Piše: Bisera TURKOVIĆ
Politika konkurencije je u Crnoj Gori još uvijek u fazi razvoja, jer je tek početak procesa evropskih integracija donio u naš pravi sistem sveobuhvatne propise kojima se regulišu ponašanja tržišnih subjetaka koja mogu imati za posljedicu narušavanje tržišne ravnoteže.
Pravila konkurencije u procesu pridruživanja: Poglavlje konkurencije, iako u javnosti u sijenci poglavlja koja se bave pravosuđem, temeljnim pravima i pravdom, obuhvata set propisa i reformi koji postavljaju značajne zahtjeve pred crnogorsku administraciju i privredni sektor. Značaj konkurencije za Evropsku uniju je veliki i to se ogleda u činjenici da je Evropska komisija u potpunosti nadležna za sprovođenje ove politike. Razlog za to je što EU politika konkurencije služi ne samo prethodno pomenutim ciljevima obezbjeđivanja nižih cijena, većeg kvaliteta i podsticanja rasta i inovacija, već i cilju stvaranja i jačanja jedinstvenog tržišta EU. Stvaranje zajedničkog tržišta bi bilo nemoguće da nije pravila konkurencije, kojima je onemogućeno dijeljenje tržištâ po nacionalnim granicama.Pravila konkurencije su složena i poštovanje istih zahtijeva od privrednih subjekata u Crnoj Gori napor da ih upoznaju i prilagode svoje poslovanje, kako bi izbjegli visoke kazne u slučaju njihovog kršenja. Iako pravila konkurencije nisu direktno primjenljiva na potrošače, njihovo poštovanje od strane privrednih subjekata itekako ima uticaj na prava potrošača. Konkurencija tjera te subjekte da povećaju efikasnost, smanje troškove i ulažu u kvalitet proizvoda i usluge koju pružaju. Zbog toga je važno da građani razumiju pravila konkurencije i posljedice njihovog kršenja.
Šta reguliše pravo konkurencije: Pravo konkurencije u širem smislu reguliše četiri važne oblasti. Prva je kažnjavanje štetnih poslovnih praksi kojima se ograničava ili narušava konkurencija, a koje mogu imati oblik restriktivnih sporazuma kojima se narušava konkurencija, ili zloupotrebe dominantnog položaja na tržištu. Druga oblast je kontrola koncentracija privrednih subjekata – spajanje ili preuzimanje društava na tržištu, kojima se potencijalno može smanjiti konkurencija. Osim toga, pravila konkurencije omogućavaju otvaranje za konkurenciju onih tržišta koja su prethodno bila zatvorena zahvaljujući državnim monopolima. Najzad, konkurencija podrazumijeva kontrolu državnih pomoći, čime se vodi računa da država svojim aktivnostima ne naruši jednake uslove na tržištu.
Karteli – nevidljivi „porez” koji plaćaju potrošači: Karteli, sporazumi između tržišnih subjekata kojima se narušava ili ograničava konkurencija, zaokupljaju najveću pažnju javnosti, kao najočigledniji primjeri ograničavanja konkurencije na štetu potrošača i konkurenata koji ostanu van takvih sporazuma. Mogu imati različite oblike, a najčešće su usmjereni na dogovaranje cijena ili podjelu tržišta, izvora proizvodnje ili nabavke među njihovim učesnicima. Bez obzira na oblik, za posljedicu gotovo uvijek imaju više cijene, slabiji kvalitet proizvoda ili usluge, kao i smanjenje izbora za potrošače. Kada karteli nameću više cijene svojim kupcima u distributivnom lancu, takve cijene se, takođe, na kraju uvijek prelome na krajnje potrošače. Zato se ističe da potrošači na tržištima na kojima dominiraju karteli plaćaju nevidljivi porez koji značajno utiče na njihovu kupovnu moć. Kartele je teško otkriti i dokazati njihovo postojanje i opseg, jer su to najčešće sporazumi koji se sklapaju u tajnosti, u neformalnom obliku, a kompanije kontinuirano nalaze kreativne načine da razmjenjuju informacije koje predstavljaju poslovnu tajnu. Zbog njihovog teškog otkrivanja i dokazivanja, a značajnih štetnih posljedica koje imaju po konkurente, potrošače i ekonomiju u cjelini, kazne za učesnike u kartelu su visoke, i ta cifra se u EU kreće do 10% godišnjeg obrta preduzeća. Imajući u vidu da su učesnici u najštetnijim kartelima često multinationalne kompanije, jasno je zašto pažnju javnosti privuku kazne za učesnike kartela koje dostižu milijarde eura. Radi lakšeg otkrivanja kartela, Komisija je usvojila politiku oslobađanja ili umanjenja kazni za one učesnike u kartelu koji prvi prijave njegovo postojanje ili pružanjem novih dokaza omoguće njegovo kažnjavanje. Politika imuniteta je postigla značajan uspjeh, jer bojazan da će jedan od učesnika prijaviti kartel destabilizuje njegovo funkcionisanje. Ipak, karteli idu u korak sa razvojem politika i nalaze načine da osiguraju vjernost svojih učesnika.
Zloupotreba dominantnog položaja – tržište nije mjesto za pravo jačega: Dominantan položaj preduzeća na tržištu sam po sebi nije zabranjen. Bilo bi protivno načelima slobodne tržišne ekonomije da preduzeće bude kažnjeno zato što je uspješno. Dominantne kompanije imaju tržišnu snagu koja im omogućava da se ponašaju nezavisno od svojih konkurenata i potrošača. Povreda konkurencije nastaje kada takve kompanije svoj položaj koriste za istiskivanje konkurenata ili sprječavanje ulaska novih na tržište pomoću nerelano niskih cijena ili ograničavanjem pristupa snabdjevačima ili kupcima, nametanjem nefer i nejednakih uslova poslovanja ili nerealno visokih cijena potrošačima. Tako je Komisija 2004. godine kaznila Majkrosoft sa 497 miliona eura zbog zloupotrebe dominatnog položaja na tržištu kompjuterskih operativnih sistema, na kome Majkrosoft posjeduje 95% tržišta. Zloupotreba je trajala 6 godina i oštetila potrošače širom svijeta u vidu viših cijena i smanjenog izbora.
U cilju unapređenja sistema privatne primjene prava konkurencije, EU je usvojila Direktivu o naknadi štete u oblasti konkurencije, koja se odnosi na štete nastale kao posljedica restriktivnih sporazuma i zloupotrebe dominantnog položaja. Direktiva ima za cilj harmonizaciju procedura naknade štete pred nacionalnim sudovima i pružaoštećenima, između ostalog, mogućnosti za lakši pristup dokazima kojima mogu potkrijepiti svoje tvrdnje i više vremena za ulaganje odštetnih zahtjeva.
Kontrola koncentracija: gdje je granica tržišne slobode: Pretpostavka je da učesnici na tržištu imaju slobodu da se udružuju i da spajanjem poslovnih aktivnosti povećaju efikasnost, smanje troškove i razvijaju inovacije. Zašto se onda koncentracije preduzeća iznad određenih pragova prethodno kontrolišu i odobravaju? Zato što takve koncentracije mogu dovesti do nestanka konkurenta sa tržišta i samim tim smanjenja konkurentskog pritiska i stvaranja ili jačanja dominantnog položaja na tržištu, a koji na već pomenuti način može nanijeti štetu potrošačima. Koncentracije se naročito pažljivo kontrolišu u sektorima u kojima već postoji mali broj konkurenata, a ulazak na tržište je povezan sa značajnim barijerama i troškovima, kao što je tržište telekomunikacija. U situacijama kada postoji bojazan da će koncentracija smanjiti konkurenciju, a nije praćena srazmjernim koristima za potrošače, Komisija ili nacionalno tijelo za zaštitu konkurencije može takvu koncentraciju zabraniti, ili nametnuti određene uslove pod kojima može biti realizovana.
Liberlizacija tržišta i dobrobit za potrošače: Usluge kao što su saobraćaj, poštanske usluge, energetika, telekomunikacije su do koju deceniju unazad u Evropi, a kod nas u određenoj mjeri još uvijek, bile rezervisane za državna preduzeća. Ta preduzeća su mahom bila neefikasna, a monopolski položaj na tržištu im nije davao podsticaj da unapređuju kvalitet usluga ili smanjuju troškove. Otvaranjem tih tržišta, potrošačima je data mogućnost da biraju između različitih operatora i usluga. Pokazalo se da je to imalo značajan pozitivan efekat i na inovacije, jer je tržišna utakmica podstakla i stare i nove pružaoce usluga da se bore za potrošače. Konkurencija se na ovim tržištima ne događa spontano, i neophodno je novim konkurentima, za određenu cijenu, omogućiti pristup infrastrukturi koja se ne može duplicirati. To je naročito izraženo kod saobraćajne mreže – željeznice, korišćenja aerodromskih slotova, telekomunikacione infrastrukture, infrastrukture za prenos električne energije, i sl. Presudnu ulogu u tom pogledu igraju sektorski regulatori. Liberalizacija je proces koji u Crnoj Gori još uvijek traje, a sektore koji su do sada liberalizovani karakterišu niže cijene i svakako veći izbor za potrošače.Kontrola državne pomoći: kada država naruši ravnotežu: Privatni subjekti nisu jedini koji mogu poremetiti konkurenciju. I država svojim aktivnostima može dovesti određene tržišne subjekte u povoljniji položaj u odnosu na konkurente, davanjem državnih pomoći mimo pravila. Državna pomoć predstavlja svaki vid rashoda ili umanjenog prihoda države koji je na selektivnoj bazi usmjeren na subjekte koji obavljaju ekonomsku aktivnost. Ima različite oblike, od kod nas najpoznatijih subvencija i garancija, pa preko fiskalnih pomoći putem poreskih olakšica, nižih kamatnih stopa, usluga pod preferencijalnim uslovima, kupovine imovine ispod tržišne vrijednosti, itd. Državna pomoć može i treba biti korišćena za podsticanje ekonomskog rasta (naročito kroz podršku malim i srednjim preduzećima), istraživanja i razvoja, zapošljavanja, zaštite životne sredine, kao i ispravljanje poremećaja na pojedinim tržištima ili u nerazvijenim regionima. Nasuprot tome, kada država favorizuje pojedine privredne subjekte na selektivnoj bazi, to može imati značajne posljedice po konkurenciju. Zato su sankcije u EU oštre i povraćaj već datih i potrošenih pomoći može dovesti takve kompanije u težak finansijski položaj. Ipak, kontrolu državnih pomoći i na nivou EU još uvijek karakteriše oštar sukob nacionalnih interesa sa interesima Unije koje zastupa Komisija, a ta politika je bila na naročitom testu tokom finansijske i ekonomske krize, kada su pravila državne pomoći prilagođavana situaciji ozbiljnih poremećaja u funkcionisanju ekonomija država članica.
Poglavlje 8 – gdje smo u pregovorima?: Poglavlje konkurencije je jedno od najtežih poglavlja u procesu pregovora, i, ako je suditi po iskustvima država koje su već prošle kroz taj proces, poglavlje koje se posljednje zatvara prije pristupanja. Crna Gora je dobila mjerila za otvaranje poglavlja, koja zahtijevaju ispunjavanje obaveza u oblasti kontrole državnih pomoći. Pravni sistem je u ovoj oblasti u velikoj mjeri harmonizovan sa pravnom tekovinom, ali još uvijek postoji veliki broj podzakonskih pravila i procedura koje se moraju usvojiti kako bi se omogućila njegova puna primjena. Time je završen lakši dio posla. Teži dio implementacije tek predstoji, i zahtijevaće jačanje kapaciteta i nezavisnosti institucija koje se njome bave – Agencije za zaštitu konkurencije i Komisije za kontrolu državne pomoći. Veliki izazov predstavlja i neiskustvo i nepoznavanje materije sudova kada je ova oblast u pitanju, a naročito prekršajnih sudova, koji su nadležni za izricanje kazni za povredu konkurencije. Na kraju, moramo izgraditi kulturu konkurencije, koja podrazumijeva aktivnog i informisanog potrošača, koji poznaje svoja prava i mehanizme da ih zaštiti.
(Autorka je saradnica u BDK Advokati)
