Cementno-azbestne cijevi su nakon Drugog svjetskog rata ugrađivane u vodovodne sisteme u svim zemljama bivše SFRJ, pa i u crnogorske gradske vodovode. U međuvremenu, dokazano je da azbest kao materijal može da naškodi ljudskom zdravlju.
Ekspert za kvalitet pijaće vode prof. dr Mihailo Burić, kaže da vlakna azbesta u vodi predstavljaju opasnost po zdravlje ljudi i smatra da je neophodna zamjena cementno-azbestnih vodovodnih cijevi.
„Azbestno cementne cijevi su veliki problem jer su ugrađene odavno, doživljavaju zamor materijala i pucaju. Azbest ne ostvaruje hemijsku reakciju sa vodom i sa tog aspekta nema opasnosti. Opasnost za bezbjednost vode nastaju zbog pucanja cijevi i zbog vlakana azbesta koja mogu dospjeti u vodu erozijom cijevi pod njenim dejstvom. Vlakna azbesta, zbog same prirode azbesta, u vodi za piće predstavljaju opasnost po zdravlje“, rekao je Burić za Portal Analitika.
On kaže da crnogorski vodovodi, u okviru svojih mogućnosti, rade na zamjeni dotrajalih azbestno-cementnih cijevi.
„Zato, sada, svi gradski vodovodi u Crnoj Gori, shodno mogućnostima, rade na zamjeni cementno-azbestnih cijevi. Za plastične cijevi koje sa sada ugrađuju, do sada, nijesu otkrivene mane“, naveo je Burić.
Azbest zabranjen u EU 2005. godine: Prema dostupnim podacima sa interneta, azbest je zabranjen na nivou EU 2005. godine zbog kancerogenosti.
Pitanje ovog, po zdravlje ljudi štetnog jedinjenja, u Evropskoj uniji regulisano je kroz Direktivu o sprječavanju i smanjenju zagađenja okoline azbestom, kroz Direktivu koja se odnosi na zaštitu radnika koji su posebno izloženi azbestu, kao i propisom kojim se zabranjuje proizvodnja i prerada proizvoda koji u sastavu imaju azbest.
Međutim, nema jasnih dokaza da je azbest pri hemijskom reakcijom sa vodom, kako se često čuje u javnosti- opasan po zdravlje.
Iz sjedišta Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), prije pet godina, je saopšteno da nije utvrđena kancerogenost azbesta unijetog gutanjem.
„S obzirom na to da ne postoje konzistentni pokazatelji da je ovako unijet azbest opasan po zdravlje, ne postoje ni smjernice o dozvoljenoj količini azbesta u vodi. Ipak, bitno je napomenuti da postoje zdravstveni rizici za radnike koji rade sa azbestnim cijevima – odnosno na njihovom uklanjanju, zamjeni i sječenju, jer čestice azbesta mogu da udahnu“, navedeno je iz sjedišta SZO na upit beogradskih novinara.
Šta predviđa Zakon o vodi za ljudsku upotrebu: Prema slovu nacrta zakona, Ministarstvo zdravlja, kao predlagač zakona, obrazovaće posebnu komisiju kao stručno savjetodavno tijelo koja predlaže mjere i daje preporuke i uputstva radi obezbjeđenja zdravstvene ispravnosti vode.
Mandat Komisije je pet godina i čine je predstavnici Ministarstva zadravlja, Instituta za javno zdravlje, ovlašćenih laboratorija za ispitivanje vode, inspekcijih i organa državne uprave.
Profesor Burić, nekadašnji predsjednik državnog Savjeta za vode, smatra da predloženi zakon, po svom sadržaju- više treba da bude predmet Uredbe ili Upustva.
„Jer i Uputstvo ima obavezujući karakter. Poziv u Obrazloženju na Ustav kao osnov treba dodatno analizirati. U principu, država treba da štiti potrošače. Što se tiče odredbe nacrta da su zabranjene radnje koje narušavaju zdravlje, bezbjednost i privatnost potrošaća, one su već regulisane nekim drugim propisima, objasnio je Burić.
Napraviti sintezu propisa: On smatra da se pravi velika greška „što pripremu stručnih propisa realizuju pravne službe i administracija vlasti, bez dovoljno stručnih kapaciteta“.
„Ako sada pogledate propise i Pravilnike o vodi za piće, trebaće vam dosta raznih službenih listova i papira da se snađete. Zapravo, stekli su se uslovi da se sačini sinteza propisa o vodama za piće i da se preciznije definiše pojam vode za ljudsku upotrebu. Predlažem da Ministarstva formiraju stručni tim eksperata različitih profila, koji bi zajedno sa ekspertima Centra za ekotoksikološka istraživanja, Instituta za zdravlje, Hidrometeorološkog zavoda i vladine administracije, napravile analizu pripisa i stanja u ovoj oblasti i donijelo sintetizovane propise. Ovo je složena i suptilna stručna materija koja zahtijeva vrijeme i strucne kapacitete ako želimo da imamo uređene i sintetizovane propise“, poručio je Burić, dodajući da ovaj zakon ide ka tendenciji hiperprodukcije propisa.
Ostaje nejasno zašto zakon nije predvidio obaveznu zamjenu cementno-azbestnih cijevi jer bi se taj projekat mogao finansirati iz evropskih fondova. Red bi bio da građani dobiju kvalitetnije i po zdravlje bezbjednije vodovodne cijevi, recimo plastične, kao u slučaju Regionalnog vodovoda.
Predrag ZEČEVIĆ
