Ribarsko selo i izvorište: Do sela Karuč se stiže nakon petnaestak pređenih kilometara u pravcu od Podgorice prema Cetinju i jednog skretanja lijevo na raskrsnici na kojoj znak upućuje na Nacionalni park Skadarsko jezero. Slijedi još nekoliko kilometara do sela Rvaši i još par do obale jezera, uskim seoskim putem što vijuga kroz šipražje, vrbovinu i šipkovine koje se na ovom terenu savršeno slažu, sve do tog starog sela.
Zapravo, selo Karuč je lokacija najvećeg jezerskog izvorišta, mjesta gdje se u jednoj od priobalnih pećina, između stijena, nalazi izvor pitke vode.
Svakako, o temperaturi ovdašnje vode najbolja iskustva posjeduju svi oni koji u vodu te pećinice, obično u vrele ljetnje dane, odlažu gajbe piva, onako, samo malo - da se o'ladi. Ili kupači, oni koji će vazda posvjedočiti kako je voda uz obale Karuča topla samo po površini, možda nekih petnaestak centimetara, dok je dolje pravi led – „živo smrzavanje“. Ali i uživancija, kada pritisne žega.
Istorijske činjenice: Ipak, osim vikendaških iskustava Podgoričana i Cetinjana, selo Karuč raspolaže i svojom istorijom. I to pričom koja ide u prilog svim Crnogorcima, gdje god bili. Jer, upravo su na ovom mjestu Ceklinjani prije više od 200 godina, tačnije 1808., na brežuljku iznad same obale, podigli kulu i poklonili je svom mitropolitu, čovjeku koji će kasnije, u istoriji Crne Gore, biti prepozant pod imenom – Sveti Petar Cetinjski. Petar I Petrović Njegoš, u ovoj kuli, zimovniku, bar prema istorijskim zapisima, običavao je boraviti u periodu od novembra do aprila. Karučki zaliv je oduvijek bio zaštićen od vjetrova, vazda je bilo i dovoljno ribe, dok je mjesto odlikovala blaga klima. Sve to predstavljalo je sasvim dovoljno razloga za život u zimsko doba.
Postoje i neki zapisi o tome kako je i sam Petar I učestvovao u izgradnji objekta, dok se kao nadzornik pominje čovjek pod imenom Bela Čolov.
Kasnije, kula je imala i odbrambeni karakter, posebno u vrijeme napada Omer Paše na Crnu Goru 1862. kada je iz nje pružan snažan otpor. Potkraj 19. vijeka, ova građevina je bila Karučka škola, kojom je upravljao učitelj Mihailo K. Popović.
U svakom slučaju, po izgradnji zimovnika, mještani okolnih sela su podigli prve ribarske kućice u kojima su odlagali alat za ribolov ili nešto od prikupljenog žita sa Ceklinskog polja koje se obrađivalo u to vrijeme. Tako je i nastalo selo Karuč.
Mučni epilog: Ipak, a bez obzira na svoju istorijsku važnost, u periodu nakon Drugog svjetskog rata, ovaj objekat je prepušten zubu vremena. Krovna građevina se urušila, a kako neki od mještana rekoše – ''bilo je i po metra naslage od trulih greda i raspalih tigli.'' Zaraslo šiblje je, zadugo, bilo sve što se moglo vidjeti među zidinama objekta.Sada je prilaz do zimovnika raščišćen, ali tek toliko da se ruiniranost objekta može jasnije vidjeti. Uostalom, zapuštenost je već pričinila prilično štete jer se korijenje niskog rastinja provuklo između kamenih zidova građevine i sada tim dijelovima prijeti rušenje.
Vladičina kula na Karuču ima status nepokretnog kulturnog dobra na osnovu Rješenja o utvrđivanju za spomenik kulture br. 105 od 16.02.1957. godine izdatog od strane Zavoda za zaštitu i naučno proučavanje spomenika kulture i prirodnjačkih rijetkosti, odnosno Rješenja o uvođenju u Centralni registar NR Crne Gore br. 01-800/1-61 od 11.07.1961. godine izdatog od strane Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Vladičina kula na Karuču je Rješenjem br. 02-468 od 02.08.1993. izdatim od strane Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture kategorisana kao spomenik od velikog značaja (II kategorija) i upisana u Registar nepokretnih spomenika kulture.
Zanimljivosti radi, a u prilog mučnoj karakteristici potonjih vremena, valja napomenuti i svojatanje Vladičine kule. Naime, na sajtu Mitropolije crnogorsko primorske, istaknuto je upustvo da cetinjskom “manastiru pripada i zimovnik Sv.Petra Cetinjskog na Karuču”. Uz napomenu “u pripremi je njegova obnova”. Ta priprema se, definitivno, prilično odužila. Doduše, ne i svojatanje.
Sa druge strane, bar prema pričama nekoliko mještana Karuča, zimovnik su svojevremeno, a u vrijeme svojih mandata, posjetili i tadašnji predsjednici opština Podgorice i Cetinja, Miomir Mugoša i Savo Parača. I Mugoša je, nakon što je vidio zapuštenost građevine, rekao Parači: “Ovo je i moja i tvoja sramota.”
Tako su bar zapamtili ljudi sa Karuča koji su se našli u blizini i čuli ove riječi. Na žalost, sve je ostalo na tih par riječi.
Na kraju, nijedan drugi zaključak nije moguć do onog očiglednog kako je jedna nacionalna vrijednost i i kuća utemeljivača moderne Crne Gore zaslužila daleko bolji tretman.
Jer, sramota je.
Željko VUKMIROVIĆ
