- Ako porazgovarate sa roditeljima shvatićete da njima život otežavaju mnoga “tehnička” pitanja, poput nedovoljnog broja vrtića i škola, malo vremena koje provode sa djecom upravo zato što usljed nedovoljnog broja škola postoji više smjena pa im se radno vrijeme i smjena djeteta nadvezuju tako da se praktično ne gledaju, zatim nepostojanje kvalitetne zdravstvene zaštite i nekih osnovnih vrsta zdrastvenih usluga za porodicu…, objašnjava Mihailović.
Dodaje da je najveći uspjeh udruženja Roditelji to što su na jednom mjestu okupili roditelje koji su u svakodnevnoj komunikacija sa njima, te što utiču na rješavanje problema sa kojima se roditelji suočavaju i na im ukazuju.
ANALITIKA: Prije više od četiri godine, zajedno sa suprugom Duškom pokrenuli ste prvi portal za roditelje. I danas je to jedini portal toga karaktera u Crnoj Gori. Otkud ideja za portal Roditelj?
MIHAILOVIĆ: Prvenstveno nedostatak informacija o roditeljstvu i roditeljskim temama lokalnog karaktera, tako da kažem. Na puno roditeljskih portala možete da se kao roditelj informišete o tome kako vaspitavati dijete, kojim se principima voditi u ishrani djeteta, kako podsticati djetetov razvoj.... ali o nekim lokalnim temamam, onome što važi i Crnoj Gori, nijesam mogla ništa da pronađem. Uz to, i pored brojnih tema i pitanja i problema sa kojima se se suočavali i suočavaju se roditelji u Crnoj Gori, osim što nijesu imali prilike da razgovaraju u većem broju i razmijene mišljenja, nijesu ni mogli da nešto konkretno i preduzmu što će uticati na poboljšanje kvaliteta uslova života roditelja i djece u Crnoj Gori.
Tako je polako počeo da se razvija portal Roditelji, a nama dvoma - kao novinarima i osobama koje bez tehnologija ne mogu, posao je donekle bio lakši. Poslije nekog vremena sam shvatila da se uz pomoć medija može dosta ali ne i dovoljno odnosno onoliko koliko je trebalo da se mijenja, a nijesam jedina tako razmišljala nego i još nekoliko ljudi koji su svakodnevno komunicirali na forumu portala, pa smo odlučili da aktivnosti realizujemo kao NVO. To smo i uradili u julu 2011. godine, a od januara smo počeli i sa konkretnim aktivnostima i inicijativama. Ta grupa ljudi je uglavnom ista, neki su dolazili drugi ostajali, ali je jedan broj nas isti. Misli da smo svi veoma srećni što smo se tada „našli“ i zaista uživamo u tome što radimo.
ANALITIKA: Nekada ste se bavili novinarstvom i oni koji poznaju Vaš rad kažu da ste bili dobra novinarka. Otkud odluka da napustite novinarske vode i posvetite se radu NVO sektora, s obzirom da su Roditelji - neprofitno, nestranačko i nezavisno udruženje?
MIHAILOVIĆ: Uvijek kada me neko pita zašto sam napustila novinarstvo kažem da je to bila jedna od mojih najboljih odluka u životu, nakon djece i porodice (za koju sam dok sam mlađa bila uvijek vjerovala da neću imati, odnosno djeca mi nijesu bila ni na pameti, posebno ne u ovolikom broju). To kažem jer zaista tako mislim. Novinarstvom sam počela da se bavim, odnosno da ga učim sa 16 godina, u drugom razredu Gimnazije, kada sam se pridružila ekipi tinejdžera koji su realizovali emisiju New Montenegrini na Anteni M. Nakon toga sam radila zaista u puno medija i isprobala praktično sve vrste novinarstva. Uživala sam u tom poslu, živjela za taj posao i puno mu se posvećivala, a i trudila se da budem dobra u tome. Nakon 16 godina, jednog dana sam sam shvatila da ne volim posao koji radim, da jednostavno novinarstvo nije više nešto što me zadovoljava. Mislim da je na to najviše uticala situacija kompletne medijske scene, stanje u medijima i odnosi prema novinarima, ali i naši međusobni odnosi kao kolega… sve zajedno. Ne znam kako bi se tek sada osjećala, jer mi se čini da je situacija još gora, i to ne tako malo. Od novinarstva se nikada neću otkačiti, uvijek ću biti novinarka, a i sada se trudim da svakodnevno pišem za portal. Ne znam da li ću mu se ikada profesionalo vratiti, prije bih se usudila da kažem da hoću, nego da neću.
Izabrala sam neizvjesniji posao, to jeste, posao sa neizvjesnijom budućnošću, ali toliko u njemu uživam i pronalazim se u svemu što radim, da gotovo nikada ne zažalim. Možda samo ponekada i to onda kada osmislimo sjajnu ideju i pretočimo je u projekat, koji treba da donese neke konkretne rezultate i promjene, a ne izvještaje, monitoringe i slično. Onda nam stigne obavještenje da naš projekat nije prošao jer ih je pristigao veliki broj, nemamo kapaciteta da upravljamo budžetom i tome slično.
ANALITIKA: Što izdvajate kao najveći uspjeh udruženja Roditelji do sada?
MIHAILOVIĆ: Kao najveći uspjeh vidimo to što smo se okupili, što nam se roditelji svakodnevno javljaju, što utičemo na rješavanje problema sa kojima se roditelji suočavaju i na koje nam ukazuju, jedan po jedan, malo po malo, možda ne onako kako bismo mi htjeli tj. ne tom nekom zamišljenom brzinom, ali se ipak pomjeramo. Ono što nam je veoma važno je to što radimo konkretne stvari, i od toga nikada nećemo odustati, iako to donatorima nije od presudne važnosti ili je čak po nekada i minus. Pomirili smo se sa tim da vjerovatno nećemo moći da računamo na neku značajnijiu podršku organizacija koje finansiraju NVO sektor prvo jer generalno djeca i roditelji nijesu kategorije koje su ranjive prema njihovoj procjeni, i jer ima drugih prioriteta koji su već neko vrijeme važeći. To ne znači da se nećemo truditi da do onoga što smo zamislili ne dođemo, to smo sigurni 100 odsto. Više je inicijativa na koje smo posebno ponosni, počev od inicijative „Uvedimo podgoričko porodlište u 21. vijek“ kojim je počela promjena situacije u tom dijelu Kliničkog centra Crne Gore (iako još dosta toga se mijenja na bolje), preko zalaganja za gradnju novih vrtića, obnove igrališta u saradnji sa roditeljima, djecom, kompanijama i lokalnim upravama, podrške socijalno ugroženim porodicama i sjajnoj konekciji sa roditeljima i građanima svaki put kada nekoj od porodice treba neka dodatna pomoć, vršnjačke grupe savjetnica za dojenje koja 24 sata besplatno pomaže majkama koje imaju problema sa dojenjem…
ANALITIKA: Pokrenuli ste peticiju za izgradnju novih vrtića u cijeloj Crnoj Gori i uspjeli da sakupite više od 6.000 potpisa. Da li ste zadovoljni rezultatima koje je peticija trebalo da proizvede?
MIHAILOVIĆ: To je bila druga naša akcija, i aktivnost nas je upoznala sa javnošću. Ustvari smo na taj način počeli naša zalaganja za promjenu stanja u javnim predškolskim ustanovama, i ne znamo da li se poklopilo ili ne, ali je od momenta usvajanja peticije pažnja države ka tom segmentu obrazovanja značajno pojačana. Ova peticija prvi put je okupila toliki broj roditelja, koji su zajednno tražili da se stanje u konkretnoj oblasti promijeni. Ta peticija je ustvari i jedina koja je izglasana a ujedno i prihvaćena te vrste, a kao odgovor na nju uslijedio je kredit koji je država uzela za gradnju sedam novih vrtića u Podgorici, Baru, Pljevljima i Ulcinju. Čekamo da gradnja počne do kraja ove godine, ali što je još važnije da bude završena u svim opštinama do 2018. godine. Peticija je samo dio našeg rada u ovoj oblasti, i od tada smo uključeni u sve važne momente i dešavanja koji se tiču predškolskog obrazovanja u Crnoj Gori. Uskoro će biti još puno novina, kako nam je najavljeno, a koje će dovesti do poboljšanja uslova boravka djece u vrtićima.
ANALITIKA: Usvojen je Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti, sada već poznat kao „Zakon o majkama“. Kako vidite njegovu implementaciju i da li će zaista poboljšati status majki u Crnoj Gori?
MIHAILOVIĆ: Kao prvi korak i samo jedan od mnogih koji mogu da budu način podrške roditeljima. Mogli su se čuti različiti komentari u vezi sa ovim zakonom, a čini se da je na kraju negativnih bilo više, od toga da su majke koje imaju dvoje ili jedno dijete diskriminisane, do toga da se žene na ovaj način “zatvaraju” u kuću. Kada sam kao majka razmišljala o penziji za majke, prva pomisao mi je bila da to nije dovoljno novca potrebnog za izdržavanje velike porodice i da ne bih mogla da ne radim i ekonomski doprinosim ali sam onda razgovarala sa puno majki i njihovih ćerki koje su nas zvale da pitaju hoće li nešto biti od ovog predloga odnosno hoće se početi primjenjivati i shvatila sam da imam samo jedan mali dio slike, sastavljen na osnovu sopstvenog iskustva. Među njima je bilo puno žena koje primaju mnogo manje iznose penzija koje su ostvarile nakon 35 godina radnog staža, žena koje nijesu uspjele da dođu ne do 15 nego do mnogo manje godina staža jer poslodavcima kao majke više djece nijesu poželjna radna snaga, žena u poznim godinama koje i dalje rade upravo jer ne ispunjavaju pravo na penziju… Svaka priča, pa i ova ima dvije strane, a mislim da je u ovoj ipak više pozitivne, pa neka bude i diskriminacije.
Svakako da mislimo da postoji još puno načina na koje država može i mora da pomogne porodici, i nijesu svi finansijske prirode. Ako porazgovarate sa roditeljima shvatićete da njima život otežavaju mnoga “tehnička” pitanja, poput nedovoljnog broja vrtića i škola, malo vremena koje provode sa djecom upravo zato što usljed nedovoljnog broja škola postoji više smjena pa im se radno vrijeme i smjena djeteta nadvezuju tako da se praktično ne gledaju, zatim nepostojanje kvalitetne zdravstvene zaštite i nekih osnovnih vrsta zdrastvenih usluga za porodicu…
ANALITIKA: Koji su planovi udruženja Roditelji za naredni period? Koji društveni problem ćete pokušati da riješite?
MIHAILOVIĆ: U narednom periodu ćemo se koncentrisati na to da konačno otvorimo Razvojni centar i biblioteku igračaka, kako bismo mogli da na jednom mjestu pružamo različite vrste besplatnih servisa roditeljima i njihovoj djeci, upravo onih koje ne dobijaju kroz postojeći sistem. Nadamo se da ćemo ubrzo završiti sa adaptacijom prostora koji smo dobili na besplatno korištenje od Ministarstva odbrane, i uz pomoć velikog broja kompanija i organizacija obezbijedili njegovo sređivanje i opremanje. Preostalo nam je još nekih stvari koje su nam potrebne, a vjerujemo da će biti još zainteresovanih koji žele da se uključe. Dakle koncentrisaćemo se na edukaciju i informisanje roditelja o temamam koje se tiču roditeljstva ali i razvoja i zdravlja djeteta i porodice, a trudićemo se da dodatno proširimo sistem podrške pordicama koje su socijano ugrožene, a trenutno ih je na našoj evidenciji oko 200 sa 500 djece. Naše aktivnosti biće usmjerene na vršnjačko nasilje, ishranu, pravnu i psihološku pomoć za porodice, ali i na obrazovanje i zdravlje posebno trudnica i novorođenčadi, kao i na podršku dojiljama.
ANALITIKA: Koliko Vam sada ostaje vremena za Vašu djecu i porodicu? Kako uspijevate da uskladite obaveze koje portal, ali i društveni aktivizam od Vas zahtijevaju?
MIHAILOVIĆ: Moram da priznam da sve stižemo, a puno toga se desi u jednom našem danu i kada je porodica u pitanju i posao ali i slobodno vrijeme. Nemam vremena za odmaranje u toku dana, ali tako sam sama odabrala jer više uživam upravo u ovim momentima koji podrazumijevaju akciju. Ove godine se naša porodica prvi put susrela sa problemom u organizaciji, na koji ne može da utiče pa se moramo prilagođavati što i jesmo uradili, iako nam se činilo nemogućim u početku. Od četvoro djece, troje ide školu i to svi u različite smjene, a dvoje nijesu dovoljno ni zreli ni odrasli da mogu da brinu o sebi, ili odlaze sami u školu. Tu su i slobodne aktivnosti, koje su svedene na minimum ali ipak postoje što cijelu sliku dodatno usložnjava. Ipak znamo da će naredne godine biti jednostavnje i da će ovaj izuzetak trajati “kratko”, a do tada “Ko preživi pričaće”.
Inače je udruženje Roditelji specifično po tome da su aktivni članovi upravo roditelji volonteri koji rade više poslova, imaju puno porodičnih obaveza ali pronalaze vrijeme za aktivnosti udruženja. Zbog toga se dodatno dobro razumijemo, i međusobno podržavamo ali i ne shvatamo kada nam neko kaže da nema vremena. Vjerovatno zbog toga tako dobro i funksionišemo zajedno.
ANALITIKA: Koja bi bila Vaša poruka roditeljima u Crnoj Gori?
MIHAILOVIĆ: Kada je roditeljstvo i odgajanje djece u pitanju tu poruka nemam jer smatram da svako od nas treba da sluša svoje i potrebe svoje djece i postupke usklađuje prvenstveno sa tim. Inače nikada ne komentarišemo i savjetujemo roditelje u tom smislu. Naš je posao da radimo na boljem okruženju u društvu za porodice, i zato pozivam sve one koji žele da se aktivno uključe, da nam se pridruže pa da zajedno osmišljavamo ali i realizujemo aktivnosti.
Kristina ĆETKOVIĆ
