tu bilo divno uraditi neku botaničku baštu koja bi bila mjesto susretanja, sa nekim dječijim nedjeljnim pozorištem. Živio sam u nadi da je to moguće. I onda niče taj park sa ogradom!
Glavni simboli grada, toponimi Podgorice, ili su nestali ili su sakriveni. Ovom arhitekturom i intervencijama definitivno smo izbrisali iz sjećanja ono što je bilo najdragocjenije i najvažnije u našem gradu! Želim da vjerujem da možemo da rehabilitujemo neke punktove, neku kuću sa ćeramidom, sa alkom na vratima, da znaju nove generacije što je alka i što je avlija, i đe se to pjesma čuje... Nismo mi iz nekih dvorova i zamkova ali, imali smo te mirisne bašte i avlije i ulice. Svi su uživali u tumaranju tim ulicama, a sad divljaju nove arhitekture, sa dozvolama i bez dozvola. Dako se obnovi kuća Rista Stijovića. On je volio Podgoricu više nego deset Pariza, a za njega nema ni podruma. Mi smo napravili geto, kao da se neko stidi toga što smo imali!
U Beču jednom slučajno sretnem bivšeg gradonačelnika. Pokažem mu one stubove za struju obložene puzavicama. Ispod piše: nemojte da nas gazite, mi na proljeće rastemo samo za vas. I ne treba tu nikakva žica ili barikada da neko ne gazi ili ne uzme neku lukavicu. Kažem mu - evo vidiš, ovdje nema nijedan bilbord. Zašto je ovo obavijeno bršljanom? Da ovaj metal ne bi parao oči.
ANALITIKA: Ali se ovdje prostor shvata kao nešto što nema nikakvu osim tržišne vrijednosti i tržišne cijene. Bitno je da se unovči i proda lokacija, da neko zaradi na one dvije strane bilborda. Od magistrale do Delte ih ima 85.
VUKČEVIĆ: Onda se Podgorica može zvati Bilbordovica. Ili, Bilbordorica. Ali, nije samo Podgorica problem. U rezidenciji predsjednika države na Cetinju, u Plavom dvorcu plafon je spušten metar i nešto! Zamislite da to urade u Versaju, da spuste plafon, da bi stavili struju, ili neke elemente za grijanje! Kad sam to pomenuo, maltene su me ismijali. I ja kažem, biće da su oni u pravu. Postoji Zavod za zaštitu spomenka, ako to njima ne smeta, ako je to neko odobrio, onda svaka čast!!
ANALITIKA: Ti ne koristiš mejl, ne ulaziš na internet. Sa dozom zavisti te pitam: kako uspijevaš? Uostalom, uvijek si bježao od svakog uniformizma.
VUKČEVIĆ: To ti je po principu: ako uzmeš kajaćeš se, i ako ne uzmeš kajaćeš se. Ja mislim da mi to zasad ograničava slobodu. Mogu se toga odreći, ali ne hedonizma i konformizma. Ali, ono što je za mene užitak ne znači da je i za drugoga. Mene ne interesuju auta i jahte. Birajući sve te adrese na kojima sam živio, francuskim i crnogorskim, sve ove godine, mogu za sebe reći da sam stvarno bio između neba i sna. I sad bi bilo pitanje – što je nebo? Je li nebo Crna Gora ili je san Crna Gora? I to bi bilo teško odgovoriti. Recite, gdje je u svemu tome internet i dopisivanje? Ja se divim drugim stvarima. Vidio sam nedavno izložbu carskih kostima sa nordijskih dvorova iz 15, 16 i 17. vijeka… Nema tehnike koja može da uradi ono što je napravljeno rukom.
ANALITIKA: Kako izgleda tvoj dan u Parizu?
VUKČEVIĆ: Radio mi svira dan i noć klasičnu muziku. Izađem na doručak, vratim se u stan i slijedi ispijanje turske kafe. Ta je ceremonija ubrzana jer više ne pušim. Onda dnevni susret sa djelom. Ručam rano, po francuski, između podne i jedan pa u šetnju, u obližnji park. U mom kvartu se nalazi Muzej romantičnog života, gdje postoji jedna prekrasna bašta u kojoj se osjeća duh Žorž Sand i njenih ljubavnika, od Šopena pa nadalje. Pa atelje čuvenog Gistava Monroa…
A potom, zavisi što ima po gradu. Izložbe ili pozorišne predstave i koncerti. Pa opet susret sa djelom.
Život u velegradu je kao u nekom malom selu, a neke spektakularne stvari želiš da sačuvaš za specijalne prilike. Još se nisam popeo na Trijumfalnu kapiju, na Ajfelovu kulu jesam više puta.. Pariz je sve, dovoljno birokratski, dovoljno samodovoljan, zatvoren, dovoljno rezervisan i dovoljno poštuje bon ton. Ali, važnije je to da je život sazdan od iznenađenja, što možeš da upoznaš neke posebne ljude. E susreti sa tim ljudima, to je neka vrsta svečanosti. Moj prvi hobi je dobar odnos sa ljudima, drugi hobi je muzika, treći su priroda, drama i okultno. To ne znaš?
Znao sam jednog Crnogorca u Parizu, nekog Iliju. On mi kaže da je poznavao Pikasa, a ja njemu velim: kakva sreća! U stvari, on je Pikasa pratio po Parizu da vidi gdje ide. A ovaj je išao kod krojača da šije fina odijela od engleskog štofa. I Ilija ode da se raspita kod krojača o Pikasu. Kažem, Ilija, cijeli si život pravio imetak i, umjesto da se potrudiš da upoznaš Pikasa, ti si ga pratio. A da si ga upoznao, on bi ti možda poklonio sliku, kao električaru, pa bi bio bogatiji nego što si i još bi poznavao velikog umjetnika. Kažem, znaš li zašto je Pikaso šio fina odijela? Upravo zato da bi susretima dao oreol svečanosti.
No, shvatio sam sa godinama koliko mi je važna svjetlost i htio bih da mi prva rezidens postane sekundarna, a da novska mediteranska svjetlosna adresa postane prva.
ANALITIKA: Iz potrebe za stvaranjem svečanosti i svečanih susreta nastao je i ovaj čador na Ribnici. Dobar dio vremena tokom trajanja izložbe duvao je jak vjetar. Uostalom, možda bi najbolje bilo kad bi taj šator mogao da odleti umjesto da se razmontira, što je prava šteta..
VUKČEVIĆ: Ha ha, možda si u pravu. To jeste neka magija umjetnosti. Sa ovim šatorom ili čadorom htio sam da pružim praznični doživljaj a ne da budim nostalgiju. Više od nostalgije, želim da poklonim sjećanje na neki događaj koji zrači.
Gordana BOROVIĆ
