Negativne posljedice odnose se ne samo na arhitekturu, već i na živopise, ikonostase i kulturni pejsaž, odnosno prirodni ambijent kulturnog dobra, koji je načešće zaštićena okolina kulturnog dobra. Pri tome, poseban problem predstavlja unošenje raznih elemenata koji mijenjaju izvornost kulturnog dobra i umanjuju njegovu dokumentacionu, i najvažnije istorijsku vrijednost. Poseban vid degradacije sakralnih objekata odvijao se kroz proces obnove konaka manastirskih kompleksa, koji po gabaritima, arhitektonskoj obradi i oblikovanju (tip hotela–pansiona) nijesu primjereni sakralnim kompleksima, kao i objektivnim potrebama monaštva (oko 8.000m² nelegalnih konaka).
Institucionalni okvir: Institucionalni i zakonodavni okvir u Crnoj Gori, u odnosu na period poslije Drugog svjetskog rata, bilježi dugu hronologiju. U proteklom višedecenijskom periodu, država je, kroz rad institucija koje su mijenjale svoj naziv ali ne i ulogu službe zaštite kulturnih dobara, kroz implementaciju zakona i finansijskim ulaganjem, posebno u kulturna dobra od nacionalnog značaja, prepoznavala značaj i vrijednosti kulturne baštine, kao važnog faktora nacionalne identifikacije. Tokom ovog perioda, sve do početka devedesetih godina XX vijeka, u skladu sa tada važećim zakonima, institucije su u najvećem dijelu uspješno sprovodile mjere zaštite i očuvanja kulturnih dobara, čime su direktno doprinosile dobrom stanju kulturnih dobara na kojima su sprovođene konzervatorske mjere.
Predrag Malbaša u radu Crna Gora i Crkva, pišući o tome kaže:“O brizi, koju je tadašnja vlast pokazala prema vjerskim objektima stradalim u velikom zemljotresu 1979. godine, skoro da i ne treba trošiti riječi. Uvidom u sačuvanu dokumentaciju, jasno je da se skoro svaki vjerski objekat stradao od zemljotresa, obnovio i spasio od daljeg propadanja, dok su stručnjaci Zavoda, Muzeja, Arhiva i Biblioteka konzervirali pokretni spomenički fond, u brojkama koje prelaze desetine hiljada. Sanacija, vjerskih objekata u vremenu "diktature proleterijata" u konačnom je rezultirala i otvaranjem brojih manastirskih riznica i veoma pristojnom rezidencijom za crnogorske mitropolite, u kojoj danas stoluje, upravlja i živi uvaženi Mitropolit Amfilohije Radović. Kada se govori o zaštiti vjerskih objekata u Crnoj Gori, uvjek se i nanovo treba pomenuti obnova Katedrale Sv. Tripuna u Kotoru i izmještanje Manastira Piva 1982. godine. “
Mada je i u tom periodu pored puno uspjeha napravljeno i puno sistemskih propusta u cjelokupnoj zaštiti sakralnih kulturnih dobara.Naročito tokom radova na obnovi sakralnih objekata poslije zemljotresa 1979. godine.
Tadašnje brzanje sa obnovom, kada je u Crnoj Gori bilo volje i sredstava da se kulturna dobra obrade jednim sistematičnim naučnim pristupom ostavilo je praznine u hronološkom i kulturološkom smislu čije se reprekusije osjećaju do danas.
Spomeničko kulturno nasljeđe dovedeno do ruba nestanka: Bio je i tada dio stručne javnosti koji je opominjao da je potrebno da se shvati da i spomeničko kulturno nasljeđe jednog naroda, pošto je dovedeno do ruba nestanka, tada od prirodne stihije , danas od savremenih neimara, valja isto toliko vrednovati koliko i bilo koji drugi elemenat sopstvene istorijske i civilizacijske egzistencije.
Pavle Mijović je tada pisao:
” U nadoknadu za propuštene, druge mogućnosti sad se više ne naziru. Do istih posljedica dovelo je odbijanje da se, u međuvremenu (ako ne baš najprije), sredstva Fonda za područje Crne Gore postradalo u zemljotresu - dakle, na način kako je to jedino bilo mogućno - naučno ispita ugroženo kulturno blago Crne Gore. U Zakonu o Fondu nijednom riječju nije bilo predviđeno finansiranje naučno-istraživačkih radova koji bi prethodili konzervaciji i restauraciji, kako je to drugdje obavezno, što je bio glavni razlog da to kulturno blago u opasnosti ostane necjelovito istraženo i naučno neproučeno. Plaćeni su - i to skupo! - samo elaborati za tehničko izvođenje, u nekim slučajevima i objekata koji ne stoje ni u kakvoj vezi sa istorijsko-kulturnim nasljeđem, niti su bili registrovani kao spomenik ili objekat ugrožen zemljotresom. „Proučavano" je samo ono što je konzervatoru-restauratoru izgledalo oportuno i na što je zakonima o izgradnji bio prinuđen - tranšeja oko temelja srušene ili za rušenje predviđene građevine.
Time je učinjeno svojevrsno ogrješenje o spomenično nasljeđe Crne Gore u opasnosti. Dok je, s jedne strane, izvođena precizna „metodologija" procjena oštećenja konstrukcija i imovinskih šteta, te njihovog saniranja, odnosno nadoknađivanja gubitaka, izostala je, s druge strane, kao statičke i geološke, neophodna, arheološka, istorijsko-arhitektonska, istorijsko-umjetnička i etnografska metodika dokumentovanja spomenika kulturnog nasljeđa, to jest sistematiziranje dokumentacije radi upotrebe u stručnom i naučnom proučavanju. Ako je gdje i pravljena takva dokumentacija, najčešće po sopstvenoj uviđavnosti zainteresovanih pojedinaca, činjeno je to pod izgovorom da se radi o nužnoj evidenciji tehničko-zaštitne prirode. U većini slučajeva, takvu dokumentaciju je ispitivač sobom odnosio.
Sudeći bar po iznesenim primjerima, sad bi moralo biti jasno do kakvih je štetnih posljedica dovelo oglušivanje o apele da se izdvoji koji procenat pomoći za prethodni naučnoistraživački rad, da se jednoobrazno za čitavo područje postradalo u zemljotresu sprovede naučno dokumentiranje zatečenog stanja spomeničnih objekata.”
Propuštena šansa: Tada je propuštena šansa da se istraži dukljanski ranosrednjovjekovni period prošlosti Crne Gore, i ostavljen prostor za manipulacije, nagađanja i licitiranja starošću i nastankom kulturnih dobara iz tog perioda.Tako je bilo poslije zemljotresa,međutim, posljednjih petnaestak godina, institucije su znatno podbacile u dijelu koji se odnosi na normativnu i dokumentacionu zaštitu kulturnih dobara, pa tako da se danas i kada se uđe u projekat revitalizacije nekog devastiranog kulturnog dobra dolazi do skoro nepremostivih prepreka.
Dragica Đurašević – Miljić u svom radu Sudbina ranosrednjovjekovnih spomenika u Crnoj Gori govoreći o njihovoj sudbini kaže:
“Međutim, srednjovjekovni period prošlosti Crne Gore, uprkos izuzetnim rezultatima nauka koje su se njime bavile, ostao je nedovoljno izučen, neadekvatno osvijetljen i necjelovito obrađen, i pored ne malog broja sačuvanih tragova iz toga vremena, spomenika duhovne i materijalne kulture. Posebnu poteškoću predstavlja nedostatak pisanih svjedočanstava, arhivske građe i izvora pomoću kojih bi se mogla rekonstruisati naučna slika toga razdoblja u istoriji Crne Gore, koja bi bila interdisciplinarna a ne parcijalna. Uz sve to, uprkos časnim pokušajima više nauka i brojnih istraživača, naučnika raznih profila, u bavljenju srednjim vijekom u Crnoj Gori, naročito njegovim ranim periodom, prisutne su i tendencije koje, iako imaju naučno ruho, nemaju baš čiste naučne namjere. Pod plaštom nauke u izučavanju srednjeg vijeka u Crnoj Gori ukrštali su se politički, na crnogorsku prošlost projektovani, a ne naučni, interesi.
U tom smislu, budući direktno ili indirektno u službi politike, ideologije ili velikih državnih projekata u okruženju, srednjovjekovni period prošlosti Crne Gore je bio, a u velikoj mjeri to je i danas, predmet različitih prisvajanja, krivotvorenja, očiglednih falsifikata. To je nanijelo i nanosi ne malu štetu izučavanju crnogorske prošlosti i često je davalo i daje iskrivljenu sliku u njenom promišljanju, rekonstruisanju i valorizovanju. Duklja, prethodnica kasnije crnogorske države, izgradila je, uz sve uticaje sa strane, temelje sopstvene kulture i prepoznatljivosti. To se, iako su sačuvani samo fragmenti prošlosti iz toga vremena, najbolje može očitati na spomenicima arhitekture, na crkvama i manastirima. Pored evidentnog, pa i u naše vrijeme, zatiranja i devastiranja tragova te prošlosti, mogu se uočiti bitne karakteristike, osnovna obilježja, sadržajne i formalne odlike, nivo ukusa i estetska vrijednost.
Zbog neistraženosti sakralnih objekata danas smo preplavljeni stručnim i inim radovima gdje se teško mogu prepoznati ranosrednjevjekovni sakralni objekti”.
Za jedan od primjera uzećemo crkvu Sv. Đorđa u Podgorici Dragica Đurašević – Miljić pišući o tome da iako po svim stilskim karakteristikama crkva sv Đorđa vjerovatno ima ranohrišćanski i dukljanski korijen govori i o propuštenoj prilici da se to naučno istraživački dokaže:“Svoju ranohrišćansku istoriju svakako ima i crkva Sv. Đorđa u Podgorici. Pri gradnji crkve u srednjem vijeku, koja je kasnije pretrpjela mnoge prepravke, nepoznati srednjovjekovni graditelj upotrijebio je i nekoliko starohrišćanskih, odnosno ranosrednjovjekovnih fragmenata. Oni nijesu ugrađeni samo kao ukras ili građevinski materijal, već kao sastavni konstruktivni dio crkve. A činjenica je da su srednjovjekovne građevine vrlo često podizane na temeljima starijih ili neposredno uz njih. Ugrađivanje rimskih i starohrišćanskih arhitektonskih i skulptorskih djela bilo je uobičajeno u arhitekturi od IX do XIV stoljeća.
Pri radu na restauraciji ili konzervaciji crkve pod Goricom propuštena je prilika da se, pošto se pristupilo sistematskom arheološkom istraživanju ljeta 1963. godine, pod rukovodstvom arhitekte Jovana Neškovića iz Beograda, a u organizaciji Zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore, identifikuju i prezentuju najstariji slojevi crkve. Zbog ove nezainteresovanosti da se osvijetli izgled prvobitno podignute crkve, nove teze o vremenu izgradnje teško da mogu biti egzaktno dokazane”.
Rajko Vujičić, prilikom promocije svoje knjige “Studije iz crnogorske istorije umjetnosti”, rekao je, između ostalog: “Crna Gora je hendikepirana jer nemamo niti jednu instituciju ili fakultet koji bi obrazovao istoričare umjetnosti. Zato i ne možemo očekivati da se naša kultura identifikuje onako kako zaslužuje. Poslije Pavla Mijovića, mi nemamo nikoga i postajemo tužna panorama na polju istorije umjetnosti. Nije identifikovan niti jedan spomenik iz doba prve dinastije, a o Vojislavljevićima su klasifikovani spomenici, ali van Crne Gore”.
Vujičić je iznio i tezu da je crkva Svetog Đorđa u Podgorici iz doba Vojislavljevića, ali da se to nije istraživalo na odgovarajući način, jer “mi nemamo svog kadra, a značajni arheolozi i istoričari umjetnosti, koji su dolazili iz drugih centara, uvijek su tražili ono što je interesantno za njihove patrimonije i njihovu kulturu.” (“Vijesti”, 14. oktobar 1999).
Da se slične stvari ne bi dešavale, a dešavaju se, neophodno je napraviti valjan plan obnove spomenika i naročito, pri tome, voditi računa kada se na starim temeljima, olako i nestručno, podižu nove crkve. A to je u Crnoj Gori, u posljednje vrijeme, često. Ne vodeći računa o stilskim odlikama i drugim osobenostima, afirmiše se načelo naknadne unifikacije.
Tajni prolazi: Kada govorimo o neistraženosti crkve Svetog Đorđa treba svakako pomenuti i podzemni prolaz koji se nalazi u oltarskom dijelu. Riječ je o uzanom četvrtastom otvoru u podu, kroz koji se jedva može provući odrasla osoba i koji prekriva odgovarajući kameni poklopac sa alkom.Prema legendi ovim podzemnim prolazom stiže se do hodnika koji vodi ka Duklji. Prema drugoj verziji prolazom se može stići do obale Morače udaljene oko 800-900 metara prema zapadu. Prije tri godine obavljena su istraživanja, kojom prilikom su se u podzemni hodnik spustili i speleolozi.
Podzemni prolaz ih je zbilja odveo pravcem prema zapadu i prema tvdnjama crkvenih lica, stigli su otprilike do ispod ulaza u ograđeno crkveno dvorište. U svom autorskom tekstu istraživač Slobodan Čukić, tvrdi da je od jednog crkvenog lica čuo da je prolaz u međuvremenu zazidan.
Do danas nije poznato da je o istraživanju podzemnog hodnika objavljen bilo kakav izvještaj i sve izgleda kao pokušaj da se prikrije nešto važno, što ljudi iz crkve ne žele da podijele sa javnošću.
Reporteri nedjeljnika Žurnal zabilježili su prije desetak godina interesantno svjedočenje. Podgoričanin Nikola Spahić im je ispričao da je ulazio u tunel koji vodi od obale Morače do crkve Svetog Đorđa:
“Najpoznatijim podgoričkim tunelom prije pedeset godina prošao je Nikola Spahić. Na desnoj obali Morače, u blizini Vezirovog mosta, je ulaz a tunel se završava ispod crkve Svetog Đorđa na Gorici. Njega i drugove, tada dvadesetogodišnjake, vodila je znatiželja i nada da će otkriti nešto misteriozno i neotkriveno.
-Problem je samo ući. I uz najniži vodostaj ulazili smo savijeni ili potrbuške. Nakon nekoliko metara prostor se širi. Tunel je impresivan, čist, visine 3-5 metara, širok 2 do 5 metara na pojedinim dijelovima, prisjeća se ovaj vitalni sedamdesetogodišnjak.
Zidovi su glatki, a na stropu vise stalaktiti. Dno je ravno, posuto sitnim pijeskom.
– Nakon 30 metara naišli smo na veliku prostoriju nalik na hol, s kamenim okruglim stolom prečnika 60-70 santimetara. Okolo su bile poređane četiri kamene okrugle stolice. Nakon stotinjak metara naišli smo na stijenu visoku metar i po sa praznim prostorom kroz koji se trebalo provući da se uđe u sljedeći hol. Vratili smo se, uplašeni prilično dramatičnim susretom sa slijepim miševima koji su se u tom trenutku pojavili u jatu, odnekud iz mraka, prisjeća se Nikola čiji je pokojni brat Ljubo prvi stigao tunelom do same crkve.
Onda su njegovim stopama, hrabro, krenuli i ostali mladići. San se nije ostvario – nijesu otkrili nikakvu tajnu.”
Sad ako su prije pedeset godina ti Podgoričani mogli proći tim tunelom i locirati ga, postoji li potreba da on i danas postoji kao “urbana” nepoznanica…
Kad smo već kod kod “urbanosti” preporučujemo svima koji žele da zapamte izgled najstarije podgoričke crkve u današnjem ambijentu, da svrate do nje. Da je pogledaju. Još jednom. I zapamte kako je izgledala prije nego investitor MCP podigne svoj poslovno stambeni prostor.Kran je već tu. O pejzažu kulturnog dobra neka brinu drugi to nije neimarski posao.
Ivan KERN
