Piše: Marija MITROVIĆ
U godinama poslije Božićnog ustanka varvarstvo je doviknulo STOJ civilizaciji, koja je u svojim njedrima čuvala pravo na slobodu. Mrak tog vremena bijaše ozaren svjetlošću čovjekovom, i ovo je priča o tim ljudima, o potonjima među najvećima, o Radošu i Dragu Bulatoviću. Krah Božićnog ustanka nije predstavljao kraj oslobodilačke borbe, koju je crnogorski narod započeo 6. januara 1919. godine. Baklja slobode zapaljena na Cetinju rasplamsala se u svim pravcima i pokazala put svojim sljedbenicima. U tom periodu se u Kolašinskom okrugu uspostavila Rovačka republika, simbol pobunjeništva protiv nasilne aneksije od strane Srbije, koja je zvanično otpočela nakon tzv. Podgoričke skupštine, novembra 1918. godine. O odnosu koji su Rovčani imali prema okupatoru, svjedoči izvještaj Mihaila-Mila Plamenca, koji je upućen 20. septembra 1920. godine Jovanu Plamencu. U jednom dijelu piše:
"U Katunskoj nahiji stalno se vode borbe. Svi oficiri iz Katunske nahije, pošli sa K. Popovićem, živi su i bore se. Oko Nikšića su bile ponovo borbe. Kom. Pero Vuković dopro je u Rovca, jer se u Piperima nije mogao održa ti; tamo je obrazovao Komitsku četu; iz Medove mu je upućeno po njegovim izaslanicima 20 000 kruna. Rovčani su svi za Crnu Goru, ali pokrenuti ih da ostave svoje kuće nemoguće je, što ne bi viđeli ozbiljnost akcije. Rovčani su odrekli poslušnim Srbijancima, neće da znadu za njihove vlasti, pa su odbili da stupaju u pregovore sa njima. Glavari Rovački nose Crnogorske grbove. Svuda se ore usklici, „živio Kralj Nikola!“."
Ovaj izvještaj u cjelosti možete pogledati u časopisu "Crnogorski anali", Cetinje januar 2013. godine, broj 1. O prvim godinama postojanja Rovačke republike govori i izvještaj komandira Ivana Bulatovića (njegovu biografiju pronaći na adresi: http://maticacrnogorska.me/files/22%20novak%20adzic.pdf) iz 1921. godine, a tiče se perioda od novembra 1918. do jula 1920. godine. Tu se navode kretanja crnogorskih ustanika i saradnja komitskih četa ovog okruga sa ostalima, ponajviše sa nikšićkim zelenašima.
"U međuvremenu ovoga rada neprestano su pozivati oficiri da pođu u Kolašin da polože zakletvu na vjernost kralju od Srbije, i najposlije došle pismene zakletve svakome na kuću da se na njih potpišemo, a potpisan uputimo u Kolašin sa naglašenjem Ko tako ne učini daće se staviti pod vojni sud – Poziv je bio svakog puta neuspješan jer ga je svaki sa gnušanjem odbijao "(pogledati u knjizi Sakrivana strana istorije, Šerbo Rastoder, tom IV, strana 1934) . Sastanci sa poznatim crnogorskim prvacima, kakvi su bili Milisav Nikolić, Todor Dulović, Dragiša Bojović, Antonije Bojović, Milija Rakočević, Vasko Marojević, Radojica Nikčević i drugi, uglavnom su završavani povicima: "Živio Kralj Nikola, Živjela Crna Gora!" Stihovi koje su zelenaši pjevali u kolu dosta govore o raspoloženju koje je tada vladalo u narodu, pa Bulatović piše:
"U jednom kolu čulo se:
Ko god slavi Kralj Nikolu
nek pristupi našem kolu
a u drugom čuje se,
Ne treba nam tuđi vjetar
što će nama čika Petar
Mi imamo našu slavu
Kralj Nikolu mudru glavu
on je tumač naših želja
koji ima prijatelja.
U trećem kolu čuje se opet neka nova:
Oficir kraljevog vi skuta
koji ste se kleli po dva puta
sramno reći ime oficira
za večeru da se okupira, itd."
Pruženi otpor je podstakao okupatora da poveća svoje napore u gušenju svake vrste pobune. Nakon što je 26. marta 1920. godine, nekoliko bataljona okupatorske vojske dobilo naređenje da se radikalno i konačno razračuna sa ustanicima, otpočela je nemilosrdna i neravnopravna borba, što je za posljedicu imalo stravične zločine. U ovom izvještaju, dalje se navodi: "Snaga je naša bila tako mala da im se nijesmo mogli oduprijeti. Po njihovom dokazu neprijatelj je imao gubitaka, ali broj nepoznat. Ovom prilikom zapalili su 45 kuća Bulatovića, ne računajući staje za stoku i ljetnje stanove i plijenili ustaško sve, zatvorili 420 žena i djece, 47 ljudi i skoro cijelo pleme opljačkali i učinili razna zvijerstva."
Naglasićemo da se ovaj krvavi bilten odnosi samo na period do 1921. godine, kada je izvještaj pisan. Postoji mnogo dokumenata koji svjedoče o pojedinačnim zločinama učinjenim nad stanovništvom koje je živjelo na ovim pristorima. Takav je izvještaj Milije Rakočevića (Crnogorski književni list, Zločini nad Rakočevićima i Bulatovićima, 15. 12. 2001, strana 18), iz 1920. godine, koji svjedoči o zločinama izvršenim nad njegovom porodicom i njegovim rođacima. Između ostalog, Rakočević navodi i da su srpski vojnici ubili dva brata Todora Dulovića, da su mu zapalili kuću i silovali šesnaestogodišnju sestru.
Drugi izvještaj iz tog perioda napisan je 26. jula 1920. godine, potpisuju ga Ivan Bulatović, Božo Bulatović, M. Bulatović i R. Bulatović, a tiče se zločina nad porodicom Bulatović (CKL, Zločini nadRakočevićima i Bulatovićima, 15. 12. 2001, strana 18 ). U ovom izvještaju opisani su strašni zločini koji su izvršeni nad porodicama crnogorskih zelenaša, a naročito nad ženama i đecom. Mi ćemo navesti neke od njih:
"Ružicu, ženu potpisanog poručnika Boža Bulatovića, batinama su namoravali da kaže đe joj se muž nalazi. Kako ova nije umjela ništa reći, usijanijem gvožđem vukli su je za jezik; Srpski vojnici stavljali su na oganj Planu Z. Bulatović i Stanicu R. Bulatović, starice od po 90 godina, i primorali ih na taj način da prokazuju ustanika; No, zločinačka mašta Srba dostigla je svoj vrhunac u mučenju: Manje, žene Radivoja Bulatovića, Milice, žene Mira Bulatovića, Mare, žene Pera Bulatovića i Petrane, žene Pura Bulatovića. Ovijem ženama zavezali su donje suknje, pošto su im prijethodno, ubačili između nogu po dvije mačke. Poslije toga, pošto su na taj način zatvorili mačke, počeli su ih tući, te su ove razjarene i podivljale razdirale kandžama i zubima meso ovih nesrećnica."
O ustanicima iz kolašinskog kraja bilo je riječi na Svečanoj akademiji povodom devedeset pet godina od podizanja Božićnog ustanka i osamdeset pet godina od pogibije Bulatovića, održanoj u Kolašinu 10. marta 2014. godine (možete pogledati ovđe: https://www.youtube.com/watch?v=RsH-n1-9E_M) , a o njima piše dr Novak Adžić u tekstu objavljenom 17.03.2014. na Analitici (http://portalanalitika.me/clanak/138654/crnogorski-drzavotvorni-pokret-u-kolasinskom-kraju-1919-1929).
Mi ćemo se pozabaviti dvojicom ustanika ovoga kraja, potonjim komitima, neustrašivim borcima Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore, Radošem i Dragom Bulatovićem. Braća Bulatović, iz Smailagića polja kod Kolašina, dvanaest godina proveli su u šumi, boreći se prvo protiv austrougarske, a onda i protiv srpske okupacije. O njihovoj važnosti u cjelokupnoj borbi Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore govori i činjenica da su bili ucijenjeni sa 100.000 dinara od strane Ministarstva unutrašnjih djela KSHS. Uprkos stalnim hajkama i borbama, cijelu deceniju uspijevali su da se odupru protivnicima i nastave mučnu i unaprijed izgubljenu borbu za odbranu dostojanstva i digniteta crnogorske države. Deset godina nakon što je podignut Božićni ustanak pali su i ovi slavni borci. Desilo se to 8. marta 1929. godine, u selu Ravni, nadomak Kolašina. O pogibiji Radoša i Draga Bulatovića pisala je beogradska Politika 13. marta 1929. godine, a mi ćemo prenijeti neke djelove teksta. Taj list navodi da je Radoš bio izuzetno cijenjen i hrabar junak, te da su ljudi u njega imali povjerenja: "Bez sumnje među svim tim ljudima koji su u masama dolazili iz šume najrazboritiji bio je Radoš Bulatović. A od svih komita građana kolašinskih on je bio najsimpatičniji i u njega su imali najviše povjerenja."
Ali, nakon toga, preispituje razloge zbog kojih je on odlučio da pristupi komitskom pokretu i otpočne dugotrajnu i mukotrpnu borbu, pa piše:
"Međutim, uticaj separatista, obećana čast, čin i slava, od njega su ubrzo napravili najvećeg pobornika za crnogorsku samostalnost. Još 1919. godine došao je u sukob sa vlastima, i jedne noći opkoljen kod svoje kuće od deset žandarma, u borbi bio je ranjen na šest mjesta, i što je najinteresantnije , uspeo je da tako ranjen umakne žandarmima."
Ono što mi sa sigurnošću možemo tvrditi poslije skoro sto godina od pojave crnogorskih zelenaša jeste da korist koju su oni imali (ako ju je uopšte i bilo) je neznatna u odnosu na onu koju su pribavljali oni koji su tada ustali protiv svoje domovine i krenuli u obračun sa komitima, a sve zbog ogromnog novca koji je stizao iz Beograda. Treba li podśećati kolike su svote novca obećane onima koji ubiju znamenite crnogorske zelenaše? Treba li pisati o uslovima u kojima su živjele porodice boraca Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore? U knjizi "Vjernost kao grijeh" Radovan Damjanović navodi sadržaj izvještaja koji su izaslanici američke Vlade podnijeli nakon što su obišli veći dio Crne Gore. Tamo, između ostalog, piše: "Ovi nesrećnici, koji sačinjavaju sve što je najbolje u zemlji, raštrkani su po gorama i trpe neopisive muke. Hranu je veoma teško dobiti jer im prijeti opasnost životu ako se pokažu neđe blizu svojih rođenih mjesta. Za sve ovo vrijeme njihove žene i đeca su bili ponižavani od strane vlasti, a neki od njih bili su čak i uhapšeni."
Jasno je da interesi nijesu presudili prilikom odluke Bulatovića da se bore za slobodu svoje domovine! A što se, pak, tiče slave i čina, dovoljno je prikazati jedan primjer koji će posvjedočiti o tome kakvi su kriterijumi bili presudni za dobijanje činova i nagrada. Naime, Milan Kalabić, čovjek koji je ostao upamćen po svojim zlodjelima, od kojih su najpoznatija ona izvršena nad Šćepanom Mijuškovićem i nad četom Sava Raspopovića, ne samo da nije odslužio kaznu zatvora (bio je osuđen na 18 godina, a odslužio je 2), nego je odlikovan i Karađorđevom zvezdom. Kad se sve ovo uzme u obzir, postaje jasno da su Bulatovići, kao i ostali zelenaši, ušli u krvavu borbu zbog lojalnosti prema domovini i slobodarskog duha koji su pośedovali. Dalje, Politika piše o tome kako je bilo nemoguće ubijediti Radoša da se preda vlastima, te ga zbog toga karakteriše kao neuračunljivog:
"Toga puta jasno se videlo da to nije više onaj razboriti Radoš, za kakvog je smatran 1919 godine. Odvojen od ljudi, stalno u šumi, on više nije znao da misli kao ljudi. Šuma je od njega napravila posve neuračunljivog čoveka, zanesena idejama, koje niti je shvatao, niti pak mislio o mogućnosti njihovog ostvarenja. U svojoj uobrazilji borca za crnogorsku slobodu on je išao čak dotle, da i državi postavlja ultimatume. Njegov pogled odavao je čoveka koji bludi, a u svojoj mašti zamišlja da je u pravu i da svet treba da mu se divi."
Ovđe se još jednom pokazuje da vrijeme zaista jeste neumoljiv sudija, pa možemo konstatovati da su se Radoševe vizije ispunile, pošto on i jeste za divljenje. Biti zanesen idejom o pravu na slobodu nije odraz neuračunljivog čovjeka, već se taj atribut može pripisati onima koji vjeruju da imaju pravo da naraušavaju tuđu. Ono što Politika naziva zanesenošću idejama jeste primjer čistog patriotizma i čovjekove potrebe da zaštiti ono što voli. U tekstu se dalje navodi i to da su mještani pokušali da ubijede Radoša i Draga da se predaju, nakon što su žandarmi, na čijem je čelu bio Milojko Uzelac, opkolili kuću Đukića, na šta im je Radoš odgovorio:
"Dvanaest godina ja sam komitski vojvoda, napadale su mene i veće grupe žandarma pa su se lepo uvek proveli."
Nakon toga, srpska žandarmerija je naredila vlasniku kuće da istu zapali, kako bi primorali zelenaše da izađu, poslije čega je otpočela pucnjava. Tako su, na današnji dan 1929. godine poginula braća Bulatović u obračunu sa srpskom žandarmerijom. Zanimljiva je činjenica da je sreski ljekar Minić nakon uviđaja tvrdio da je Radoš bio teško obolio, te da svejedno ne bi dugo poživio. Osim toga, navodi se i to da Radoš za poslednja četiri dana nije ništa jeo jer mu je stomak bio potpuno prazan, a Drago je takođe bio praznog stomaka, ali ipak je poslednjih dana morao nešto jesti i to vrlo malo. Vjerovatno je na to Politika mislila kada je tvrdila da su ovi časni patrioti otišli u komite zarad nekakvih interesa. U svom romanu "Vandeja se buni" Viktor Igo piše: "Da je Bog htio da čovjek ide unazad, metnuo bi mu jedno oko na potiljak. Gledajmo uvijek u zoru, u rasvjetljavanje, u rađanje. Sve što pada, bodri ono što se uzdiže. Pucanje starog drveta služi kao poziv mladom drvetu. Svaki vijek stvara svoje djelo, danas građansko, sjutra ljudsko. Danas pitanje prava, sjutra pitanje nagrade. Pravo i nagrada, u stvari, ista su riječ. Čovjek ne živi da radi bez ikakve nagrade; dajući život, Bog se zadužuje: pravo je urođena nagrada; nagrada je stečeno pravo". Bulatovići jesu pali marta 1929. godine, ali nijesu prestali da bodre crnogorsko biće koje se nakon tog pada polako počelo uzdizati. Njihov lik i djelo predstavljaju svijetlu tačku crnogorske istorije, jer su uspjeli da odbrane pravo, koje nam je po rođenju dato, vjerujući da čovjek nije rođen da tegli lance, već da širi krila. Nagradu za svoj etički, patriotski i viteški podvig, nažalost, i dalje čekaju.
