Za razliku od mnogih sugrađana koji iz godine u godinu napuštaju svoja seoska ognjišta, Bjelopoljac Mirsad Idrizović krenuo je suprotnim putem. Zbog zdravstvenih razloga prije četiri godine odlučio je da se vrati na selo, a oazu mira pronašao je na 17 kilometara od grada, u Bistrici, na obali istoimene rijeke.
Više sati koje smo tamo proveli bilo je nedovoljno da vidimo sve ljepote Bistrice, ali ipak sasvim dovoljno da sa sigurnošću kažemo da savršeno odgovara opisu koji joj je prije nekoliko godina dao jedan novinar: "najljepše mjesto Bogu iza leđa". Upravo tu je Idrizović marta 2012, na površini od 2.300 kvadratnih metara, krenuo sa izgradnjom ribnjaka „Opticon“, jednog od najvećih u Crnoj Gori.
Sam projektovao ribnjak: Naš domaćin, po struci inženjer poljoprivrede, ništa nije htio da prepusti slučaju - prije nego što je krenuo u realizaciju svog ambicioznog plana obišao je ribnjake u američkim saveznim državama Nju Hempšir, Mejn i Masačusets, kako bi stekao znanja i iskustva, i lakše se uhvatio u koštac sa nimalo lakim zadatkom. Sam je izradio projekat za ribnjak i polako krenuo u njegovu gradnju.
Crnogorska Vlada je, kaže, prepoznala potencijal projekta i odobrila mu sve što je tražio, a prve ribe su u ribnjak stigle već u novembru 2012. godine. Međutim, nakon toga počeli su problemi sa Opštinom Bijelo Polje, koje još nije sve riješio, a tiču se dobijanja građevinske dozvole za ribnjak.
„Dali su mi dozvolu za kuću da bi mi, nakon toga, bez ikakvog razloga i uprkos svoj neophodnoj dokumentaciji koju sam prikupio, negirali izdavanje dozvole za ribnjak. Izgovor je da katarski operat nije završen, s tim što kada sam ja ušao u projekat on nije bio počeo da se radi. Sada je to pri kraju i računam da bi brzo trebalo da se uđe u proceduru, te da se ovaj problem riješi“, priča Izdrizović za Portal Analitika.
„Opticon“ je zamišljen kao centar za pastrmsko ribarstvo, a u njemu se sada proizvode ikra, mlađ, konzumna riba i matična jata za buduće ribnjake. Ribnjak se sastoji od mrijestilišta čiji kapacitet iznosi milion komada ikre godišnje i 21 bazena za uzgoj pastrmke. Kapacitet ribnjaka iznosi oko 100 tona, a planirana prozivodnja za ovu godinu je oko 60 tona konzumne ribe.
Autohtona bistrička pastrmka: Idrizović se nada da će za godinu, najkasnije dvije, ostvariti proizvodnju u punom kapacitetu. Nada se takođe da će sa rekonstrukcijom mrijestilišta i pogona u njemu proizvoditi više ikre nego što to čine svi ostali ribari u Crnoj Gori.
„Plan mi je da sljedeće godine prozivedem između pet i šest miliona komada ikre, kako bih došao na evropski nivo, jer prosječna mrijestilišta u zemljama EU proizvode između pet i deset miliona“, objašnjava naš sagovornik.
Idrizović trenutno uzgaja kalifornijsku (Oncoryhynchus mykiss) i potočnu (Salmo trutta) pastrmku. Potonju u manjim kapacitetima, jer je ekonomski neisplativa, ali mu je potrebna kako bi razvio autohnonu vrstu.
„Pastrmka je do sada dolazila sa svih strana, pa je došlo do miješanja jadranskog i crnomorskog sliva. Želim da razvijem autohtonu bistričku pastrmku i da se sve rijeke koje gravitiraju u tom slivu oplemene tom vrstom ribe“, kaže on i dodaje da planira da uzgaja i lipljen i mladicu.
„Zbog skučenosti prostora na imanju, nisam bio u prilici da ranije uzgajam te vrste. Sada sam pokrenuo inicijativu da ispod ribnjaka napravim dva jezera koja bi služila isključivo za proizvodnju lipljena i mladice. Te ribe se teško stvaraju u uslovima gdje ima betona, pa sam zamislio da ovo napravim nalik na prirodno jezero, gdje bi riba imala povoljnije uslove za mrijest“, napominje Idrizović.
Nemar muti Bistricu: Ribnjak koristi vodu rijeke Bistrice koja izvire iz Đalovića klisure, i u čijoj blizini se nalazi i Đalovića pećina, jedna od najpoznatijih i najljepših u Crnoj Gori. Prema riječima našeg domaćina, kvalitet vode je izuzetno dobar, količina kiseonika optimalna za uzgoj ribe, temperatura idealna i u zimskom i u ljetnjem periodu, a broj mutnih dana - gotovo zanemarljiv. Međutim, problem stvaraju nemarni građani koji odlažu smeće u rijeku.
„Sve je više plastike, a sve manje ribe. Samo ime rijeke kaže da je biser koji bi svi trebalo da zaštitimo. Ovo je kraj koji je izuzetno bogat vodama i ako uspijemo da ih sačuvamo mogli bi da budemo bogati kao Kuvajt, jer će voda uskoro zamijeniti naftu“, kaže Idrizović i dodaje da je prilikom posjete SAD-u vidio koliko je njihovo zakonodavstvo rigorozno po pitanju zaštite rijeka.
„Tačno se zna šta se može raditi na rijeci i u kom periodu, a ne kao kod nas: da se izlovljava raznoraznim sredstvima - od struje do eksplozivnih naprava. Sportskog ribolova gotovo da nema. Zbog toga bi mi trebalo da napravimo ribolovne revire koje bi poribljavali plementim vrstama i da tačno odredimo gdje smije da se lovi. Moramo da znamo gdje se lovi, a da ostalo prepustimo majci prirodi“, apeluje on.
Nakon što se premijesti iz mrijestilišta u bazene, pastrmku treba hraniti tačno određenim odnosom masti i proteina. Hranu za svoju ribu uvozi iz Italije od, kako nam je pojasnio, dvije firme koje su u svijetu najpoznatije po njenoj proizvodnji.
„Te firme proizvode najkvalitetniju hranu, i to od sirovina koje, opet, sami proizvode: riblje brašno, riblje ulje... Sa kvalitetom hrane do sada nijesmo imali problem, jedino sa transportom - ali i s tim nekako izlazimo na kraj“, kaže on.
Riba je hrana budućnosti: Tržište na koje plasira svoju pastrmku je dominantno domaće. Cijena je, kako navodi, „donekle povoljna“, ali bi mogla da bude i veća.
„Veliki lanci otkupljuju ribu i prodaju je kako oni hoće. Nelogično je da se riba kupuje po cijeni od 3,80 eura, a prodaje po manjoj, ali to je njihov izbor. Uostalom, zdravstveni problemi nas tjeraju da je jedemo češće i ona je hrana budućnosti. Jedan od motiva koji me je natjerao da se bavim ovim poslom je upravo to - biće perioda sa težim ili lakšim plasmanom, ali riba će uvijek da prolazi“, smatra naš sagovornik.
Uz njega, poslove na ribnjaku obavljaju još njegov sin, jedan stalno zaposleni radnik i jedan radnik koji je angažovan po potrebi. Posao zahtijeva dosta rada i Idrizovićima oduzima i po 18 sati dnevno, dok radnici imaju određeno radno vrijeme. Njegov sin, konkretno, završio je genetiku i bioinženjering, a i opredijelio se da krene očevim stopama.
„Trenutno je na master studijama u Sarajevu i nadam se da će već naredne godine on biti gazda, a da ću ja polako da se povlačim u sjenku“, kaže Idrizović i poručuje da mu je, osim želje da proizvodnju pastrmke dovede na projektovani nivo, cilj i da poveća kapacitete farme koja bi, prema njegovom mišljenju, mogla da uzgaja između 200 i 250 tona ribe.
Klasteri velika šansa: Prije tri godine naš sagovornik je sa još dvojicom proizvođača iz Bijelog Polja i po jednim iz Berana i Andrijevice, uz podršku Agencije UN-a za industrijski razvoj - UNIDO oformio klaster slatkovodne ribe. Prema njegovim riječima, upravo zahvaljujući UNIDO-u i njihovim klaster-agentima, ali i Delegaciji EU u Crnoj Gori, proizvođači ribe dobili su veliku podršku. Od Delegacije EU, koja ga je i posjetila u decembru prošle godine, dobio je obećanja da može računati na njihovu podršku i u budućnosti.
„Ulaskom u klaster dobijate mnogo. Razmijenjujemo iskustva o proizvodnji i udruženi nastupamo na tržištu sa većom količinom ribe, kako ne bi pravili konkurenciju jedni drugima. To je jedna velika prednost klastera. Imam osjećaj da država nije pokazala veliko interesovanje za klastere i mislim da je to šteta. U Brazilu je veliki klaster kafe sakupio svu kafu na jedno mjesto. Slično su uradili klasteri vina u Francuskoj. Mislim da bi ta iskustva trebalo da prenesemo na naše uslove i da bi nam svima bilo bolje“, smatra on.
Ulaskom u klaster, kako precizira, dobio je priliku da sa ostalim crnogorskim proizvođačima otputuje u studijsku posjetu Sloveniji, nakon koje je došao do zaključka da bi Crna Gora sa svojim potencijalima mogla da proizvodi mnogo više ribe što je to trenutno slučaj.
„Imamo mnogo izvora i riječica i to bi, sa nekim mini gazdinstvima, moglo da se organizuje. Na taj način bi eliminisali uvoz i pojavili se kao izvoznici ribe. Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja bi trebalo da ovaj oblik poljoprivrednog organizovanja prebaci na čitavu dolinu rijeke Bistrice, koja bi mogla da priozvede toliko ribe da Crna Gora ne bi trebala da je uvozi, naprotiv. Ima potencijala da se radi sa 400-500 tona bez ikakvih problema, a to znači da bi još četvoro-petoro ljudi moglo da se bavi ovim poslom“, priča on i podvlači da Crna Gora nema uslove za preradu ribe - jer je dovoljno ne uzgaja.
„Ako bi napravili pet ribnjaka od deset tona i pet ribnjka od po 100 tona, automatski nam se otvara mogućnost za preradu. Imamo ribu koja će da zadovolji tržište i višak koji će da uđe u preradu“, zaključuje na kraju Idrizović.
Nikola DRAGAŠ
