Mjesto radnje, konoba, prvi sto sa desne strane od šanka, tik uz peć.
Vrijeme radnje, novembar. ’Ladno nešto.
U glavnoj ulozi Nenad Petranović, gazda konobe.
Atmosfera, čovjek sjedi i priča, u konobi fino i toplo. Čuje se muzika sa strane, vidi se i konobar sa strane, reporteri su svakako sa strane. Sve ostalo je, i definitivno, sa strane.
Glas, svježe napukao.
Priča.
„Ugostiteljstvom se bavim nekih pet, šest godina. Preciznije, imam ovu konobu. Prije sam, ovdje na Viru, imao brijačnicu. I otac mi se bavio tim poslom pa... ja sam samo naslijedio. I posao i brijačnicu. Uostalom, tri sadašnja virska ugostitelja, generacijama i otac i sin, bili su berberi. Đuro Zec i njegov sin Toman, Petar Vukašević i njegov sin Radovan, Savo Petranović i njegov sin – ja.“
Nešto kao, šaltovanje u ugostitelje. Viši stepen brzine, otvorena šikana, drugo skretanje, desno. Svašta nešto.
Zašto baš ova konoba?
„Kao prvo, sve mi je domaće. I sirevi su domaći, masline domaće, ulje, hljeb, turšija, kiseli kupus...I riba je domaća i lignje su domaće. A imamo i domaći koktel. Nema niko na svijet.“
Naravno, dramska pauza.
Muzika. Violončela.
Koktel se zove „Krvavi 13. juli“.
Sadržaj koktela, loza „trinaestojulka“ i sok od paradajza.
U pravu je, nema niko na svijet.
Gosti, uglavnom Podgoričani.
Plus, svi putnici, slučajni prolaznici, nešto Barana, nešto Crmničana, par finih đevojaka, par samo đevojaka, neki ozbiljni ljudi, neki prokleti hakeri, nekoliko političara, ministri ljudi, jedan glumac, obični ljudi, najbolji drugovi.
A onda dolazi jedan tip. I gazda pita.
„Oli da popiješ nešto?“
Tip odgovara.
„Ne.“
Gazda, opet.
„Oli jedan pelinkovac?“
Tip, mrzovoljno.
„Ne.“
Gazda ne odustaje.
„Oli dupli pelinkovac?“
I tip kaže.
„Može.“
Prije nepune godinu dana, ova konoba je gorjela. Vatra se uzdizala do neba, kroz noć, sve do jutra.
Zato, gazda Neno, ima čo’ek pravo da izgovori sada već čuvenu rečenicu.
„Samo da čujem nekog da mi kaže onu narodnu, kako nikom nije gorela do zore. Možda nije nikom, ali meni jeste.“
Te noći, jedan od konobara je plakao.
A gazda Neno, samo tiho izgovorio.
„Šta plačeš, koji kurac, nisi ostao bez posla, no samo bez radnog mjesta.“
Novi dan, nova nafaka.
U ovoj konobi, zabranjene su samo patriotske pjesme, kao i pjesme „Sve je to zbog lošeg vina“ i „ I tebe sam sit kafano“.
A gazdinu biografiju, upotpunjuju i neki kockarski detalji.
S početka ’90-tih, u sred inflacije, na pokeru je izgubio više od hiljadu maraka (ne, no ’iljadu, čoče –nap.a).
Sljedećeg dana, budio ga je otac.
„’Ajde Neno, ustaj, došli Crmničani da se briju i šišaju.“
I odgovor, teška depresija.
„Pušti me tata, sve Kineze da ošišam ne bi se izvadio.“
S proljeća i ljeta, u Virskom pabu, vazda gužva.
A na Vir, zavisti nikad dosta.
Tek, za vrijeme jedne od tih gužvi, svrati Neno kod jedne prijateljice, vlasnice kafane, malo dalje. A ona ga snimi i pita.
„Što je? Što si došao?“
Odgovor je zakucan u samo nebo svih ugostiteljskih odgovora.
„Kod mene nema mjesta.“
A jednom, sve utihnulo.
I čudila se jedna gospođa, rekla – čak ni žabe ne krekeću.
A gazda Neno je lijepo pitao.
„Koji je dan danas?“
Ona mu reče, ponedjeljak.
I dobila je objašnjenje.
„E, vidiš, to je to. Ponedjeljkom komponuju.“
Ali, zato, drugim danima, rapsodija.
Uzgred, u Virskom pabu je organizovana i prva džez žurka u Crmnici. Pjevala je Marija Božović, sve je bilo dupke puno. A Virski pab je i okupljalište univerzitetskih profesora pa, desilo se i to da profe na okupu, pozovu gazdu.
„Ajde, dođi sa nama malo.“
Usljedila je klasika.
„Neću sad, mnogo ste jaki, ali jedan na jedan, kad god ’oćete.“
I još nešto. Neno Badanj vjeruje da, kada bi se uredio taj prilaz Virpazaru, kada bi ljudima bilo jasnije predočeno da to nije samo jedno skretanje po sred puta, kada bi postojao adekvatan ulaz u mjesto, bilo bi i više posjetilaca i više onih koji bi se rado vraćali.
„Nije to neka muka. Samo malo pažnje i malo prepoznavanja starih vrijednosti. Vir to zaslužuje. Bilo bi dobro za sve.“
Za kraj, u ovoj priči, potrebno je i prisustvo glumca Milana Laneta Gutovića, recimo „barda srpskog glumišta“ ili samo jednog od onih kojima je Vir nezaobilazna tačka na planeti Zemlji.
Tek, sjedjeli u društvu, Lane, Đaga Mićunović i ...bilo je tu još „kumpanije“ iz pozorišta i sa filma. A bila je i Biljana, vlasnica već pomenute, obližnje kafane. I hoće Lane nešto da ispriča. Taman počeo čo’ek, jasan i glasan, autentičan i autoritativan, neponovljiv i briljantan, jedan od najduhovitijih glumaca koje je naš svijet ikada vidio. Kao, priča ga je baš ponijela, sve oči uprte u njega. A onda Biba, samo progovori.
„Neka Lane, prestani. Pusti da to Neno ispriča. On to bolje priča...“
I to bi bilo sve, za ovu priču.
Željko VUKMIROVIĆ
