Nije sporno da se u Crnoj Gori, kao i drugim demokratskim državama širom planete, organizuju legalni i legitimni protesti, i to od predstavnika onog dijela iz redova opozicionih elemenata, koji pretenduju da artikulišu stavove i htjenja onih, politički, ekonomski i socijalno nezadovoljnih djelova stanovništva u državi.
Takođe, nije sporno da je način vladavine u Crnoj Gori, po mjerljivim rezultatima, naročito poslije referenduma 2006. godine, bio, po mnogo čemu loš, u političkom, ekonomskom, socijalnom, indentitetskom smislu, te da Crna Gora u tim društvenim sferama neophodno treba ući u naredne etape daljih i to sveukupnih reformi. U tome je glavna odgovornost većinske, vladajuće partije, koja je nosilac ključnih mehanizama u sistema moći, vlasti i uticaja u politici i privredi i to se istorijski teško može abolirati. Ali, uprkos tome, ni ono što je dobro učinjeno od strane vladajuće elite, sastavljene od kako većinske, tako i drugih partija, ne može se retorikom negacije i nihilizma osporiti, jer je to prostim okom primjetna činjenica.
Nelegalni i nelegitimni zahtjevi: Međutim, sa druge strane, sporno je, ustavno i zakonski i u međunarodnoj komparativistici, praksi i standardima, ako ti najavljeni i organizovani protesti imaju realnu ambiciju da nose sa sobom nerealne i neutemeljene, nelegalne i nelegitimne političke zahtjeve, učinjene izvan insitucija sistema i državnih organa, te ako oni, po svojoj prirodi i sadržaju, a naročito i na osnovu već viđenog, i to kako istorijskog, tako i aktuelnog, nose rizik, najave i opravdane bojazni od nasilnosti. Skorašnji i viđeni karakter protesta u Podgorici i manifestovane nasilničke sklonosti demonstranata su ekspilcinta empirijska potvrda navedene hipoteze.
Demonstracija retrogradnih snaga: Najavljeni protest, u organzaciji opozicionog Demokratskog fronta je demonstracija retrogradnih snaga, koji ne misle dobro Crnoj Gori, njenoj državnosti i slobodi, kao što to one i oni nikad mislili i nijesu, a ponajmanje radili za prosperitet crnogorske države. Oni koji organizuju i predvode te proteste (kao i skorašnje koje su predvodili) nijesu dokazani rodoljubi Crne Gore i njihova politička i ideološka prošlost ne prikazuje ih kao strukture koje žele i hoće prosperitet i napredak Crne Gore. Naprotiv. Po mom mišljenju, stvari su odavno ogoljene i sve jasno poput rose u proljeće. Velikosrbi su 1918. i 1989. godine, antiustavno, negalno i nelegitimno uspjeli da sruše Crnu Goru. Izgovor za to tražili su u brojnim razlozima i pravdali su to što su Crnu Goru pokušavali neprirodno smjestiti u rusko-srpsku Prokrustvovu postelju, sa ciljem da ona bude njihova najobičnija gubernija ili kolonija, raznim ideološko-političkim, nacionalnim i drugim izgovorima, kulisima, paravanima, demagogijom i obmanama.
Sjećanje na januar 1998. godine: Januara 1998. godine, nakon drugog kruga predsjedničkih izbora, politički, ideološki i nacionalni frustranti svojim nasilnim demonstracijama, nijesu uspjeli da sruše Crnu Goru. Vjerujem da neće ni sada 2015. godine, iako oni žele javnosti sebe predstaviti kao miroljubivu skupinu, koja traži održavanje „fer i demokratskih izbora“ i „prelaznu vladu“, iako se Crna Gora ne nalazi u vanrednom stanju ili neredovnim okolnostima u pogledu njene sigurnosne i političke stabilnosti, premda vladajuća koalicija suštinski ne funkcionise, ali tehnički Vlada i Skupština i drugi državni organi obavljaju redovno svoj ustavni posao i vrše svoje ustavne i zakonske kompetencije u punom kapacitetu.
Vlast se može mijenjati samo izborima: Ustav Crne Gore izričito kaže da se vlast u državi uspostaviti i mijenjati može jedino legalnim putem i to parlamentarnim izborima i na osnovu slobodno izražene i suverene volje građana. Svaki drugi put uspostavljanja i promjene vlasti je antiustavan, nedemokratski i potpuno nelegalan i neprihvatljiv. To je aksiom ustavnosti, zakonitosti i demokratije. Dakle, jedno je legalno, institucionalno i parlamentarno djelovanje opozicije, a nešto sasvim drugo su pučistički i prevratnički pokušaji i namjere da se vlast, legalno i legitimno na izborima izabrana, ruši ili obara, bez izbornog procesa, na ulici i silom. Kolovođe demonstracija, okupljeni oko Demokratskog fronta, preferiraju vaninstitucionalne, ulične mehanizme i instrumente političke borbe, umjesto, što je prirodno i normalno legalne i institucionalne.
Uz već rečeno, relevantno je naglasiti da predvodnici i protagonisti uličnih demonstracija, nastoje, što je iskustvo već potvrdilo, da ikonostasom, zastavama i drugom simbolikom tuđe države i crkve, uz podršku ultradesničarskih elemenata iz Srbije i pod egidom Kremlja, jurišaju na Crnu Goru, sa ciljem da pokušaju obezglaviti njenu državnost i izvjesno uključivanje Crne Gore u NATO- pakt. Većina predvodnika, već viđenih, i najavljenih demonstracija su ili iste ili njima slične i njima na razne načine politički i ideološki bliske ličnosti koje su 2006. godine na referendumu predvodile kampanju protiv obnove nezavisnosti Crne Gore. To vrijedi zapamtiti.
Godine 1989. Crna Gora je pala, jer je nije imao ko braniti. Godine 2015. neće pasti, jer će je imati ko braniti. Naravno, državni organi, to je prirodno i realno očekivati, nadležni su da brane ustavnopravni poredak Crne Gore i legalne i legitimne institucije političkog sistema i državnog uređenja, te je stoga jako bitno da se, u ovu subotu, strogo vodi računa, da se ne izvrši mobilizacija, koncentracija i priprema za mogući ulični i nasilni napad destruktivnih snaga protiv Crne Gore.
(Autor je istoričar i pravnik)
