Piše: Srđan VUKČEVIĆ
Istraživanja koja je decenijama radio Hogan sugerišu da ne samo da su neki šefovi nepodnošljivi kreteni (iako nije akademski izraz, upravo je to riječ koja se koristi da bi se dočarao nivo narcisiodnosti) nego su neki šefovi upravo zato što su nepodnošljivi kreteni. To jest, biti kreten u ovoj ili onoj formi ti može čak pomoći da postaneš šef. Ne dobar šef naravno, nego ŠEF!
Kako kaže izvršni direktor Hogana, Tomas Chamorro, postoje dva tipa radnika: narcisi koji će eventualno doći do vrha korporativne ili organizacione ljestvice, i skriveni dragulji koji se ne hvališu i samo rade – i to su najbolji ljudi za posao.
Pogrešno razumijevanje liderstva: Liderstvo treba da omogući ljudima da efektivno rade kao tim, da su svi kao jedno.
Međutim, na vrh, zbog pogrešne procjene, uglavnom dolaze narcisi. Narcis je egocentričan i često nesiguran u sebe istovremeno. On je pojavno uspješan – gledan, “viđi ga.” Samograndioznost se još više pojačava kada im damo funkciju. Kao i parazitima, funkcija im je da se hrane domaćinom. Veoma su glasni i skreću pažnju na sebe, bacajući dimne zavjese oko svojih rezultata sa raznim opravdanjima i traženjem dežurnih krivaca za učinak koji je njihova odgovornost.
„Ako vjeruješ u sebe uspjećeš“ je njihova parola. Ne moraš da radiš. Rad je čak nepoželjan jer remeti taj životni stil da se radi četiri sata nedeljno, a zarađuju milioni.Kako kaže Chamorro: Ljudima koji ih biraju i prate više bi odgovarao film u kome igra Berluskoni nego Angela Merkel. Pitanje je, koga biste radije birali da vam vodi zemlju u kojoj živite ili kompaniju u kojoj ste vlasnik? Angela Merkel je dosadna, ali vrlo kompetentna. Ima doktorat iz fizike. Na kraju dana, Njemačka je ta koja postiže rezultate. Pitate se vjerovatno, kako je onda Angela Merkel došla do vrha? Njemačko društvo ima prave vrijednosti koje čini da se glasači fokusiraju na prave stvari: da li ova osoba ima zdrav rezon, da li je kompetentna, stabilna, hladne glave, da li je altruistična, da li brine o glasačima. Nema šarmantnosti i medijskog zavođenja na njihovoj listi.
Kada čujete da neko priča o pravim liderima čućete sledeće: njegov tim postiže rezultate, dobro ih vodi, uklopio je sve elemente.
Harizma, šarm, politička pamet su stvari koje kratkoročno pomažu osobi da dođe do vrha, ali tu nema nikakvog benefita za tim. Osim što nema benefita za tim, ove stvari nas i ometaju da vidimo prave karakteristike koje bi bile bitne za tim.
Najuspješniji ljudi su ponizni: Uspješni ljudi ne dozvoljavaju da se neko brine o njima - oni brinu o sebi. Ne očekuju da neko drugi radi stvari umjesto njih. Ne očekuju da im se nešto da. Ne traže poseban tretman. To je trijumf karaktera nad talentom i osjećajem predodređenosti.
Sposobnost osobe je u postavljanju pitanja, a ne u davanju odgovora. Poniznost znači da ne znamo sve odgovore. Kako mogu biti bolji? Šta sam mogao uraditi bolje? Šta ti misliš? Poniznost nije slabost. Najveći iz klase uspješnih lidera na svijetu (Gandi, Mendela, Junus) su bili ponizni. Ili što bi rekao Roberto Benini u filmu “Život je lijep”: I Bog služi ljudima, ali nije sluga.
Poniznost je i volja da počistimo iza sebe. Lična odgovornost da vratimo sve na svoje mjesto i u stanje kakvo je bilo prije nas. Ne smijemo biti toliko veliki da ne možemo da radimo male stvari. Ponizni ljudi čiste iza sebe. Ne ostavljaju poslove nezavršenima. Oni ne trijumfuju, oni rade. Narcisoidni ljudi od svega najviše vole crveni tepih, finale, kraj, trijumf. Naporan rad da se to ostvari je ispod njih.
Male stvari testiraju našu posvećenost i poniznost. Lako da se uradi, lako da se ne uradi. Nikada uspješnim ljudima nije problem da li nešto znaju ili ne. Problem je da se svakog dana radi ono što se zna. I u tom malom, lakom izboru koji donosimo svakog dana se krije naš uspjeh ili naš neuspjeh. Uspjeh je, dakle, posljedica onoga što radimo svakog dana ponizno se pitajući „šta smo mogli uraditi bolje.“
Već imamo sve što nam treba da bi u nečemu uspjeli, ali to ne vidimo. Zašto ne vidimo? Zato što uspjeh tražimo na pogrešnom mjestu, fascinirani napredovanjem narcisa koji odašilju signale pretjeranog samopouzdanja. Tražimo ga kroz kombinaciju, idealni par na tiketu, dobru sezonu, strica iz Amerike i slično. Dakle, tražimo kvantni skok. Tražimo da pobijedimo tiketom u igri koja nije lutrija. Uspjeh nije lutrija, uspjeh nije slučajnost. Uspjeh se zaslužuje.
Način na koji se ponašamo će ili izbaciti najbolje, ili najgore iz nas. Posao lidera je da kreira okruženje u kojem će prava ponašanja doći do izražaja. Najbolji lider kreira kulturu koja pokreće najbolja ponašanja. To je njegova primarna uloga imajući u vidu da se njegov učinak mjeri učinkom tima koji predvodi. To je nešto što narcisoidni lideri ne mogu nikako da shvate. Ono čemu oni teže jeste veliko ogledalo.
Dominantna crta ličnosti poniznih ljudi je odgovornost: Njena suprotnost je arogancija i oholost. Ove osobine imaju najviše oni koji su ekstremno ambiciozni, a nekompetentni. Oni obično imitiraju uspjehe uspješnih: postuju po Facebooku njihove citate, vole manipulativne tehnike uticaja na druge ljude kroz razne tehnike programiranja (pa izmanipulišu i sebe), oponašaju samo vidljivu stranu njihovog uspjeha (kopiraju njihov životni stil – kao recimo student koji nosi odijelo sa manžetnama i umišlja talenat velikog lidera ili vozi očev luksuzni automobil). Dominantna crta ličnosti narcisoidnih ljudi je optuživanje drugih i rušilačka mentalna inercija.
Kako kaže stara priča, postoje samo dva načina da imate najveću građevinu u gradu: napravite najveću ili srušite sve ostale. Ovi ljudi su jako dobri u rušenju jer je vjerovatnoća da oni naprave veću jako mala.
Skup umišljeno talentovanih ljudi bez kompetentnosti, discipline i poniznosti se neminovno završava krahom.
Podgorički prijatelji tu dobro dođu sa podrškom – “Popni ga brale da bolje bapne.” (Autor je biznis trener i osnivač kompanije Blue Coach www.bluecoach.me)
