„Teška srca sam se oprostio sa njima ali, morali su poći“, tvrdi Izet Balić. On je iz sela Rasovo kraj Bijelog Polja i nedavno je za Njemačku ispratio ćerku, zeta i dvoje unuka.
„Živjeli su u Rožajama, oboje bez posla. Zet je imao višu carinsku školu. Odoše prije osam dana za Hanover. Javili su se. Kažu da će tamo biti do 18. maja, a onda im slijedi premještaj. Vidjećemo šta će biti. Niko im ništa nije garantovao“, kaže za Portal Analitika Balić. Iako mu se bliži penzija, supruga je predlagala da i oni pođu za ćerkom, zetom i unucima.
Balić dodaje da se iseljavanje ljudi sa sjevera ne dešava od juče. „Počelo je u januaru, a posljednjih mjesec dana sve ih je više. Sva sela oko Bijelog Polja su prazna. Čuo sam da je neki čovjek prodao osam krava. Odlučio je da povede i majku od 86 godina. Kako da prežive petočlane porodice sa 200 eura prihoda ili čak manje? Mogu da iznose kakve god hoće podatke ali, pusta sela dovoljno govore“ kaže sagovornik Portala Analitika, ističući da se ne iseljavaju, kako neki tvrde, samo muslimani.
Idemo, pa makar i u Rumuniju: Petočlana porodica iz bjelopoljskog naselja Rakonje čeka, ipak, kraj školske godine. A onda će i oni put Hanovera. Ne žele da se predstave za medije, ali su voljni za razgovor. Odlaze, kažu stariji, jer su nezaposleni, a sa socijalom od 90 eura, vele - nemaju čemu da se nadaju.
„Ne možemo od toga da platimo kiriju 100 eura, struju 50 eura, da školujemo troje djece i da se prehranimo. Idemo u Hanover, a za dalje ne znamo. Nemamo drugog izbora, jer ne vidimo perspektivu za nas i našu djecu. Očekujemo da će nam tamo biti bolje. Barem nam djeca neće bosa i gladna ići u školu, nećemo strahovati da će nam gazda zakucati na vrata zbog neplaćene kirije i da će nam isključivati struju, što nam se dešava“, pričaju sagovornici našeg portala.
Prijatelji koji su već otišli za Njemačku svakodnevno ih zovu da im se pridruže. Čini im se da ih je država zapostavila, jer ih još uvijek niko nije pitao zašto odlaze.
„Niko nas iz države nije pitao zašto idemo. Sami sebi postavljamo pitanja i sami dajemo odgovore. Nadamo se da nas neće vratiti iz Njemačke, a ukoliko se i to desi, idemo dalje, pa makar i u Rumuniju. Ne odlazimo na sezonski rad, već da ne slušamo prazna obećanja u koja više ne vjeruju ni naša djeca. Prevoz je ugovoren. U jednom pravcu“, poručuje ova bjelopoljska porodica.
Nedakuse napustilo 110 ljudi: Stanovnici Mjesne zajednice Nedakusi nisu raspoloženi da pričaju o odlascima svojih komšija, prijatelja, rodbine...
Predsjednik mjesne zajednice, Željko Raičević, kaže da je naselje u zadnjih par mjeseci napustilo oko 110 ljudi. Najčešće odlaze porodice sa djecom, dok je samo petoro otišlo samostalno. Po njegovom tumačenju, ni politika ni ekonomska situacija nemaju mnogo veze sa tim. No, i njegova ćerka, sa freškom diplomom ljekara, sprema se da ide.
„Čula je od drugih da im je tamo dobro, pa je odlučila i ona da ode“, objašnjava Raičević.
Nezvanično, ima i onih koji tvrde da naselje jeste napustilo mnogo porodica, ali i da ima i onih koji su se brzo vratili, jer se nijesu snašli u inostranstvu.
Izbor bolje socijalne pomoći: Beranac Rifat B. kaže da na Zapadu ne teku med i mlijeko. On je već pet mjeseci u Njemačkoj i razgovarali smo telefonski, preko vajbera. Ne želi da za medije otkriva puni identitet jer, kaže, trenutno sređuje dokumenta i boji se komplikacija.
U Njemačku je pošao sa ženom i dvoje djece. Kaže - da je znao da može tako lako da se ode vani, vjerovatno bi i ranije pošao, jer bi do sada imao sređene papire. Trenutno je gradiću sa 25 hiljada stanovnika na 15 kilometara od Bremena.
„Stigli smo autobusom. Za mene i ženu karte sam platio po 120 eura, dok smo za djecu platili ukupno 450 eura. Prvih mjesec i po dana smo proveli u prihvatilištu u Braunšvajgu, da bi nas poslije toga prebacili u jedno mjesto nadomak Kelna. Tu smo boravili mjesec dana, da bi se konačno skrasili ovdje“, objašnjava Rifat B.
Tamošnjim uslovima života nije zadovoljan. „Uslovi su nikakvi, to je tuga. Živim u kući sa jednom familijom iz Alžira i jednom iz Albanije. Imamo jednu spavaću sobu, a kuhinju, kupatilo i dnevnu sobu dijelimo svi. Da li sam se pokajao? I jesam i nijesam. Djeca mi ovdje idu u školu, uče njemačke jezik, a šta će dalje biti, ne znam. Da je u Crnoj Gori bilo dobro, sigurno ne bih odlazio. U ovoj pokrajini, socijala za odraslu osobu je 340 eura. Hrana je negdje skupa, negdje nije. Pojedini artikli su, vjerovali ili ne, čak i jeftiniji nego u Crnoj Gori.“, navodi Rifat.
Ipak, sa 1.300 eura socijalne pomoći mjesečno, njegova porodica, kaže, može da preživi. I on kaže da ima porodica koji nijesu bile zadovoljne i koje su se vratile nazad u svoje matične zemlje.
Sagovornik Portala Analitika kaže da je nedavno boravio u prihvatilištu za azilante u Braunšvajgu i da je tamo zatekao mnogo ljudi iz Crne Gore, ali i sa prostora bivše Jugoslavije.
„Prema njemačkim zakonima, kada dođete ovdje, prvo idete u Braunšvajg i čekate transfer. To se može desiti za pet-deset dana, a može i za mjesec. Nikada se ne zna gdje možete da završite - Minhenu, Hamburgu, Berlinu... Ima naših ljudi iz Rožaja, Gusinja, Bijelog Polja, Berana. Ima po jedna porodica iz Podgorice i Budve. Znam momka koji je prije nekoliko dana dovezao pun kombi Bjelopoljaca. Ali, ne dolaze samo Crnogorci, već i Bosanci i Makedonci, ali i ljudi iz drugih bivših jugoslovenskih republika“, kaže Rifat.
Licitiranje brojkama: I dok predstavnici vlade s jedne, i civilnog sektora sa druge strane, iznose različite stavove i podatke na ovu temu, 8. maja, u ranim jutarnjim časovima, šest punih autobusa je pošlo sa stanice u Rožajama ka zemljama Zapadne Evrope. Istog dana u popodnevnim satima, otisnuo se i sedmi autobus. Malo li je za jedno Rožaje?
Upravo te subote novinar Portal Analitika posjetio je Bijelo Polje.
Stiče se utisak da možda i nije najbitnije da li je Crnu Goru i svoja ognjišta od januara napustilo 3.500 ljudi, kako tvrde iz NVO „Euromost“, ili „samo“ 500, kako je kazao Rafet Husović, potpredsjednik Vlade za regionalni razvoj. Jedno je sigurno – građani sa sjevera nastavljaju da odlaze u značajnom broju i kontinuirano. Odlaze cijele porodice, i staro i mlado, nevezano za vjeru i naciju. Istina, ni nakon upornih pokušaja nismo uspjeli da provjerimo da li je tačno ono što smo čuli u Bijelom Polju da je 50-tek radnika ostavilo posao u mesnoprerađivačkom gigantu „Mesoprometu“, kako bi pošli u Njemačku.
I dok država ne preduzima ništa da spriječi evidentan odliv stanovništva, Bjelopoljci strahuju da će veliki izbjeglički talas tek doći. Vele da su mnogi ispisali djecu iz škola, te da će tek nakon završetka školske godine uslijediti masovne migracije.
Ljudi idu u Luksemburg, Švedsku, Norvešku, a pročulo se da su im najsigurnija utočišta gradovi Goslar i Braunšvajg, oba južno od Hanovera. Pročulo se da ih tamo čeka dobra socijala - oko 340 eura za odrasle, nešto manje za djecu, a to je, kako kažu, sasvim dovoljno za novi početak. Da ne moraju da brinu, garantuje im i gradonačelnik Goslara, koji je ranije pozvao njemačke vlasti da se višak imigranata pošalje u njegov grad.
Do Hanovera se autobusom može za 110 eura po osobi.
Da li je stanje „normalno“: Interesantno je da je za autoprevoznike koji saobraćaju iz Crne Gore ka zapadnoevropskim zemljama, priča o masovnim odlascima ljudi medijski „nakićena“.
„Nije baš sve tako kako se predstavlja u medijima. Ljudi odlaze, a broj putnika se nije ni povećao, ni smanjio u proteklom periodu. Možda je interesovanje bilo malo veće krajem prošlog mjeseca, ali je stanje normalno“, saopšteno je Portalu Analitika iz „Eurošuntića“, autoprevoznika koji iz Crne Gore ima linije ka Luksemburgu, Belgiji i većim njemačkim gradovima.
I premijer Milo Đukanović je kazao da „...ne postoji problem, posebno ne alarmantan problem, koji bi upućivao na potrebu nekog incidentnog tretmana ili neke šok terapije”.
S druge strane, predstavnici stranih država i EU u Crnoj Gori jasno poručuju da se ne napušta zemlja i da se ne traži azil. Mitja Drobnič, šef Delegacije EU u Crnoj Gori je bio decidan, da se iseljavanje dešava na ilegalan način i da nije pokriveno regulisanim statusom. „To sigurno jeste problem i za Crnu Goru i za EU“, kazao je Drobnič. Ambasadorka Njemačke u Podgorici Gudrun Štajnaker apelovala je, pak, na crnogorske građane da ne odlaze u njenu zemlju, jer tamo, kako je dodala, neće dobiti azil.
Dok Rifat sređuje papire za o(p)stanak u Njemačkoj i dok se utvrđuje jesu li brojke o migracijama crnogorskih građana stvarne ili predimenzionirane, na put se spremaju neki novi Bjelopoljci, Beranci, Rožajci, Petnjičani, Pljevljaci...
Porodica iz Rakonja na rastanku kratko poručuje: „Nije važno da napišete naše prezime, bitno je da idemo“.
Nikola DRAGAŠ
