“Kako bismo se mogli nositi sa posljedicama tranzicije? Samo tako što bismo sproveli novu nacionalizaciju. Zašto je nećemo sprovesti? Zato što to EU nikada ne bi podržala. Čak i ako bi se pojavila neka ultra, ili treba reći, istinski lijeva partija, ne šminkeri i demagozi kao Siriza, nego ozbiljna, surova, djelatna lijeva struktura, EU bi im slomila kičmu”, rekao je Nikolaidis u ekskluzivnom intervjuu za Portal Analitika.
Nikolaidis, inače rođeni Sarajlija, kaže da je prvobitna akumulacija kapitala dovršena, a da su na sceni njeni repovi.
“Neki će otići u zatvor, koliko da vas ubijede da je sistem pravedan i da funkcioniše, ali posljedice tranzicije neće biti izbrisane. Prvobitna akumulacija kapitala je zločin koji se može porediti samo sa ubistvom, s tim što je prvobitna akumulacija još i legalna, ona je utemeljujući zločin svakog kapitalističkog društva: i u jednom i u drugom slučaju riječ je o zločinu čije posljedice ne mogu biti izbrisane, stvar ne može biti vraćena na stanje prije zločina”, naveo je Nikolaidis.
ANALITIKA: Koliko se promijenila Crna Gora u tranzicionom periodu; kako vidite današnji aktuelni društveni momenat ?
NIKOLAIDIS: Kaže Emir Imamović, izvrsni bosansko-hrvatski pisac i novinar, usput i moj dragi prijatelj, kako je tranzicija proces pretvaranja nečega u ništa. Dakle stvar upravo suprotna umijeću za kojim su tragali alhemičari. Oni su pokušavali iz ničega stvoriti zlato. Naši tranzicioni oci, i njihovi sinovi, takozvani dobitnici tranzicije, uspjeli su od zlata stvoriti ništa. Prisvojili su svo porodično blago, svo zlato i srebreninu, i šta: bankrotirali su. Imali ste posao. Onda se desila tranzicija i - paf!, gle čuda, nemate posao. Aplauz za majstora-mađioničara, molim. Postojala je socijalna pravda, paf!, sad je više nema, drum roll, molim, aplauz, ne stidite se, pozdravite majstora! Imali ste dobro i besplatno obrazovanje, paf!, sad imate privatne univerzitete kojima plaćate da štancuju neznalice-mediokritete sa doktoratima, aplauz, molim!
Posljedice tranzicije biće vrlo, vrlo dugotrajne. Što će reći da će aktuelno stanje dugo biti aktuelno.
Kako bismo se mogli nositi sa posljedicama tranzicije? Samo tako što bismo sproveli novu nacionalizaciju. Zašto je nećemo sprovesti? Zato što to EU nikada ne bi podržala. Čak i ako bi se pojavila neka ultra, ili treba reći, istinski lijeva partija, ne šminkeri i demagozi kao Siriza, nego ozbiljna, surova, djelatna lijeva struktura, EU bi im slomila kičmu. Prvobitna akumulacija kapitala je dovršena, na sceni su njeni repovi. Neki će otići u zatvor, koliko da vas ubijede da je sistem pravedan i da funkcioniše, ali posljedice tranzicije neće biti izbrisane. Prvobitna akumulacija kapitala je zločin koji se može porediti samo sa ubistvom, s tim što je prvobitna akumulacija još i legalna, ona je utemeljujući zločin svakog kapitalističkog društva: i u jednom i u drugom slučaju riječ je o zločinu čije posljedice ne mogu biti izbrisane, stvar ne može biti vraćena na stanje prije zločina.
ANALITIKA: Da li smo postali svjesni nekih vrijednosti koje smo izgubili, prihvatamo li nove iskreno?
NIKOLAIDIS: Ne znam koje su vrijednosti ovog vremena. Znam samo da se osjećam tuđinom u njemu.
ANALITIKA: Da li smo postali društvo čiji uzori dolaze iz rijaliti emisija, poput “Farme”, “Zvezda Granda”?
NIKOLAIDIS: Ako mislite na Crnu Goru, reći ću vam sljedeće. U večeri kada je Crna Gora izglasala nezavisnost bio sam u Karveru. Kada je sve bilo gotovo, krenuli smo kući, za Ulcinj. Prošli smo pored dva najpoznatija lokala. Tamo je svirao turbo-folk, onako, iz kola u prolazu, činilo sve je ličilo na prosječnu seosku svadbu. Jasno se čulo šta okupljena finansijsko-političko-obavještajna elita pjeva. “Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine”, eto to su pjevali. Oskar Vajld je tvrdio da je Amerika jedini primjer civilizacije koja je postala dekadentna i prije nego je postala civilizacija. Ima i gore od toga. Crna Gora je, naime, postala dekadentna i prije nego je rođena.
ANALITIKA: Ima li kraja “Balkanskoj cenzuri”, forsiranja samo svojeg i svojih?
NIKOLAIDIS: Ja nemam svojih, niko nije moje etničko ni političko pleme. Inače mislim da se ništa nikada ne mijenja.
Šta god da je, već je bilo i opet će biti. Naročito se ne mijenja ono što je pogrešno. Kako na jednom mjestu kaže Bernhard, parafraziram, ko god je krao, ubijao, varao, griješio, promašivao, posrtao, opet će krasti, ubijati, varati, griješiti, promašivati, posrtati.
ANALITIKA: Što u najvećoj mjeri nedostaje kulturnoj i umjetničkoj sceni u Crnoj Gori?
NIKOLAIDIS: Dobri filmovi, dobre knjige, dobre slike, dobre kompozicije. To uvijek nedostaje svakoj sceni. Onda pare. Bez para ne možete imati scenu. Ali pare vam ne mogu obezbijediti velika umjetnička djela, tu pare ne pomažu.
Ima jedna anegdota, koja kaže kako je, u jednoj verziji Šolohov, u drugoj neki partijski komesar, navodno, na nekom od kongresa sovjetskih pisaca izašao za govornicu i rekao: „Dobio sam telegram od drugova iz Jasne Poljane. Oni kažu da je sada, u vladavini naroda, sve mnogo bolje nego prije. Eto, na primjer, kažu drugovi iz Jasne Poljane, prije Revolucije ovdje smo imali samo jednog pisca. A sada ih imamo dvadeset i pet“. Nekad su imali Tolstoja, sad imaju scenu. Tako smo i mi, prije tranzicije, imali samo jednog vlasnika, državu, a sada ih imamo na stotine.
ANALITIKA: Ko ili šta kreira, po Vama, tu scenu?
NIKOLAIDIS: E tek je to komplikovano. Ne znam, ali siguran sam da je Njegoš rekao nešto pametno i o tome.
ANALITIKA: Koliko umjetnost zaista može doprinijeti promjenama u međunacionalnim odnosma i drugačijim perspektivama u okvirima aktuelnih društvenih dešavanja. Kolika je njena realna snaga da utiče na njih?
NIKOLAIDIS: Umjetnost nema tu snagu, ona je lišena obaveze da ima tu snagu. Ona ne služi društvu, nema nikakvu obavezu da bude konstruktivna ili agent bilo koje političke opcije ili bilo koje takozvane vrijednosti. To što loša umjetnost uvijek teži prikačiti se na ideologiju i učiniti od sebe alatku za popravku svijeta, i što mediokriteti uvijek od umjetnosti očekuju da odgovori njihovim mediokritetskim političkim prioritetima, to je posve druga priča, i stvar je nedostatka talenta i mizernog lukavstva uma. Osim toga, svijet se ne može popraviti. Da može, biće bi ga do sada već popravili, imali su kad. Ne možete napraviti bolji svijet, jer se, kao što znamo, a opet stalno zaboravljamo, pita ne pravi od go****.
ANALITIKA: U kojoj sferi života je društveni angažman najizraženiji, a u kojoj najvažniji?
NIKOLAIDIS:Ne znam. Moj društveni angažman svodi se na pisanje tekstova za medije. A to pišem samo zato što ne znam ništa drugo da radim. Da imam novca, da ne moram zarađivati pišući za medije, sutra bih ukinuo svaki svoj “društveni angažman”. Napokon, ja sam uljudnim pismom crnogorskim medijima koji su imali običaj prenositi moje tekstove iz regionalnih medija ljubazno zabranio da prenose te tekstove. Što neke od njih nije spriječilo da to i dalje čine, ponekad i tako što bi sa mog teksta izostavili moj potpis.
ANALITIKA: Možemo li početi da živimo na Balkanu tako da “tranzicioni” pobjednici počnu da pišu budućnost bez brisanja prošlosti?
NIKOLAIDIS: Istorija je narativ, ona je dakle fikcija. Istorija današnjih pobjednika trajaće dok traju oni. Ko bude imao moć nakon njih, pisaće svoju istoriju, svoju fikciju. Pa ipak, balkanski narodi imaju snažnu potrebu da svoje političke projekte utemelje u istoriji, u takozvanoj “istorijskoj istini”. Time što legitimaciju traže u istoriji, dakle u fikciji koju ispisuje moć, oni svoje političke projekte legitimišu ne kao pitanje vlastite volje, nego pitanje obaveze prema tradiciji, precima… Čak i time sebe definišu kao neslobodna bića. Jer oni sebe ne vide kao one koji imaju slobodu da biraju, oni koji su načinili slobodan izbor. Ne, oni sebe vide kao one koji su dužni, obavezni i čine tako jer moraju, jer bi inače iznevjerili – šta? Fikciju svoje istorije i tradicije.
Ivan KERN
