Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
SANU, SPC, Slobodan Milošević, vojni vrh i ostali nacionalisti u Beogradu dobro su znali (i znaju) da jedan narod mora imati jednu jedinstvenu istoriju, a SPC i djelovi SANU nikad neće priznati crnogorski narod/naciju, to znamo. Odluka Beograda da Crnogorce gurne u rat sa Hrvatima bila je izuzetno odlučna, pa je tako admiral Krsto Đurović odmah glavom platio svoje neslaganje sa vojnim planom Beograda. Cilj Beograda je bio da se Crnogorci i Hrvati dobro zakrve, da se mržnja među njima podigne na visok nivo, u tome je Beograd dobrim dijelom i uspio. Kad je počelo ratovanje u Hrvatskoj tog ljeta i jeseni 1991., svakodnevno su objavljivana saopštenja beogradskog vojnog i političkog vrha, saopštenja su stalno bila ista: "JNA radi na tome da deblokira kasarne i da zaštiti goloruki srpski živalj”. Ni kasarni ni srpskog življa u Dubrovniku nije bilo, Dubrovnik je bio odavno demilitarizovani grad, a u njemu je živjelo nekoliko procenata Srba, kao građana, niđe grupisanih.
Tako je naša generacija osramoćena zbog napada na Dubrovnik, a to je grad koji je mnogo puta u raznim anketama proglašen za jedan od najljepših gradova na svijetu. Prije nekih trideset ili više godina slušao sam priče kako manje obrazovani stranci u vezi Jugoslavije znaju samo za dva pojma - Tito i Dubrovnik.
Dubrovačka republika: Dubrovnik je nastao u VII vijeku od izbjeglica iz Epidaura (danas Cavtat), nakon što su Epidaur razorili Avari i Sloveni. Kako istoričari kažu, hridinu na kojoj se nalazi današnji Dubrovnik su naselili Dalmatinski Romani, a mi iz istorijskih izvora znamo koje je bilo narodno ime tih Romana. Grga Novak, istoričar i dvodecenijski preśednik Jugoslovenske akademije nauka i umjetnosti, piše:
“U XIII stoljeću (oko god. 1215-1219) srpski veliki župan Stjepan u ugovoru koji sklapa sa dubrovačkim knezom Ivanom Dandolom i dubrovačkom komunom, Dubrovčane naziva ‘Vlasima’. Isto tako naziva Dubrovčane Vlasima i bosanski ban Matija Ninoslav u svojoj potvrdi povelje bana Kulina Dubrovčanima, godina 1234. Isti Matija Ninoslav naziva istim imenom Dubrovčane 22. ožujka 1240. godine u povelji, kojom obećava Dubrovčanima mir i prijateljstvo. On to čini i u svojoj povelji izdanoj mjeseca ožujka 1249. Nema sumnje da je u ovo vrijeme za pisare u bosanskoj i srpskoj dvorskoj kancelariji ‘Vlah’ bio isto što i ‘Latin’. Sačuvao nam se i latinski prevod prve isprave, i to, iz XIII vijeka, i u prevodu se na mjestu Vlah kaže Raguseus.”
(Grga Novak, Morlaci (Vlasi) gledani s mletačke strane, JAZU, Zagreb, 1971)
Svetac zaštitnik Dubrovnika je Sv. Vlaho, a samo ime Vlaho je u srednjem vijeku u Dubrovniku bilo uobičajeno. Dubrovnik se od Venecije osamostalio 1358. godine i imao je republikansko uređenje.
Vrlo je zanimljiv jedan dopis Dubrovčana iz 1446. vlastima grada Barselone koje su htjele Dubrovčane tretirati kao Italijane, namjeravali su Dubrovčanima naplaćivati takozvanu Italijansku carinu. Dubrovčani su odbacili tvrdnju da su Italijani, ovako su im napisali:
„O tome smo se mnogo začudili i čudimo se iz više razloga. I prvo, jer vjerujemo, da je ne samo vama već i narodima cijeloga svijeta poznato i bjelodano, kako Dubrovčani nijesu Talijani, niti su Italiji podložni, nego su, koliko po svome jeziku, toliko i po razlogu položaja Dalmatinci i podložni pokrajini Dalmaciji“
(Vinko Foretić, Godina 1358. u povijesti Dubrovnika, JAZU, Starine, knjiga 50,Zagreb, 1960. god, str. 258)
Iako će danas većina pomisliti da je ovo netačno samoodređivanje, u stvari su Dubrovčani bili u pravu. Sebe su htjeli da predstave kao starośedioce, a najveće pleme na obalama Jadrana u antičkim vremenima bili su Dalmati. Iz tame antičkih vremena Dalmati i druga plemena u zaleđu jadranske obale izašla su sa narodnim imenom Vlasi.
Akademik Momčilo Spremić, u knjizi “Đurađ Branković i njegovo doba” (Beograd, 1999), na strani 776. piše:
„Inače, Dubrovnik i Srbija iako susedi, bili su politički odvojeni i prilično raznoliki. Smatrajući se Romanima, Dubrovčani su se i dalje suprostavljali Slovenima u zaleđu, iako su se mnoge porodice doselile iz slovenske unutrašnjosti. U mikrosvetu srednjeg veka kao i podanici drugih gradova-država, Dubrovčani su se smatrali posebnim. Hroničar Jakov Lukarević, koji je živeo krajem XVI i početkom XVII veka, navodi kako je despot Đurađ, posle obnove države 1444., dao prava u Smederevu ‘naciji Dubrovačkoj’. Oni su se zaista smatrali nacijom Dubrovačkom.”
Od vremena kad su Turci osvojili ove krajeve Dubrovčani su im plaćali veliki godišnji danak, ali su zato mogli slobodno trgovati po ogromnoj državi Osmanlija, tako da im taj danak i nije previše teško padao.
Dubrovčani su imali svoju veliku trgovačku flotu, imali su brojne kolonije i trgovačka predstavništva u Evropi i šire. Postoji čak u Indiji, u Goi crkva Sv. Vlahakoju su Dubrovčani izradili u 16. vijeku. Dubrovčani su vjekovima imali izvanredne trgovce i diplomate, majstorski su lavirali između velikih sila, bio je to grad sa čvrstim policijskim, komunalnim i privrednim pravilima.
Dubrovačka republika je trajala vjekovima, sve do 1808. kada je samostalnost Dubrovnika ugasila Napoleonova Francuska.
Prvi primjer morala starih Dubrovčana: Dubrovčani su 27. januara 1416. godine donijeli Zakon o zabrani trgovanja robljem, 75 vijećnika je bilo za zabranu trgovanja robljem, a trojica su bila protiv tog zakona. Između ostaloga, u zakonu je zapisano:
"Imajući u vidu da je takva trgovina sramotna, opaka, nečovječna i protiv svake ljudskosti, te da postaje ne mali teret i sramota za našu državu, to jest da se ljudska vrsta – načinjena na sliku i priliku našega Stvoritelja (usp. Postanak 1, 26-27; 9, 6; Sirah 17, 3; Mudrost 2, 23; I. Korinćanima 11, 7; Kološanima 3, 10) – pretvara u trgovačku robu i prodaje kao da su nerazumne životinje; htijući se na ovaj način pobrinuti da se od sada ubuduće tako ne čini: odlučujemo i određujemo da se odsad unaprijed ni jedan naš državljanin ili stranac koji stanuje u gradu Dubrovniku i njegovoj Republici ili svaki onaj koji se smatra Dubrovčaninom ni na koji način ili pod kojim izgovorom ne usudi ili drzne kupovati ili prodavati roba ili ropkinju ili biti posrednik pri takvoj trgovini, niti imati društvo ili dioništvo, kako građanin tako i stranac koji čini ili se bavi takvim poslom, počevši od Budve sve do Splita. A onaj koji bude postupao protiv te odredbe, za svaki prekršaj treba šest mjeseci čamiti u donjim dubrovačkim tamnicama, i neka plati za svaku glavu ili osobu koju je prodao, kupio ili za koju je bio posrednik ili imao dio, 25 perpera, i nipošto ne može početi teći rok od šest mjeseci tamnice dok ne plati novčanu kaznu..."
(Prijevod sa latinskog: Petar Marija Radelj u "O dubrovačkom nahodištu, Dubrovnik (Dubrovnik), nova serija, XIX (2008.) 4, str. 217-218.")
Dubrovačka Republika je tako među prvima na svijetu ukinula trgovinu robljem. Engleska je ukinula ropstvo 1569, SAD tek 1865, Brazil još kasnije. Zapravo, većina zemalja je ropstvo ukinula tek u 18. i 19. vijeku.
Drugi primjer morala starih Dubrovčana: Dubrovčani su 1333. godine od kralja Dušana Nemanjića kupili za 8.000 perpera Stonski rat (danas Pelješac), Ston i okolinu. Uz ugovor je išla odredba da Dubrovčani treba da plaćaju svake godine 500 perpera, a Dušan je taj tribut (danak) ustupio monasima jednog srpskog manastira u Jerusalimu. U knjizi "Stefan Dušan - car i kralj" akademici Božidar Ferjančić i Sima Ćirković saopštavaju:
"Posle toga je preostao samo godišnji danak "tribut stonski", koji je imao dugu i zanimljivu istoriju. Dušan ga je ustupio monasima srpskog manastira svetog arhanđela Mihajla u Jerusalimu, a prenet je kasnije na monahe manastira Hilandara i svetog Pavla na Svetoj gori. Nadživeo je ne samo srpsko carstvo nego i sve srednjovekovne države i bio isplaćivan kao pobožni dar, "sveća" monasima, sve do kraja XVIII veka."
Svi tributi koje su Dubrovčani plaćali srednjevjekovnim državama na Iliriku, davno prije 19. vijeka su ugašeni. Davno su prestali plaćati travunijski i zahumski - takozvani mogoriš. Zahumski mogoriš je prešao u ruke bosanskog kralja, ali je on nestao sa nestankom bosanske kraljevine. Takozvani Svetodimitarski dohodak su plaćali Nemanjićima - da bi na teritoriji njihove države mogli slobodno trgovati, taj je dohodak kasnije preuzeo bosanski kralj, a sa padom Bosne nestao je i taj danak. Plaćali su bosanskom kralju i Stonski tribut, ugasio se na isti način, nestankom Bosne. Plaćali su tribut velikaškoj kući Pavlovića dok se ta loza nije ugasila. I nekom dalekom potomku Kosača su 1612. poslednji put isplatili tribut. I Ugrima su plaćali tribut u srednjem vijeku.
Tako su Dubrovčani, držeći se tradicije, na kraju samo isplaćivali novčani dar pravoslavnim monasima u Jerusalimu (prenijet Svetogorcima), vjekovima pošto je nestalo - i dinastije i države i naroda kojem su se na to obavezali.
Treći primjer morala starih Dubrovčana: Srbiju su prvi put Turci osvojili u ljeto 1441. godine, kada je poslije dvogodišnje opsade palo Novo Brdo, čuveni i prebogati srednjevjekovni grad oko koga su postojali brojni rudnici zlata, srebra i drugih metala. Kasnije, u vojnoj kampanji sa Ugrima despot Đurađ Branković je 1444. povratio Srbiju i sklopio separatni, vazalni mir sa Turcima, a Ugri su nastavili da ratuju sa Turcima.
Tog ljeta 1441. kad su Osmanlije prvi put osvojile Srbiju, despot Đurađ se, noseći ogromno blago, sa dvorskom svitom sklonio prvo u Zetu (koju Turci nijesu napali), a zatim u Dubrovnik. Dubrovčani su ga dočekali sa velikim počastima. Tih mjeseci dok su osvajali Srbiju Turci su se neprijateljski odnosili prema Dubrovčanima, hapsili, okivali dubrovačke trgovce i otimali im robu. Akademik SANU Momčilo Spremić u knjizi "Despot Đurađ Branković i njegovo doba" (Clio, Beograd, 1999) na stranama 298, 299, 300 opisuje što se dešavalo sa despotom u Dubrovniku, tog ljeta 1441. godine.
Naime, sultan Murat II je u maju 1441. od Dubrovčana tražio da mu isporuče despota Đurđa i da zadrže despotovo blago. Dubrovčani su krajem maja odbili taj sultanov zahtjev. Spremić piše "odlučno su odbili sultanov zahtev, izjavivši da će radije propasti nego pogaziti zadatu reč i izgubiti dobar glas."
Murat II je bio praunuk Murata I koji je poginuo na Kosovu 1389, unuk Bajazitov, otac Mehmeda II Osvajača. Murat II je bio odličan vojskovođa, dobio je mmnoge velike bitke.
U julu 1441. turski vazal herceg Stefan Vukčić Kosača (po njemu je Hercegovina ponijela ime) je od sultana dobio naređenje da napadne Dubrovnik, ali je sa 300 dukata koje su mu Dubrovčani dali uspio da podmiti Turčina koji je bio kod njega i da tako odloži napad. Senat Dubrovnika je već počeo da vrbuje najamnike iz Apulije, a narod iz šire okoline grada Dubrovnika se sklanjao u Cavtat, kao i na Pelješac. Stari dubrovački pisci - Bonfini, Rastić, Lukarević, Orbin pišu da je sultan Murat II nudio Dubrovčanima da zadrže despotovo ogromno blago, samo da mu ga isporuče.
Kada su u dubrovačkom Senatu knez i članovi vlade despotu Đurđu pokazali sultanova pisma, stari despot se onesvijestio! Pošto su ga senatori povratili, uvjerili su ga da ga neće predati Turcima, da riječ neće pogaziti. Sultanu su poslali pismo, akademik Spremić piše: "Odmah su poslali odgovor sultanu da će pre predati svoj grad nego despota. Dodavali su da je njemu data vera, nju će poštovati i nikako drukčije ne mogu raditi. Isto tako bi postupili i sa sultanom, kada bi se našao u despotovom položaju."
Tada se desio obrt, prema starim dubrovačkim piscima, sultan Murat II je izjavio "da grad Dubrovnik ne može nikada propasti kad se u njemu toliko ceni data vera i pomaganje bližnjega."
Nekoliko neđelja kasnije despot Đurađ je otputovao za Italiju, pa za Ugarsku. Prije nego je otišao iz Dubrovnika ogromno blago koje je nosio sa sobom, ostavio je Dubrovčanima na čuvanje, napravljen je poseban kovčeg za čuvanje tog blaga. Ostavio je 50.000 zlatnih dukata, "tisuć tisuć" (milion) aspri, 334 kg zlata u polugama, oko 112 kg glamskog srebra, preko 973 kg bijelog srebra, oko 114 kg zlatnog i srebrnog posuđa... Đurađ Branković je za života podigao većinu tog blaga, a poslije njegove smrti njegova đeca su podigla ostatke despotovog poklada u Dubrovniku.
Moral: Dubrovčani su među prvima u svijetu ukinuli trgovinu robljem, davali su vjekovima novčanu pomoć pravoslavnim monasima iako su oni kojima su se na to obavezali - davno nestali. Ni po kakvu cijenu nijesu htjeli da predaju Osmanlijama despota Đurđa, sve su u ljeto 1441. rizikovali, sve, zbog zadate vjere. I to su samo tri primjera morala Dubrovčana.
Ovaj mali grad je, zahvaljujući svojoj slobodi, dao svjetski priznatog naučnika Ruđera Boškovića, a imao je i umjetnost na visokom nivou, svi znamo za Marina Držića, za Ivana Gundulića...
Jedna od definicija morala je - "skup običaja, naročito dobrih običaja, onih koji omogućuju povoljan i skladan opstanak i razvitak pojedinca i društva". Dubrovčani su se držali "dobrih običaja" i to im je omogućavalo "povoljan i skladan opstanak pojedinca i društva."
Kako prije skoro 600 godina reče Murat II - Dubrovnik ne može nikada propasti!
