U biografijama Ksenije Popović već u prvom pasusu uvijek se ističe da je riječ o prvoj ženi-romanopiscu u Crnoj Gori.
- Ne mogu da na to ne gledam sa izvjesnom gorčinom, jer bih voljela da se Crnoj Gori dogodila žena romanopisac makar polovinom prošlog vijeka, kada su žene već uveliko radile i zauzimale neke odgovorne funkcije u društvu - ako već nije moglo prije nekoliko stotina godina uporedo sa velikim svjetskim kulturama - ističe ona.
Autorka romana "Dječak iz vode" (2004.) i "Uspavanka za Vuka Ničijeg" (2012.), široj javnosti poznata je i kao urednica i voditeljka emisija posvećenih umjetnosti i kulturi na Televiziji Atlas. Smatra neophodnim da se svi uključimo u rješavanje problema ljudi sa margine, naročito mladih, pa je nakon pomenutih romana to učinila i scenarijom za kratki edukativni film "Ruske kape" čija je tema narkomanija.
- Ako od dvadeset ovisnika u Kakarickoj gori, devetnaest kaže da je prvi kontakt sa drogom imalo sa četrnaest godina, što mi to stvaramo što je njima prijemčivo, a što može uticati da ih spriječi da probaju drogu? Eto, otud su nastale "Ruske kape"... Ovo je XXI vijek i svijest generacija se ne formira udžbenicima, već audio-vizuelnim medijima - kaže naša sagovornica.
Popović smatra da pisaca nikad nije previše, pa ni u malenoj Crnoj Gori.
- Mislim da je previše onih koji na ovako malom prostoru pretenduju na titulu velikih pisaca i vjeruju da to jesu. To je zato što je kritike premalo, ona ozbiljna se objavljuje u časopisima koji nijesu dostupni ili zanimljivi širokoj javnosti, a svakako je ograničena strahom od zamjeranja - jer su sujete ogromne. Dakle, jedino "mjerilo" kojim ovdje raspolažemo je čitanost, a to opet nije mjerilo kvaliteta, već prijemčivosti djela ili ličnosti koja ga potpisuje - zaključuje ona u intervjuu za Portal Analitika.
ANALITIKA: Koliko Vam opis "prva žena-romanopisac u Crnoj Gori", koji se nerijetko nalazi uz Vaše ime, predstavlja zadovoljstvo, a koliko podsjeća na to da je u Crnoj Gori uspješna žena - i majka - i dalje rijetkost?
POPOVIĆ: Meni i dalje nije jasno da se tako nešto uopšte moglo dogoditi u 2004. godini. Sumnjam da sam prva žena koja je napisala roman - znam da ih je Bosiljka Pušić pisala sigurno dvadeset godina prije mene, samo ne znam gdje ih je objavljivala - ali otkad se pojavio "Dječak iz vode", meni se pripisuje titula prve žene koja je objavila roman u našoj zemlji. Sve to uzimam s rezervom i, s jedne strane, sa zahvalnošću, jer mi je ta titula odmah priuštila pažnju javnosti, pa samim tim i pomogla čitanost moje prve knjige. S druge strane, međutim, ne mogu da na to ne gledam sa izvjesnom gorčinom, jer bih voljela da se Crnoj Gori dogodila žena romanopisac makar polovinom prošlog vijeka, kada su žene već uveliko radile i zauzimale neke odgovorne funkcije u društvu - ako već nije moglo prije nekoliko stotina godina uporedo sa velikim svjetskim kulturama.
Što se tiče uspješnosti kao žene i majke, toga je u Crnoj Gori koliko hoćete. Žene su danas ministrice, direktorke, profesorke, uspješne profesionalke, samo što, nažalost, i dalje nijesu ravnopravne u svojoj kući, već pored svojih napornih i odgovornih poslova moraju da pokrivaju još jednu funkciju - besplatnih kućnih pomoćnica. No, to je preširoka tema koja je, ipak, za neku drugu priliku.
ANALITIKA: Nakon tema porodičnog nasilja u "Dječaku iz vode" i odrastanja djece bez roditelja u "Uspavanci za Vuka Ničijeg", prije mjesec dana publika je premijerno vidjela kratki igrani film "Ruske kape" po Vašem scenariju, sa još jednom temom o ljudima sa margine - narkomanima. Da li je razlog tome to što smo sve više slijepi i neosjetljivi na ono što nas okružuje?
POPOVIĆ: Mislim da nijesmo ni slijepi, ni neosjetljivi, već da je toga toliko da ljudi više ne znaju za čime prije da se okrenu, a imaju sasvim dovoljno svojih briga. Pogledajte javne akcije za pomoć bolesnoj djeci - ogroman broj ljudi je pozitivno reagovao na prvih nekoliko, a sada ih je toliko da više ni ne čitamo što piše ispod slike, pogotovo otkad nas je preplavio onaj talas Facebook budalaština da se pokaže solidarnost brojem klikova, polivanjem ledenom vodom i sličnim postupcima koji ne pružaju bilo kakvo konkretnu pomoć. Naravno, ovime ne želim da kažem da takve kampanje nijesu dobre, a kamoli da ne treba pomoći, već da se ne treba čuditi što su ljudi i na to oguglali. Na sve se ogugla...
Što se mene tiče, volim da se bavim marginom - pogotovo onda kada se tiče mladih. Znate, stalno pričamo o tome kako treba vršiti prevenciju raznih stvari kroz edukaciju.A ja vas pitam: koja je to edukacija? Gotovo da nema televizije koja ne emituje makar neki program za malu djecu, a ni jedna ne emituje bilo što za omladinu. Imamo "Disney" kanal koji na engleskom emituje neke serije u kojima tinejdžeri izgledaju poput lutaka sa naslovne strane - što takođe smatram needukativnim - i koje se na površan način bave ljubavnim zavrzlamama i trivijalnim temama. A što ćemo sa suštinom? Ako od dvadeset ovisnika u Kakarickoj gori, devetnaest kaže da je prvi kontakt sa drogom imalo sa četrnaest godina, što mi to stvaramo što je njima prijemčivo, a što može uticati da ih spriječi da probaju drogu? Eto, otud su nastale "Ruske kape". Baš kao što se "Dječak iz vode" obraćao prvenstveno tom uzrastu da ih upozori da batina nije iz raja izašla i da mama i tata, zapravo, nemaju pravo da ih maltretiraju.
Vjerujem da je suština obratiti se toj populaciji, ponuditi im priče koje ih se tiču, sa junacima njihovog uzrasta. I dok to ne počnemo da radimo, ne možemo pričati o uspješnoj edukaciji. Ovo je XXI vijek i svijest generacija se ne formira udžbenicima, već audio-vizuelnim medijima.
ANALITIKA: Nedavno ste "iskočili" i iz žanra i iz tematike. U saradnji sa dramskom spisateljicom Stelom Mišković napisali pozorišnu komediju koja se bavi novinarstvom. Kako je funkcionisalo to koautorstvo i da li ste nudili komad nekom od ovdašnjih pozorišta?
POPOVIĆ: Uprkos svim dramama i kontroverzama koje nas okružuju, vjerujem da je novinarstvo trenutno najkontroverznije. Danas kod nas svako može biti novinar - sa školom ili bez nje - i svako može nekažnjeno pisati što mu padne na pamet o kome god hoće. I to ne u tabloidima, već u medijima koji se tretiraju kako ozbiljni. Kada to ne čine u tekstovima, čine u komentarima na portalima - posredno ili neposredno - i teško svakome koga zapadne da na negativan način bude predmet interesovanja medija. Otud naslov drame "PRESS(titucija)" i osjećaj da nema boljeg žanra od komedije za bavljenje ovakvom temom na ovakvom Balkanu.
Ja sam Steli predložila koncept komada i osnove priče, a onda smo ga zajedno gradile, rečenicu po rečenicu, repliku po repliku... Humor je bio malo više moj, zanat mnogo više njen, i bukvalno smo se nadopunjavale i dogovarale oko svake napisane riječi, tako da nema dileme da je zajednički u svakom smislu. Nudile ga jesmo, i on se trenutno nalazi na razmatranju u JU Grad teatar Budva, ali i u nekoliko velikih regionalnih pozorišta. Međutim, čak i ako ga nijedna od tih kuća ne odabere - a treba imati u vidu da je trenutno, recimo, samo u beogradskom Ateljeu 212 na čitanju pedesetak komada - srećna sam što smo ga napisale i vrlo ponosna na to što smo uradile. Nigdje ne žurimo a, koliko vidim, tema će još dugo biti aktuelna.
ANALITIKA: Da li Crna Gora ima previše ili premalo pisaca i na koji način se može "izmjeriti" njihov kvalitet?
POPOVIĆ: Pisaca nikad nije previše. Ali, mislim da je previše onih koji na ovako malom prostoru pretenduju na titulu velikih pisaca i vjeruju da to jesu. To je zato što je kritike premalo, ona ozbiljna se objavljuje u časopisima koji nijesu dostupni ili zanimljivi širokoj javnosti, a svakako je ograničena strahom od zamjeranja - jer su sujete ogromne. Dakle, jedino "mjerilo" kojim ovdje raspolažemo je čitanost, a to opet nije mjerilo kvaliteta, već prijemčivosti djela ili ličnosti koja ga potpisuje.
ANALITIKA: Da li činjenica da su bestseleri renomiranog Beogradskog sajma knjiga bili naslovi čije su autorke blogerga Zorannah i Mira Marković, ukazuje na zamku titule "najprodavaniji autor"?
POPOVIĆ: Lena Dunham, neobična scenaristkinja i još neobičnija glumica koja se proslavila serijom "Djevojke", 2012. godine je potpisala predugovor za nenapisanu knjigu u vrijednosti od 3,2 miliona dolara! U pitanju je knjiga "iskrenih i komičnih savjeta o svemu, od seksa do hrane i putovanja od kuće do posla", a objavila ju je jedna od pet najvažnijih izdavačkih kuća na svijetu, tadašnja Random House (sada je Penguin Random House), koja takođe objavljuje velike klasike i neke od najvećih savremenih autora. Što mislite, koliko "ozbiljnih" pisaca može da dobije takav predugovor - da tek ne pričamo o zaradi nakon što je knjigu završila - i zašto ga je baš ona dobila? Zato što će se blogerke, starlete, glumice i propale bivše prve dame uvijek prodavati, jer smo ih mi - mediji - učinili zanimljivijim od kulture. I objavljivaće ih najveće izdavačke kuće, jer će tako zarađivati i moći sebi da priušte da objavljuju dobre knjige koje malo ko čita. Beogradska Laguna objavljuje razne Alimpićke, ali isto tako objavljuje i Džonatana Frenzena, jednog od najvećih živih pisaca za kojeg, pretpostavljam, ovdje nije čulo pet ljudi.
Svakako ne vjerujem da ljudi iz kulture imaju razloga da se zgražavaju zbog toga što su baš te knjige najprodavanije, dokle god nekome ne padne na pamet da ih uvrsti u školsku lektiru - a toliko baš nijesmo sišli s uma. Baš kao što ne vjerujem da nam je čitalačka publika toliko sišla s uma da je umislila da su to velika djela...
U zaključku, mislim da svako treba da čita što hoće i da, ako pustimo ljude da čitaju knjige koje ih zabavljaju, biće više voljni da posegnu i za onima koji ih obrazuju.
ANALITIKA: Podjela po "klanovima" oduvijek postoji u umjetnosti. Da li smo je mi podigli na viši nivo jer smo u tu podjelu uključili i sve dnevno-političke sukobe?
POPOVIĆ: Prvo želim da naglasim da politiku prezirem i njome se ne bavim, tako da ćete me teško ikad vidjeti u bilo kojem političkom klanu, a kamoli nacionalnom. Takve stvari dijele ljude, pretvaraju prijatelje u neprijatelje i pametne ljude u ostrašćene zaluđenike, pa ne volim o njoj ni da govorim, ni da mislim.
E sad, u svim sferama crnogorskog javnog djelovanja imamo sklonost da - kad nekoga ne možemo da podnesemo iz ovog ili onog razloga, a kamoli da nadmašimo, ili pobijedimo, ili smijenimo, ili elimnišemo - idemo u medijski linč. Njime, kao, raskrinkavamo tu ličnost - i njegovu ili njenu porodicu - najgnusnijim kvalifikacijama i optužbama, a usput je proglašavamo i politički ili nacionalno nepodobnom i koristimo sve veze da lobiramo protiv njih. Pri tom, ne znam bude li gore kad ta osoba prećuti ili kad odgovori, pa kao publika moramo nedjeljama da slušamo ili čitamo unakrsno vrijeđanje... I mnogo je tužno kad se u takvu retoriku upuste ljudi koji pretenduju na titulu kulturnih djelatnika. Ali, i to je ljudska priroda i realnost. Ako su jedan Hemingvej i jedan veličanstveni Fokner mogli da se međusobno vrijeđaju preko medija, što ne bi i Crnogorci?
Mene je, srećom, to do sada zaobilazilo i nadam se da će tako ostati.
ANALITIKA: Čime ćete iznenaditi publiku u 2016. godini?
POPOVIĆ: To zavisi od uspjeha ili neuspjeha jednog projekta koji mi je ponuđen: ukoliko bi se taj projekat ostvario, to bi me pisanje okupiralo veći dio godine; u protivnom bi se mogao dogoditi i novi roman. Svakako sam se uželjela te forme, iako je toliko zahtjevna.
Bilo je pomena o još jednom scenariju za kratki film i o jednoj duo-drami, ali to su naručeni projekti koji još nijesu dogovoreni.
Jedino što je u ovom trenutku konkretno jeste dugometražni film na kojem odavno radim i koji bi, ako bude sreće na konkursima, mogao da uđe u snimanje krajem godine.
Kristina JERKOV
Foto: Darko Jovanović
