Početkom avgusta prvo je bio član žirija Filmskog festivala u Herceg Novom za dokumentarnu selekciju. Odatle se privremeno preselio na Korčulu, je je bio gost sve popularnijeg književnog festivala "Šušur". Zatim se na kratko vratio u rodnu Podgoricu, gdje je u toku postprodukcija prve sezone sitkoma "Dojč kafe" čiji je idejni tvorac i jedan od scenarista. Prošle sedmice je "skoknuo" do Sarajeva, gdje se na najznačajnijoj smotri sedme umjetnosti u regionu pojavio na crvenom tepihu kao - glumac u nagrađenom filmu "Biserna obala" Dušana Kasalice. Na Odenze film festivalu protekla tri dana prikazano je ostvarenje "Umir krvi" u režiji Senada Šahmanovića, za koji potpisuje scenario. Naravno, govorimo o Stefanu Boškoviću.
On pripada prvoj generaciji dramaturga sa cetinjskog Fakulteta dramskih umjetnosti. Tome je prethodilo (takođe) umjetničko obrazovanje, u Muzičkoj školi "Vasa Pavić" u Podgorici. Od 2010. godine objavljene su mu drame "Doba muva", kratke priče "Na samrti", "My favorite things" i "Transparentne životinje". Među brojnim scenarijima podsjetićemo na one za dokumentarni film o Dadu Đuriću u režiji Milutina Darića i predstavu "Komad" nezavisne produkcije Art365. No, široj publici najpoznatiji je kao autor romana "Šamaranje" drugonagrađenog sa konkursa za Najbolji neobjavljeni roman u Crnoj Gori 2013. godine.
U intervjuu za Portal Analitika govori o uspjehu debitantskog romana, izazovima sitkoma "Dojč kafe" čija će prva sezona biti emitovana na Televiziji Crne Gore krajem ove godine, pohvalama koje je dobio od Benisija del Tora, odnosu crnogorskih institucija kulture prema stvaraocima i što je sve danas, u stvari, potrebno jednom umjetniku da bi uspio - naročito u Crnoj Gori.
ANALITIKA: Za manje od četiri godine, uspjeli ste nešto što ne polazi za rukom ni umjenicima u svjetskim kulturnim centrima: iza sebe imate izvedene i ekranizovane scenarije, objavljen roman i kratke priče, bili ste filmski glumac i reditelj živog događaja, član žirija i specijalni gost festivala. Da li je sve to sticaj okolnosti?
BOŠKOVIĆ: Zapravo se sve to desilo za nepune dvije godine, od janura 2014. godine kada je objavljen roman. Ne samo zbog romana. Bilo je izvjesno da će desiti neka vrsta eksplozije, s obzirom na to koliko su se godinama prolongirale razne najave ovoga ili onoga, a ni u jednom trenutku nisam gubio živce. Znao sam da će se konačno podići jedan talas, sudeći po tome koliko sam bio posvećen i u kojoj mjeri sam vjerovao u većinu onoga na čemu sam radio. Okolnosti su samo parče. Dobro znamo da su okolnosti neophodne, ali one same mogu da vas izvuku samo jednom. Ne znam da li je neobično to što sam se bavio raznim stvarima, jer pripadaju mojoj struci, mada, bilo je veoma naporno pa sam u jednom trenutku morao da iscrtam prioritete. Bilo je tu još angažmana, kao i nekoliko većih i manjih projekata koje je radila Alternativna teatarska aktivna kompanija - ATAK, te sam u jednom trenutku napustio organizaciju, kao i neke ostale projekte jer sam odlučio da se prvenstveno posvetim projektima koji se bave isključivo pisanjem.
ANALITIKA: Kada ste pisali nagrađeni roman "Šamaranje", da li ste mogli da pretpostavite da će ga s jednakom pažnjom čitati i muškarci i žene?
BOŠKOVIĆ: Još uvijek nisam siguran da li ga čitaju i žene i muškarci s jednakom pažnjom. Nikad nisam ni znao. Dok sam ga pisao, vjerovao sam da ga žene neće voljeti, a da će muškarci masturbirati zbog načina na koji je napisan, zbog sirovosti i mnoštva odvratnih muških likova koji prave razne pizdarije u ovom gradu, što je, izgleda, bila netačna prognoza. Više nisam u stanju da razumijem ni žene ni muškarce, a možda nikada nisam ni bio. Dublje li kopam - u većoj sam zbrci. Takođe sam razmišljao o starijoj publici, familiji i njihovim prijateljima. Slušao sam razna tumačenja i sugestije, ali vrlo kratko, i to mi je bilo zabavno, jer da sam krenuo da čupam dio po dio zbog nekorektnosti prema ovome ili onome, na kraju bi od romana ostao samo naslov. Napisao sam roman onakav kakav sam morao da napišem. Na kraju, bitno je da je čitan, o čemu su svjedočili svakodnevni razgovori s ljudima koji su mi prilazili na ulici ili mi pisali o romanu.
ANALITIKA: Godinu i po nakon što ste nam najavili pilot-epizodu serije "Dojč kafe", počelo je snimanje prve sezone. Što je u tom projektu ostalo isto, a u čemu Vas je, možda, iznenado dalji razvoj događaja?
BOŠKOVIĆ: Ostao je Dušan Kovačević kao producent i inicijator tog projekta, nekoliko glumaca, i ja kao scenarista i jedan od idejnih tvoraca. Ostalo i ostali su se mijenjali u teškom hodu. Cijela priča je izokrenuta, mislim da su jedino ostala imena junaka i nekoliko replika. Scenario smo zaključali nakon jedanaeste "ruke", čini mi se. Sa komedijom ste na jako klizavom tlu, naročito kada je forma sitkoma u pitanju, gdje scenario treba da predstavlja najčvršći mogući temelj. Imao sem veliki problem u pronalaženju saradnika s obzirom na to da u Crnoj Gori scenarista gotovo da nema, a sitkom ih podrazumijeva. Par puta smo se obratili regionu i jednom smo dobili mejl od iskusnijeg scenariste iz Beograda, iako smo sumnjičavo pristupili tome, jer je "Dojč" ipak naša ulica i naša priča. Umjesto razgovora o našem sitkomu, od iskusnijeg scenariste smo dobili definiciju sitkoma. Djelovalo je kao da se obraća retardiranim ljudima; to je definicija s kojom polažete prijemni ispit na dramaturgiji, bez koje ne možete upisati fakultet i ovo je ko zna koji slučaj po redu da smo tretirani na taj način - kao da sad kočijama stižemo iz feudalizma. Ipak, odlučili da nastavimo sami i prilično sam siguran da smo uradili dobru stvar. Problem sa našim mladim scenaristima je bio taj što se jedni postavljaju prema tome kao prema trećem, četvrtom poslu na ljestvici važnosti, iako se svakodnevno žale kako im se ne nudi nikakav angažman, a druga grupa je uvjerena da se mogu olako baviti bilo kojom formom ili žanrom, samo zbog toga jer su diplomirani dramaturzi ili će to uskoro biti. Uz mene, na scenariju je najzastupljeniji bio Aleksandar Radunović Popaj, Vasko Raičević takođe je radio na prvim epizodama, i Dušan Kovaćević kao producent imao je obavezu, a i volju, da bude na zajedničkim probama i bavi se tekstom u velikoj mjeri.
ANALITIKA: Kakav je osjećaj biti dio tima dva filma koja se istovremeno nalaze na velikim festivalima - kao glumac u "Bisernoj obali" Dušana Kasalice upravo nagrađenom na Sarajevo Film Festivalu, i kao scenarista "Umira krvi" Senada Šahmanovića na Odenze Film Festivalu?
BOŠKOVIĆ: Svakako se prijatnije osjećam u koži scenariste. Ili sam mislio da se osjećam sve dok vam na žurci ne mahne Benisio del Toro i ne kaže: "Mali, bio si dobar". Pritom, bio sam najvisočiji. Prvi put mi se dešava da hodam kao glumac i pružam ruku dok me predstavalju kao glumca, i mogu vam reći da je bilo zabavno. Možda je to i zbog Sarajeva i crvenog tepiha, nisam siguran. Sve je to dio filma, sve je to veoma blisko bilo kome ko se trudi da šire posmatra i promišlja film i što su to njegovi segmenti. Zato nije bilo teško glumiti. Svakako, scenario ipak doživljavam kao ozbiljnu zabavu, dok gluma može biti i neozbiljna.
ANALITIKA: Vrtimo se oko riječi, pokreta, slike. Da li samo na prvi pogled ovoj listi nedostaje muzika, kojom je obilježen dobar dio Vašeg obrazovanja?
BOŠKOVIĆ: Ne bih da zvučim kao oni idioti koji u intervjuima izjavljuju "Muzika je moj život" ili "Muzika mi je važnija od života". Ništa nije važnije od života, čak ni životi drugih, ali, s druge strane, ne vjerujem da je na svijetu stvoreno bilo što, a da je čarobno kao muzika. I tu je, na mojoj listi. Nijedno djelo nisam napisao bez muzike: nekada krenem od nje tako što mi garantuje atmosferu do samog kraja, nekada završim s njom tako što rediteljima predlažem rješenja u muzici ili im objašnjavam da obrate pažnju na sekvencu koja je nastala baš u tom muzičkom žanru, ukoliko već traže savjet. Ali, reditelji kao reditelji, ne interesuje ih mnogo muzika, niti je smatraju toliko bitnom u odnosu na položaj ešarpe na njihovom vratu ili na užasnoj potrebi da se u društvu uz njihovo ime doživotno ugravira i riječ - autor. Autorstvo, da budem precizniji - glad za autorstvom, ždere i to malo crnogorskog filma što imamo i stvaramo. Rediteljska zaljubljenost u status reditelja je neuporedivo snažnija od zaljubljenosti u film. Isto je tako i sa većinom pisaca, i ostalim umjetnicima. Ubiće nas prejaki imidž.
ANALITIKA: Da li je Crna Gora svoje umjetnike prepustila (nemilosrdnom) tržištu i kome treba "zahvaliti" za tako nešto - institucijama, publici ili umjetnicima?
BOŠKOVIĆ: Prvo, nisam siguran da li institucije uopšte treba da zalijevaju umjetnike i vode brigu o njima i njihovom radu, i nisam siguran da li umjetnici treba da zavise od institucija ili od bilo koga na taj način. Gdje god se okrenem samo slušam žalopojke, najčešće ljenjivaca, o novcu koji je dobio ovaj ili onaj i koliko je bilo novca, a ko ga je u stvari zaslužio... Svako brani svoje dvorište, ništa drugo nije bitno, ni među jednima ni među drugima. Stanje među umjetnicima je gore nego u babinom komšiluku. To što ste izabrali da se bavite nečim "uzvišenim" ne znači i da treba neko da vas izdržava, samo zato što ste umjetnik. Tržište je toliko malo, da skoro i ne postoji. Mislite li da bi crnogorskoj kinematografiji pomogao godišnji budžet od nekoliko miliona eura? Situacija bi se samo pogoršala. Književna scena ne postoji. Kad bi je sačinjavali i zaraćeni klanovi, bilo bi svjetlije i toplije, ali oni čak nisu u stanju ni u rat da uđu. Postoji samo niz prikrivenih nelogičnosti koji ćemo vidjeti da li će se u budućnosti održati. Vidjećemo šta će se dešavati sa mladim filmskim rediteljima koji su napravili nevjerovatan uspjeh sa nekoliko kratkih filmova u periodu od godinu dana. Ne znam da li će se ponoviti nelogičnost da roman pisca prve klase, Ognjena Spahića u Crnoj Gori ne bude nagrađen na konkursu, roman koji će biti preveden na nekoliko svjetskih jezika, jer s druge strane postoje posebno favorizovani umjetnici čija su djela prosječna ili ispod prosjeka, koji su obezbijedili svoje potomke penzijama, naknadama i nekretninama. Zato nisam siguran da li je Crna Gora prepustila sve svoje umjetnike tržištu, umrloj publici i umjetnicima koji bi najradije vadili utrobe jedni drugima.
ANALITIKA: "This time next year..." što ćemo novo s Vašim potpisom čuti, vidjeti, pročitati? A što biste voljeli da ponovite?
BOŠKOVIĆ: Radujem se drugom Festivalu arhitekture i filma - BAFF čiji sam jedan od osnivača, i najviše se radujem što ću u decembru biti gost u "Krokodilovoj" kući za pisce u Beogradu. U planu su nekoliko dugometržanih i kratkometražnih filmova koji treba da se realizuju u narednoj godini, a biće posla i u pozorištu, ako se sve realizuje, što nije čest slučaj. Imam nekoliko poziva iz regiona, ali generalno izbjegavam da najavljujem bilo što, jer objašnjenja i pravdanja znaju da budu krajnje neprijatna ukoliko se projekat ne desi, a najavljivali ste ga kao veliku stvar. Najbliža je zbirka priča koju teško privodim kraju zbog svih stvari koje ste naveli u prvom pitanju, a dijelom i zbog nestrpljivosti da počnem pisanje novog romana koji već dugo sjedi posložen u glavi, pa onda to stanje dodatno koči sadašnje pisanje. Ali od proze se niko nije naživio, a ja želim da živim, imam i dalje mnogo strpljenja, svježeg prezira prema umjetnicima, bistre oči kojima svako vjeruje dok razgovaramo, brzu misao i ruku. Dovoljno za iduću sezonu.
Kristina JERKOV
Foto: Ivana BOŽOVIĆ
