„Mjesečno zarađujem 380 eura. Svakog vikenda radim od devet od 22 sata, radnim danima od 14 do 21 sat. Imam jedan slobodan dan nedjeljno i cijeli odmor, koji sa vikendima traje mjesec dana. Ali, radim u dobrom kolektivu, plata je redovna, što je najvažnije“, hvali se djevojka u jednoj podgoričkog igraonici za djecu. Sagovornica Portala Analitika, koja je željela da ostane anonimna, diplomarana je vaspitačica, ali posla u državnim vrtićima nema. Iako na prvi pogled izgleda da se nema baš čime pohvaliti, u stvarnosti - ona je srećnica. Plata joj je viša od crnogorskog prosjeka u uslužnim djelatnostima (335 eura), a i ima više slobodnih dana i odmora.
U sektoru trgovine u Crnoj Gori, inače, radi oko 40 hiljada ljudi, skoro petina od ukupnog broja zaposlenih.
Izrabljivanje do koske: Brojne prodavačice sa kojima smo ovih dana pokušali da razgovaramo o tome kakvi su im uslovi rada, ne žele da javno govore iz straha da nemaju probleme zbog toga. Kažu da primaju između 250 i 300 eura, da imaju dva slobodna dana mjesečno i nedjelju dana godišnjeg odmora, da ostaju do kasno u noć kada stigne nova roba... One koje rade u piljarama, nose gajbe pune voća i povrća. A zvanično, po papirima koje su potpisale sa poslodavcem, sve izgleda drugačije – pravo na puni odmor, limitiran broj radnih sati, da neće raditi više od 40 sati nedjeljno...
Jedna od sagovornica, prodavačica u maloj piljari u Podgorici, cijelu zimu je, kaže, radila bez grijanja jer gazda ne želi da se troši struja.
Da se žale – ne pada im na pamet.
U Sindikatu znaju da radnici svašta trpe kako bi sačuvali posao. „Dosta je slučajeva da su radnici bez prava na dnevni odmor, na slobodni vikend, na godišnji odmor... Poslodavci nerijetko ne daju slobodne dane za državne i druge praznike. Često su i uslovi rada nezdravi, ne postoji adekvatna zaštita na radu i mnogo toga još“, kaže Srđa Keković iz Unije slobodnih sindikata.
I u Savezu sindikata kažu da je položaj radnika ponižavajući u zemlji u čijem Ustavu piše da je država socijalne pravde. „Radno mjesto je danas, za veliki broj građana, postao ekskluzivitet kojega se ne smiju odreći ni po koju cijenu“, kaže Marko Nikčević iz Saveza sindikata.
Poneko se osmjeli za prijavu: No, ima ih koji se osmjele da prijave poslodavca.
U Inspekciji rada za Portal Analitika kažu da su u prošloj godini primili ukupno 1.675 inicijativa. Ubjedljivo najveći broj, čak 1.636 odnosi se na oblast radnih odnosa i zapošljavanja, dok se 39 odnosilo na oblast zaštite i zdravlja na radu. Jedan broj inicijativa odnosi se i na neplaćeni prekovremeni i praznični rad, uskraćivanje prava na sedmični odmor i druge nepravilnosti. Inspekcija, međutim, ne vodi evidenciju po vrstama nepravilnosti.
Ne mogu precizno da odgovore ni na pitanje ko najviše krši prava radnika. Tvrde da se krše i u velikim trgovinskim lancima i kod malih privrednika, odnosno preduzetnika.
Za podnosioce prijava, međutim, pravila nema. Podnose ih svi - i zaposleni, bivši zaposleni, sindikati, građani i udruženja civilnog sektora.
“Veliki je broj anonimnih inicijativa (oko 30 odsto), što umanjuje efikasnost i efektivnost inspekcije, s obzirom da, često, nemamo dovoljno imputa na osnovu kojih bi inspekcijski nadzor bio usmjeren na utvrđivanje relevantnih činjenica i preduzimanje adekvatnih mjera prema poslodavcu“, kažu u Inspekciji.
Problem je i što im se često, kako dodaju, obraćaju i bivši radnici kada je već kasno. „Traže da im se reguliše radni staž , a radili su ’na crno’, traže isplatu neisplaćenih zarada po tom osnovu, naknadu štete za neiskorišćeni godišnji odmor i slično. Inspekcija rada u takvim slučajevima ne može reagovati, jer nije nadležna da vodi ispitni postupak i utvrđuje eventualno postojanje radnog odnosa, što je u nadležnosti pravosudnih organa, iz čega se tek tada mogu crpiti prava iz rada i po osnovu rada“, objašnjvaju u Inspekciji.
U Inspekciji tvrde da nije problem u tome što nema prijava, već što su često neosnovane. „Zaposlene prvenstveno treba ohrabrivati da se za svoja prava izbore kod poslodavca, podnošenjem zahtjeva za zaštitu svojih prava kako to i predviđa Zakon o radu, pa tek onda da se obraćaju Inspekciji rada“, tvrde u Inspekciji. Što bi u prevodu trebalo da znači da radnica treba da ubijedi poslodavca da ne može raditi više od 40 sati nedjeljno, jer ako kojim slučajem inspektor dođe i vidi da ona ipak ostaje da preslaže rafove robe do ponoći- može platiti kaznu od 2.000. Ako slučajno završi na sudu može platiti i 20.000 eura. Problem je, međutim, što će prije biti, kažu u Sindkatu, da će radnica ako se kojim slučajem požali ostati bez posla, ako je uopšte prijavljena.
Svako drugo preduzeće u blokadi: S druge strane, i ta plata koja se prima, na crno ili kako god, nije dovoljna da se prehrani porodica. U Crnoj Gori minimalna potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu je oko 800 eura.
Za taj iznos, izračunao je Monstat, porodica mjesečno može da pojede 13 kilograma, hljeba, oko 16 kilograma pšeničnog brašna i da popije oko 26 litara mlijeka. Goveđeg i junećeg mesa može se kupiti manje od dva kilograma, a telećeg, tek 700 grama i 600 grama svinjetine. Jaja Monstat ne navodi u komadima nego u kilogramima, pa je za četvoročlanu porodicu predviđeno da ih za mjesec pojedu 2,6 kilograma. Predviđena je i kašičica maslinovog ulja, kao i tri litra suncokretovog.
Od voća, po Monstatu, četvoro ljudi trebalo bi da pojede pola kilograma limuna, pet kilograma jabuka, kilogram pomorandži, 650 grama mandarina, i grejpfruta tri grama. Porodica od povrća može da pojede pet kilograma kupusa, četiri kilograma paradajza, tri kilograma paprika, a pasulja, boba ili sočiva ukupno 1,255 kilograma. Ima još ponečega, ali odavno se upozorava da potrošačka korpa ne zadovoljava osnovne potrebe.
No, i priča o niskim zaradama i lošim uslovima ima smisla ako se plata uopšte prima jednom mjesečno. Nema zvaničnih podataka koliko radnika ne prima platu redovno. Zvanično, svako drugo preduzeće je u blokadi. Kada je u blokadi ne može izmiriti obaveze ni prema radnicima.
Dobra vijest je što se novi spisak Centralne banke odnosi na sva preduzeća koja su u blokadi, a ne samo ona koji duguju više od 10 hiljada duže od 30 dana, što je bio slučaj do skoro. Tako da se u praksi dešava da preduzeće izađe na par dana iz blokade i isplati zarade radnicima, doduše sa zakašnjenjem.
Pomak – što su sindikati pričali: Sve ovo, ipak, nije dovoljno da bi sindikati makar zajedno prošetali Prvog maja na Međunarodni praznik rada. Ove godine su, kako kažu, napravili pomak. Pokušali su da se dogovore, doduše bezuspješno. „Pokušali smo da sa Unijom napravimo dogovor o zajedničkom obilježavanju ovog datuma, ali nijesmo postigli saglasnost oko nekih stvari koji nas i inače razlikuju. Ali ovo smatram pomakom u odnosu na prethodne godine, jer smo bar razgovarali o svemu tome“, kaže Marko Nikčević.
Čelnici tog Sindikata, ovih dana, inače, imaju pune ruke posla - pljušte smjene i međusobne optužbe Nikčevića i višedecenijskog predsjednika Danila Popovića oko navodnih milionskih zloupotreba i pokušaja podmićivanja, minusa u kasi od dva i po miliona eura, nezakonitog dijeljenja stanova, povlašćenih građevinskih kompanija koje treba uposliti. Dostojno najboljeg krimi romana. Tako da je teško očekivati da imaju vremena da se bave mukom radnice u prodavnici.
Unija slobodnih sindikata će Prvi maj obilježiti šetnjom po Podgorici. Kažu da će šetati svake godine, dokle god stanje u državi bude loše.“Moramo pokazati poslodavcima i Vladi da smo nezadovoljni i da stvari moraju da se mijenjaju, ali ovoga puta u našu korist, jer je do sada sve bilo u korist kapitala stranih investitora i domaćih tajkuna, mi ćemo da trpimo posljedice i biće nam sve gore i gore“, kaže Srđa Keković. Istini za volju, prošle godine se nijesu proslavili. Šetalo je svega stotinjak građana.
Praznik rada obilježava se od 1886. godine kada su organizovane radničke demonstracije u Čikagu, sa zahtjevom za osmočasovno radno vrijeme. U sukobima sa policijom poginulo je više od 200 radnika, dok je osmoro demonstranata osuđeno na smrt. U Crnoj Gori, skoro vijek i po kasnije, prava radnika postoje samo na papiru, sindikati se svađaju a vlada sluša zahtjeve poslodavaca i priprema novi Zakon o radu.
Vesna RAJKOVIĆ NENADIĆ
