Piše: Marija VUKSANOVIĆ
Migracije predstavljaju jedan od najizazovnijih globalnih fenomena. Prema podacima UNHCR-a, u 2014. godini je zabilježeno 866 000 zahtjeva za azil, 45% više nego u 2013. Samo u Evropi je podnijeto čak 714 300 zahtjeva, od čega u zemljama članicama EU 625 000, 44% više nego 2013. Broj tražilaca azila u južnoj Evropi je porastao za čak 95%. Najviše tražilaca azila dolazi iz Sirije, Iraka, Afganistana, Kosova, Eritreje i Nigerije, dok je u 2014. zabilježen i značajan porast podnosilaca zahtjeva za azil iz Ukrajine.
I Crna Gora se suočava sa pojačanim migracionim pritiskom, s obzirom na to da se nalazi na tzv. Balkanskoj ruti, jednoj od najčešćih tranzitnih ruta migranata čije je željeno odredište Evropska unija. Od 2007. godine do juna 2015, u Crnoj Gori je registrovano 8802 tražioca azila. U 2013. godini je podnijeto 3554 zahtjeva, a u 2014. 2312, što je visok procenat u odnosu na broj stanovnika (npr. u Srbiji je u 2014. podnijeto 16.490 zahtjeva). Ipak, zaštita je odobrena u samo 14 slučajeva, što se pravda time da većina tražilaca azila napušta Crnu Goru prije okončanja azilne procedure.
Zaštita izbjeglica u Crnoj Gori: Na zaštitu izbjeglica Crnu Goru obavezuju brojni međunarodni ugovori za zaštitu ljudskih prava: UN Konvencija o statusu izbjeglica sa dodatnim Protokolom, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Konvencija UN protiv mučenja i drugih surovih, nečovječnih ili ponižavajućih postupanja ili kažnjavanja, Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ipak, Evropska unija je imala ključni uticaj na razvoj ovih politika, jer je to bio preduslov za libеrаlizаciјu viznоg rеžimа između Crne Gore i EU. Pravo na azil zajemčeno je Ustavom Crne Gore, a postupak dobijanja azila i ostvarivanja prava tražilaca azila i izbjeglica je uređen Zakonom o azilu iz 2006. godine, koji je djelimično usklađen sa pravnom tekovinom EU. Odsustvo sudske zaštite, tj. sudske kontrole zakonitosti konačnih odluka o zahtjevima za azil, nepoznavanje instituta sigurne zemlje porijekla, prve zemlje azila i sigurne treće zemlje koje poznaje pravo EU samo su neki od nedostataka ovog Zakona. Postojećim odredbama nijesu jasno definisana djela progona, kao ni postupci na granici i neprihvatljivi zahtjevi za azil.
Šta su problemi: Problem predstavlja i nedostatak prevodilaca za jezike kao što su urdu, paštu i hindu, kao i nepostojanje diplomatskih predstavništva u zemljama porijekla migranata, što otežava provjeru zahtjeva za azil i u konačnom utiče na dužinu trajanja i ishod azilnog postupka. Nijesu izgrađeni ni mehanizmi za identifikaciju maloljetnih tražilaca azila, što može uticati na primjenu principa zabrane protjerivanja lica. Evidentna je potreba izgradnje kapaciteta za prihvat i rehabilitaciju ugroženih kategorija migranata (djece, žena, maloljetnika bez pratnje, osoba sa invaliditetom), ali i za socijalizaciju lica sa odobrenom zaštitom, imajući u vidu da još uvijek ne postoje razvijeni programi njihove integracije u lokalnu zajednicu.
Imajući u vidu navedene nedostatke, ne može se reći da je u Crnoj Gori uspostavljen potpuno funkcionalan sistem azila i upravljanja migracijama koji u svim aspektima može odgovoriti na postojeće i buduće migracione izazove, posebno ako se ima u vidu da će se zbog podizanja „zida“ između Srbije i Mađarske (koja predstavlja trenutno najopterećeniju granicu u regionu u pogledu broja migranata) značajan dio tražilaca azila preliti i na Crnu Goru. Pri tome se mora imati u vidu da rast broja iregularnih migranata prati i porast kriminalnih organizacija koje se bave njihovim krijumčarenjem.
Kako bi se odgovorilo na ove izazove, neophodno je nastaviti sa usklađivanjem zakona sa EU propisima, koje je kao obaveza predviđeno Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju između Crne Gore i EU iz 2010. godine. Primarno polje usklađivanja je vezano za Zajednički evropski sistem azila koji je uspostavljen 2008. godine i revidiran 2013, a koji ima za cilj da svakom državljaninu treće zemlje kojem je potrebna međunarodna zaštita obezbijedi odgovarajući status i poštovanje načela zabrane prisilnog vraćanja u drugu državu u kojoj bi to lice bilo izloženo stvarnom riziku od progona i kršenja ljudskih prava. Ovaj sistem čini više regulativa, od kojih su najvažnije Direktiva o postupcima azila, Direktiva o uslovima prihvata i Uredba Dablin II iz 2013. godine koja propisuje kriterijume i mehanizme za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil. Osnov za formiranje ovog sistema je sadržan u Ugovoru o funkcionisanju EU kojim se Unija definiše kao prostor slobode, bezbjednosti i pravde bez unutrašnjih granica, na kojem se razvija zajednička imigraciona politika i osigurava slobodno kretanje lica uz određenu kontrolu spoljnih granica, kao i Poveljom o temeljnim pravima Unije kojom se garantuje pravo na azil.
Šta predviđa novi Zakon o azilu: Novim Zakonom o azilu, koji će biti usvojen do kraja 2015. godine, implementiraće se navedene EU direktive, uvešće se sudska zaštita i omogućiti ostvarivanje prava na pristup obrazovanju, zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti i tržištu rada na isti način na koji ta prava ostvaruju i crnogorski državljani. Osim efikasne primjene ovog Zakona, potrebno je uspostaviti i funkcionalan mehanizam integracije lica kojima je odobren status izbjeglice. Kako bi se zaštitile ranjive kategorije tražilaca azila, potrebno je izgraditi mehanizme za prepoznavanje njihovih potreba, povećati kapacitete centara za socijalni rad i razviti posebne programe podrške u ustanovama koje su nadležne za prihvat i njegu ovih lica. Prioritet je i uspostavljanje elektronskog registra koji će omogućiti bolje prikupljanje i praćenje podataka o migracijama, a samim tim i definisanje kvalitetnijih politika u ovoj oblasti.
Svi ovi koraci treba da budu praćeni odgovarajućim informisanjem javnosti o obavezama Crne Gore u procesu pridruživanja EU kada su u pitanju azil i migracije. Važno je da kao građani budemo svjesni toga da Crna Gora čini dio sistema međunarodne zaštite i solidarnosti prema izbjeglicama. Osim toga, na putu pristupanja EU ne postoje manje i više važna ljudska prava, već su ona i u ovom procesu nedjeljiva i povezana. Činjenica da tražioci azila sada ne vide Crnu Goru kao zemlju utočišta, već samo kao zemlju tranzita ne smije biti opravdanje za izostanak daljih napora da se sistem azila poboljša, a azilantima obezbijedi dostojanstven i bezbjedan život. Nova faza evropskih integracija koja je nastupila otvaranjem pristupnih pregovora svakako predstavlja snažan podsticaj za ispunjavanje ovih obaveza, imajući u vidu značajnu tehničku i administrativnu pomoć koju EU pruža u pripremi zakona i jačanju efikasnosti institucija koje upravljaju mješovitim migracijama.
(Autorka je projekt menadžerka u Centru za demokratiju i ljudska prava (CEDEM))
