Arheolog Mladen Zagarčanin ocijenio je da je Crna Gora projektom „Maljevik“ započela rad na podvodnoj arheologiji.
„Odškolovali smo nekoliko mladih stručnjaka, ali na žalost, kao i svaka naša rabota i ovo je moralo da se prekine. Sada, opet, nemamo ništa. Podvodni lokaliteti su nam listom opustošeni, a pojedinačne inicijative nisu dovoljne da se sve stavi u određeni naučni koncept. Bez postojanja akademskih institucija u Crnoj Gori, uvijek će se praviti lobiji kojima neće odgovarati projekti u koje ne mogu da se uključe, pa eto, iz tih i sličnih razloga mi jedini nemamo podvodnu arheologiju u regionu. To je tužno i ponižavajuće,“ kazao je Zagarčanin u intervjuu za Portal Analitika.
Naš sagovornik naglašava da je prošlo tri godine od istraživanja Maljevika, a lokalitet nije stavljen pod zaštitu.
„Svako može da roni i svako može da radi šta mu je volja, dok god se kabinetska arheologija cijeni više od one terenske i dok god niko ništa naučno ne objavljuje. Ali, to je naš usud koji se neće skoro promjeniti“, kaže Zagarčanin.
Poslednjih godina na crnogorskom dijelu Jadrana, dogodila su se neka od značajnijih arheoloških otrkića u regionu. U grupu ovih, slučajnih otkrića, ubraja se i jedan izuzetan podvodno - arheološki lokalitet, koji je po nekim arheolozima koji se bave podmorjem, jedno od 10 najinteresantijih nalazišta na Jadranu. To je Maljevik, uvala pored Sutomora u čijem su plićaku pronađeni ostaci antičkih arhitektonskih elemenata, teških i po nekoliko tona.
Sve se dogodilo sasvim slučajno kada je četvoročlana porodica engleskog arheologa Charlesa Lequesna provodila jedan sasvim običan dan na ovoj plaži. Petnaestogodišnji Charlesov sin Michael, koji je ronio sa dva eura vrijednom maskom kupljenom na običnom štandu, primijetio je nekakve čudne kamene oblike koji su mu se učinili interesantnim. Ubrzo je pozvao svoga oca i kazao mu da se nešto nalazi pod vodom, nešto što je mnogo puta vidio po knjigama koje svakodnevno leže na očevom radnom stolu u Engleskoj. Kada se Charles primakako, primjetio je prvo enormno velike komade stubova nekog hrama, prečnika oko 90-ak cm. Stubovi su ležali zajedno sa drugim arhitektonskim elementima, teškim i po nekoliko tona, a sve na dubini od jedva dva metra, vidljivi i sa površine mora, kada je bistro i bez talasa.
To je senzacionalno otkriće, ne samo samo zbog sadržaja (stubovi, grede, baze), već prije svega, što se nalazi na maloj dubini i što je toliko godina ostalo potpuno neopaženo od strane naučne i druge javnosti. Ljeti svakoga dana ovdje roni na stotine sportskih ribolovaca i drugih ljubitelja ne baš ekstremnog ronjenja, koji su prolazili pored velikog nalazišta, a samo je jedan petnaestogodišnji dječak primjetio da se ovdje nešto čudno pomalja.
Međutim, dalja sudbina ovog vrijednog kulturnog dobra za Crnu Goru i šire, nakon početne euforije, izgleda postaje sve neizvesnija. Naime od otkrića 2009, do danas, to vrijedno arheološko otkriće je skoro palo u zaborav, a vrijedni pronađeni ostaci potopljenog broda sa amforištem iz prvog vijeka nove ere su opustošeni.
ANALITIKA: Na lokalitetu Maljevik, prvi put u Crnoj Gori, su organizovana sistemska podvodnoarheološka istraživanja uz pomoć svjetskih arheologa. Kakvo je bilo interesovanje za realizaciju projekta „Istraživanje i spašavanje podvodnog nasljeđa Crne Gore“?
ZAGARČANIN: Istraživanja Maljevik su vođena tri godine u saradnji Zavičajnog muzeja u Baru i Univerziteta u Sautemptonu. Učestvovalo je preko 40 domaćih i stranih stručnjaka iz 10 zemalja svijeta, uključujući Britaniju, Sjedinjene Američke Države, Egipat, Kolumbiju, Poljsku, Grčku, Italiju, Porugal, Španiju i Srbiju. Pronalazak kamenih arhitektonskih elemenata na Maljeviku, postao je prava senzacija u arheološkoj nauci, pa je lokalitet postavljen u 10 najznačajnijih novih arheoloških nalazišta za 2010. godinu, kada je započeta prva kampanja.
Sedam gromadnih arhitektonskih djelova nekog rimskog hrama su zainteresovale i mnoge pustolove i tražioce Troje na našem prostoru, pa je tim prije interesovanje za naša istraživanja bilo ogromno. Kao što to biva u arheološkoj nauci na nivou velikih univerzitetskih centara kao što je Sautempton, istraživanja su uključila i geološka ispitivanja, kao i istraživanja priobalnih lokaliteta i izdvajanje arheobotaničkih uzoraka i uzoraka za dendrohronologiju. Projekat je dobio konačan naziv „Istraživanje i spašavanje podvodnog nasljeđa Crne Gore“ ili „Montenegrin maritimme archeological rescue project“. Osim Maljevika, mi smo istraživali i Bigovicu, najveći poznati emporion na crnogorkoj obali, a zatim i Stari Ulcinj i Valdanos. Konačni rezultati istraživanja su objavljeni u jedinom arheološkom časopisu, „Novoj antičkoj Duklji”, na skoro 50 strana.
ANALITIKA: Stoji li i dalje tvrdnja da su pronađeni ostaci građevine iz antičkih vremena u vodama Maljevika ili je danas saznanje o tom lokalitetu drugačije?
ZAGARČANIN: Što se tiče Maljevika, izvršeno je kompletno istraživanje cijele uvale, kao i uzimanje geoloških uzoraka koji su ispitani na Oksofordu. Zaključak je da je na Maljeviku postojalo veliko rustično imanje koje je eksploatisalo veoma cijenjeni crveni kamen, i da su se odavde izvozili polufabrikovani elementi, specijalno naručivani za gradnju velikih zdanja. To je dokazano na taj način što je u Letpis Magni, velikom rimskom gradu u Tunisu, pronađen identičan kamen upotrebljen za gradnju rimskog hrama.
Elementi, njih sedam, nalaze se na dubini od oko tri metra. Geološki pokazatelji idu u prilog pretpostavci da je došlo do snažnog pada razine kopna usljed jakih seizmičkih djelovanja, i da su elementi, pripremljeni za eksport, samo utonuli zajedno sa kopnom. To znači da je Maljevik imao potpuno drugačiju pedološku sliku, a da se kamenorezačka aktivnost odvijala i na 80 metara od današnje linije obale a da se sve to dešavalo u krugu latifundijskog imanja sa velikim brojem robova i radnika, jer je vađenje kamena predstavljao težak posao. Maljevik potiče od slovenske riječi malj, čekić, tako da je i dolaskom Slovena sačuvana uspomena na nekadašnji majdan, ali bez svake sumnje je i tada nastavljen da se koristi. Tako je veliki hram na Ratcu, koji istina nikada nije završen, građen od ovog kamena.
Na samom ulazu u Maljevik konstatovano je amforište, koje je takođe istraženo. Radi se o potonulom brodu iz II vijeka, koji se nasukao na podvodnu seku.
ANALITIKA: Koja je vrijednost lokaliteta Maljevik sa stanovišta podvodne arheologije, što bi se moglo uraditi na njegovoj popularizaciji i prezentaciji?
ZAGARČANIN: Vrijednost Maljevika se manifestuje u jednom novom aspektu antičke privrede, koji do sada nije evidentiran na našem dijelu obale. To je eksploatacija kamena i njegova distribucija. Kako se radi o izuzetno teškom i kompleksnom vidu rada, onda moramo pretpostaviti ogromnu organizaciju koja je morala da uklopi niz segmenata i da ih valorizuje na specifičan način. Samo postojanje ovako kompleksne organizacije uključivao je veći broj ljudi, a ti ljudi su imali svoje porodice i mjesta za život. Morala im se svakodnevno obezbjeđivati hrana pa se pretpostavlja postojanje vicusa, sela, u kojem su živjeli svi oni koji su obrađivali kamen. Sa druge strane na Maljeviku su morali raditi izvanredni kamenoresci i ljudi koji u poznavali matematiku, odnosno, geometriju. Način klesanja elemenata i stubova je morao biti izvanredan jer su greške bile nedopustive i nemoguće ih je bilo ispraviti na mjestu gdje su elementi sastavljani.
ANALITIKA: Imati potopljeni antički lokalitet u svojim vodama samo je veliki plus za valorizaciju cijelog regiona, zašto danas nema table na Maljeviku koja bi ukazivala na to da je tu kulturno dobro?
ZAGARČANIN: Mi smo započeli podvodnu arheologiju ovim projektom. Odškolovali smo nekoliko mladih stručnjaka, ali na žalost, kao i svaka naša rabota i ovo je moralo da se prekine. Sada opet nemamo ništa. Podvodni lokaliteti su nam listom opustošeni, a pojedinačne inicijative nisu dovoljne da se sve stavi u određeni naučni koncept. Bez postojanja akademskih institucija u Crnoj Gori uvjek će se praviti lobiji kojima neće odgovarati projekti u koje ne mogu da se uključe, pa eto, iz tih i sličnih razloga mi jedini nemamo podvodnu arheologiju u regionu. To je tužno i ponižavajuće. Maljevik je pokazao da možemo, a to je slučaj i sa Bigovicom gdje smo otvorili 17 sondi i izvadili ogromnu količinu materijala koji smo obradili i stavili ga u određen tipološki kontekst. Izdvojili smo skoro sve važnije tipove antičkih i ranovizantijskih amfora, proučili način formiranja emporiona, otkrili drvenu olupinu i mnogo drugih stvari koji su presudni u kreiranju jedne antičke i srednjovjekovne luke. Ali ovdje se uspjeh teško oprašta, pa je iz tog razloga sve zaboravljeno, a stvoren je koncept koji počiva na institucijama koje su se pokazale prilično loše, imobilne i sa neodgovarajućim kadrom koji lobira za svoje sitne interese, dok se svakodnevno krade na desetine i desetine predmeta pod morem. Npr. prošlo je tri godine od naših istraživanja Maljevika a lokalitet nije stavljen pod zaštitu. Svako može da roni i svako može da radi šta mu je volja dok god se kabinetska arheologija cijeni više od one terenske, i dok god niko ništa naučno ne objavljuje. Ali to je naš usud koji se neće skoro promjeniti.
Ivan KERN
